Retro: Do sledeće šetnje "štraftom"
Darvii 01 S

Photo: Wikipedia

Kako se prvi put zaljubila Milena Dravić

Prvi film snimila je sa nepunih šesnaest godina, a u dvadesetoj već je dobila svoju prvu Zlatnu arenu za ulogu Malene u filmu "Prekobrojna". Do danas, za punih sedamnaest godina koliko je u vrhu našeg filma, Milena Dravić je ostala gotovo ista: "šarmantna devojčica", ali glumica koja je dokazala da nije "prekobrojna" u našem filmu.

- Mojih šesnaest godina? Taj period života ne želim i ne mogu da zaboravim. Ne želim jer sam tada snimila prvi film, a ne mogu jer je to period u kome sam najviše naučila. Ta moja rana mladost, da tako kažem, nije bila sasvim obična. Otkad znam za sebe, uvek sam imala puno obaveza i nikada nisam bila dokona. Pohađala sam paralelno dve škole - baletsku i gimnaziju i učila treću školu, školu života...  Sećam se trčanja sa časova iz baletske škole u gimnaziju i večeri koje sam provodila na trećoj galeriji Narodnog pozorišta. Svi učenici baletske škole u to vreme dobijali su besplatne ulaznice za treću galeriju i to je bila moja treća škola, škola koja mi je najviše donela koja mi je najviše pomogla u kasnijim opredeljenjima.

- Ja se ne žalim zbog tih svojih silnih obaveza jer sam sve stizala kao i moji vršnjaci. Stigla sam i da se zabavljam, da prošetam "štraftom" i da igram rokenrol. Nisam ništa izgubila, a mnogo sam dobila. Kroz gimnaziju sam dobila obrazovanje, a u baletskoj školi sam naučila da igram i da sviram, stekla pristojno muzičko obrazovanje. Sa treće galerije imala sam sreću da vidim Kinesko pozorište, "Porgi i Bes", veliku Margot Fonten, Žanin Šara, velike glumce, velike igrače i veličanstvene predstave. To je moje ogromno bogatstvo.

- Sve te godine verovala sam da ću postati balerina. Balerina nisam postala, ali mi je sve to što sam tada i tamo naučila mnogo pomoglo u pozivu kojim se danas bavim.

Nek se dete malo zabavi

- Prvi film ste snimili sa 16 godina. Kako ste dobili ulogu?

- Još u baletskoj školi moja profesorka istorijskog baleta Sonja Dojčinović je naslutila da imam smisla za glumu. Prva ponuda za film je došla od Đuzepea De Santisa za film "Cesta duga godinu dana". Međutim, ispostavilo se da sam premlada bila za tu ulogu. Nekako u isto vreme pojavila se moja slika na naslovnoj strani "Duge," a ujedno i konkurs za glumce u novom filmu Františeka Čapa. Tako sam ja, zahvaljujući "Dugi" i novinarima Nidži Stokiću i Vladi Paskaljeviću, dobila ulogu u filmu "Vrata ostaju otvorena". Reditelj František Čap došao je u baletsku školu da me vidi i odlučio se za mene... Celo leto sam provela na snimanju u Sarajevu. U jesen sam se vratila u školu i nastavila tamo gde sam stala. Nekako, ja tome nisam pridavala neki poseban značaj.

- Kako su to primili vaši roditelji, profesori i drugovi?

- Možda je moja sreća bila baš u tome što su svi to primili kao nešto nevažno, jer se u suštini i nije ništa izmenilo. Moji roditelji su imali ogradu prema svemu tome, kao "nek se dete malo zabavi". Ja sam im zbog toga danas beskrajno zahvalna. Najvažnije za mene je u to vreme bilo da završim obe škole i da sama utrem svoj put.

Jedini problem, a taj je već i ranije postojao, pravio mi je moj razredni starešina.

Profesor Toza Telebaković, predavao mi je fiziku, pokazivao je otpor prema tome, ja sam čak jedne godine pala na popravni. Svi su to primili bez ikakve histerije i ludila.

 - Prvi honorar?

- Za svoj prvi film dobila sam 100.000 starih dinara i, naravno, dala sve mami, a tako sam radila i godinama kasnije. Posle toga sam snimila "Diližansu snova", pa "Bolje je umeti"...

Negde 1962. godine došla je "Prekobrojna" za koju sam dobila svoju prvu "Zlatnu arenu". To je moj prvi veliki uspeh. Sećam se još premijere i razdragane publike u Velikoj dvorani Doma sindikata. Danas se sećam svega i to mi izgleda kao kad neko dete sanja, bio je to neponovljiv san.

Iste godine snimljen je i film "Čudna devojka" sa Špelom Rozin. To su bila dva izuzetna filma sa savremenom temom, dva dobra filma o mladima kakvi nam nedostaju danas.

Moja "tiha patnja"

- Ko vam je pomogao da istrajete?

- Pre svih moji roditelji, a onda ja sama svojim stavom. Imala sam sreće da odrastem u jednoj zdravoj porodici. Roditelji su mi bili pravi i objektivni kritičari.

Tu se nije mnogo pričalo. U dve rečenice sve je bilo jasno. Zahvaljujući tati danas imam neku vrstu dokumentacije o sebi... Sama sam sebi pomogla svojim odnosom prema poslu.

Gluma za mene nije nikada bio najamni posao. To je pre svega vrlo odgovoran mukotrpan rad. Ni sada mi ništa nije lako, bez obzira što već godinama radim isti posao. Međutim, moram da kažem da sam imala sreću da radim ono što volim.

- Danas ste poznati kao izuzetno elegantni. Kako ste se ranije oblačili kako ste do garderobe?

 - Kako? Snalazila sam se kao i svi drugi u to vreme. Nisam imala mnogo, ali sam uvek bila pristojno obučena. Sećam se svojih prvih šimi cipela iz Italije. Zbog njih sam čekala satima na red ispred Refleksa, ali sam ih dočekala. Kosu sam češljala u konjski rep, verovala sam da mi lepo stoji, a šiške uvijala kao šestice i to ušećerenom vodom. Nikad se nisam mnogo šminkala i nikada nisam čupala obrve. Današnja moda je mnogo lepša, jedino mi se ne sviđaju onako strašno očupane obrve, a to sam videla do mnoge devojke rade.

- Ljubav?

- Prvi put sam se zaljubila sa šesnaest godina, ah osoba u koju sam se zaljubila to nije znala. Ta moja prva ljubav trajala je oko dve godine, bila je to moja "tiha patnja"...

Meni je bilo dovoljno da prođem njegovom ulicom i da ga vidim na dvadeset metara, a onda ustreptim i od tog viđenja danima, do sledeće šetnje "štraftom" do sledećeg gledanja.

- Šta mislite o mladima danas ?

- Ne želim da govorim o mladima uopšte, govoriću samo o svojim mladim kolegama. Mislim da se dosta razlikujemo. Mladima danas nedostaje strpljenje, a to je neophodno u poslu kojim se bave. Ali u suštini, mislim da su talentovani i pametni da se slobodno može računati na njih. Naročito me je obradovao jedan moj mladi kolega - Slavko Štimac. Štimac je vrlo rano počeo da radi, rano za naše prilike i sa šesnaest godina pravi je profesionalac. Želela bih da se održi da uspe. U takve mlade verujem divim im se.

* Zdravo, 1976. godine

Oceni 5