Kako smo bratstvo i jedinstvo pretvorili u mržnju i neslogu

Godine 1962. Rajka i ja dobili smo sina Branimira, a naša ljubav je bila na vrhuncu, da više od toga nije mogla. Imao je čast da spava u rasklimanoj drvenoj kolijevci mog djeda Mustafe. Ali čast kao čast mu i nije baš prijala. Dernjao se svaki put kad bi ga u nju stavili. Trebalo mi valjda odmah tad biti jasno kako neće taj u Jaovorlaku dugo ostat. Al' babina ljubav je babina ljubav, a ja se i sad nadam kako će se pojaviti na ovim, tu, bijelim vratima i reć’: "Babo, ajmo mi nazad u Jaovorlak." Jasno je meni da će prije vrba rodit bostan, nego će se to desit, al' eto.

Šezdesete su u Jugoslaviji bile zlatne godine, sve u znaku napretka i prosperiteta za svih, a ne kao danas kad bogati više ne nose remen jer su davno prešli na tregere, a sirotinja stišće popucalu špagu koju nosi oko pasa da ne bi svijetom gologuzi hodali. Tih šezdesetih lijepo se živjelo. Svatko je imao koliko mu je trebalo, a uz malo truda mogao si imati i više. Ipak, ne previše. Imali smo zemlju, žitarice, voće i povrće, domaće životinje. Šta nam je bilo previše, to smo prodavali fabrikama i poljoprivrednim kombinatima. U selo nije došao Tito, ali su zato svake subote u koloni dolazili mali kamioni. I to prvi od pošte, pa dućan na kotačima, pa bibliobus. Čitao sam ja sve te knjige. I Ruse i Amerikance i naše domaće. Sjedio bih skoro svake noći ispod drhtave svijetlosti svijeće i čitao. Cijeli sam svijet držao u dlanovima, a da nikad Jaovorlak napustio nisam.

Bratstvo i jedinstvo u Jaovorlaku

Dani su prolazili, a ljudi su živjeli zadovoljni i složni. Moja Rajka i ja, sa djetetom, imali smo koliko nam je trebalo. Zimnicu, ovce, krave, njivu, kuću, a i poneki dinar sa strane – da se nađe, zlu ne trebalo. Dinar je tad bio stabilan i vrijedilo je napuniti čarape, ali došlo poslije i da je sama čarapa vrijedila više od dinara. Zimi se čekalo proljeće, a ljeti jesen. Za ljetnih noći, narod se skupljao oko česme i pjevao sevdalinke. I uvijek smo se gostili, dabome. Janjci, prasci, vino i rakija, dok su se pive i sokovi za djecu hladili u česmi. Harmonike, gitare i gajde pratile su naše pjesme. Osim sevdalinki bilo je tu i partizanskih pjesama, pa i Hrvatskih i Srpskih. Slavila su se sva rođenja, tugovalo nad smrću, pilo se na krštenjima, obrezivanjima, Uskrsima i Vaskrsima, Božićima i Kurban-bajramima, Danu mladosti i Danu JNA. Ako je ikada Bratstvo i jedinstvo postojalo, mi smo ga imali u Jaovorlaku. Nismo imali drumove, struje, tekuće vode, ali imali smo nešto važnije od toga.

No uvijek je u ljudskoj prirodi taj mali crv pohlepe i zavisti. Tako ti je jednog dana naš komunist i neimenovani načelnik Milan shvatio kako mu najveća kuća u selu, najduža njiva, sve ovce i koze nisu dovoljne pa je u selo dotjerao bijelog Fiću. Taj ti je Fićo bio ponos jugoslavenske auto industrije. Jedino je Milan bio dovoljno lud da dotjera auto tim šumskim drumovima. Kamioni su nekako prolazili, ali čak i za dobrog Fiću to je bilo previše. Bilo kako bilo, Milan je uspio u svom naumu da prvi u selo dovede auto. Parkirao ga je pored Safetove česme i tu je Fića izdahnuo. Dva spomenika u selu.

Hvalisao se Milan njime, a šta mu je drugo i preostalo, kad ga voziti nije mogao. U selu, možeš si misliti, nije bilo automehaničara. Ako ti se trebala krava oteliti, svi su u tome bili stručnjaci. Treba strizat ovce, cijelo selo dođe. Ali u kočnice, auspuhe, retrovizore i druga čudesa, nitko se u Jaovorlaku razumio nije. Pokušao je Milan preko pokretnog dućana do dijelova doći, al' džabe mu kad ih nije znao zamijeniti. Niti jedan majstor nije bio dovoljno lud da se zaputi u Jaovorlak zbog Milanovog fiće.

Ipak, taj je nepokretni auto zagolicao maštu mnogih. To ti je kao ono moje trabunjanje o zvijezdama i galaksijama. Fićo ih je golicao nevidljivim perom znatiželje. Stajao je tamo prkosno, simbol napretka, smrznut u vremenu, ali ne i otporan na njega. Prvo su dane u njemu provodili miševi. Pa miševi i mačke, a na kraju i miševi i mačke i psi. Spajao je fićo ono nespojivo u životinjskom svijetu, ali je zato ljude rastavljao. Sve je više njih, sjedeći na česmi promatrajući limenu konzervu, počeli govoriti o odlasku. Govorili su o velikim gradovima, a neki su spominjali i u Njemačku otić'. Ej, bolan, u Njemačku? Šta nije li nam ona samo život zagorčala? Ali vremena su se mijenjala, a ljudi trbuhom za kruhom postajali brzo zaboravni. Jebiga, ljudski je rod takav i nikakav moj prozivajući prst tu ništa ne može.

Nekima je, poput mene, šum potoka, jesenja pjesma zlatnog lišća i bistra voda iz Safetove česme bila dovoljna. Drugi su sve rjeđe pili vodu iz bunara i kupovali vodu u flaši jer, kazivali su, bila je zdravija. A bilo je tu i drugih primjera. Autobus je u to vrijeme, u selo počeo dolaziti jednom tjedno i uvijek je bio zauzet isti broj mjesta. Ljudi bi odlazili po potrepštine pa se vraćali kući. Sa godinama se u autobusu iz Jaovorlaka sve teže nalazilo mjesto, a vraćao se sablasno prazan. Nisam baš bio najsretniji gledajući u šta se selo pretvaralo, ali sam svejedno bio sretan. Imao sam dobru ženu, sina, kuću, imanje i svoje knjige. Zvijezde na nebu i dalje su bile tu. Moj je cijeli svijet bio u mom srcu. U mom srcu u srcu Bosne, u srcu Jugoslavije, u titravom i prevrtljivom srcu svijeta. Bilo kako bilo, to je bio moj život. Život u raju, sa fićom ili bez njega.

Previše slatke lubenice

Vremena su se mijenjala poput lišća. Prvo je bilo svježe zeleno. Bacalo je najveći hlad i pružalo utočište od vreline koja je pekla kožu. Potom je lišće postajalo zlatno, bogatilo je čula. Naposljetku je i zlato počelo venuti i otpadati. Isto se dogodilo i sa stanovnicima Jaovorlaka. Neki su išli putem Safeta i Zehre, po neke je dolazio autobus, neki su pješice kretali u potrazi za drugim životima, a i oni koju su ostali vazda su maštali o odlasku. Sam se život u selu nije puno mijenjao još od Safetovog vremena, a mi preostali dane smo i dalje provodili kao do tada. Bilo je manje ljudi koje je trebalo pozdravljati, a ljudi su se sve više počeli zatvarati u sebe, otuđivali se i postajali stranci.

Došla je zima 1982. i ljudi je u Jaovorlaku bilo duplo manje nego kad smo Titu dočekivali. Tijekom te zime otišlo je još porodica, a nove nisu dolazile da zauzmu njihovo mjesto. Povremeno su se vraćali, neki autobusom, neki vlastitim fićom, a kasnije i stojadinom. Nisu se vraćali za stalno; samo da bi se pokazali i raspirivali ljubomoru drugima kako bi učinili isto šta i oni. Najčešće im je to i polazilo za rukom. No u proljeće, kada je selo procvjetalo, na život sam gledao sa više optimizma. Sve dok nije došlo ljeto i lubenice.

Ljeta tad nisu dolazila tako naglo i naprasno kao danas, ona su se najavljivala i mogla su se osjetiti u sve dužim i ljepšim zalazima sunca, mirisu behara i laganim Rajkinim znojenjem nakon vođenja ljubavi. Ljudi su se opet vraćali česmi i pjesmi, čak je i fićo izgledao sjajniji, opran proljetnim kišama, a korov koji je odavno obujmio Sava gume ljeti bi nekontrolirano rastao. Uvijek smo se šalili kako bi bio red da Milan konačno iz komunista pređe u hipije, kad već ima cvjetni auto. Al' nije ljeto bilo samo u zabavi i pjesmi, mirisima i komarcima. Bilo je tu i teškog posla na poljima. Ti možda ne znaš kako je to raditi u polju jer je to za tebe vjerojatno obavljao netko drugi. Tu si izgubio puno, bolan, jer ako ne znaš kako se priroda rađa, umire i obnavlja – ti ne znaš baš ništa o životu.

Tog ljeta 1982., nebo je bilo plavo-zelene boje, bez ijednog oblaka da svrati, barem da kafu popije, i smiluje se našoj presušenoj zemlji. Safetova česma sve je teže podnosila teret da napoji i ono preostalo stanovništvo, a potok je postajao sve tanji, plići i kraći, poput taloga na dnu filđana. Radio sam u polju po cijele dane i uopće do večeri kući nisam dolazio. Pošta je redovito stizala subotom, Borba se slagala na kup koji je čekao bolje dane da bude pročitan. Dok sam tako rintao preko dana, jedini znak da je selo još uvijek čitavo bio je glas prodavača lubenica koji je svakodnevno vikao: "Evo lubeeeeeeeeeeeniiiiiiiiicaaaaaaaaaaa! Lubeniiiiiiiicaaaa!" Svaku večer kad bih se vraćao kući čekao bi me lijepi primjerak dotičnog ploda, dobro rashlađen u Safetovoj česmi. Sve su lubenice bile velike i slatke, bez puno dosadnih koštica, da sam se ja već počeo pitati koliko mi dinara imamo u čarapi. Jedne sam večeri provjerio čarapu, ali je stanje u njoj uvijek bilo isto. Bila je poluprazna ili polupuna, zavisno od tačke gledišta. Svaki je dan taj lubeničar dolazio, ali nisu svi bili moje sreće da ih svake večeri sa posla dočeka lubenica pa sam ja, dobričina kakva već jesam, uvečer dijelio i Dušanu i Anti i svima koji su se već našli kraj česme. A da budem iskren, dobrano sam je se već bio i zasitio.

"Nego, Ibro", upita me jedne večeri Dušan, "šta ćeš ti sve dinare u lubenice da utučeš? Nemoj pogrešno da me shvatiš", govorio je dok mu se žuti brk močio slasnim komadom lubenice, "nisam video da ih u polju imaš, a opet kao da spavaš sa njima", reče i ispitivački me pogleda.

"To ti meni moja Rajka svaki dan priredi", rekoh ja ponosan.

"Aha, Rajka", sa podsmjehom će Dušan. "Pazi, Ibro, da ti i ova mala koštica ne zapne u grlu." Kad završi šta je imao za reći, pljucne jednu košticu koja odleti i zalijepi se za lim fiće.

"Ej, Dušane", uto vikne Milan, "pazi malo na auto."

"E, jebote sad to auto, Milane. Kao da se spremaš da ćeš ga vozit", izrugivački će Dušan, na šta je Milan zašutio, a ja se zamislio.

Popeo se na vrh svijeta i slomio nogu

Dušan nije ba bio rječit, a nije bio baš ni dobar čovjek. Opet, nije bio tako loš kao rakija mu. Isto bih sad mogao reći za svoju Rajku, nakon svega. Ali tada sam se zamislio i dok je Rajka donosila nove komade lubenice, primijetio sam kako je Dušan i Ante, a i Milan požudno promatraju. Njenu plavu kosu svezanu ispod marame, stražnjicu koja se ocrtavala ispod široke haljine i grudi koje su iskakale kada bi se sagnula da pokupi kore od lubenice. A cijelo je to vrijeme Rajka pjevala svojim zavodničkim glasom, kao da je bila svjesna tih muških pogleda. Svjesna, sretna i zadovoljna.

Sljedećeg dana šejtan mi nije davao mira. Šejtanska posla je najbolje ostaviti šejtanu, ali meni kao da su rogovi počeli rasti pa sam tako i ja mogao biti šejtan. Da stvar bude bolja, stvarno sam u rukama imao vile, trudio se usredotočiti na sijeno, polje, krave, ovce. Ali ne znam ako su vile bile u pitanju, šejtan nikako da me pusti. Kao da mi je kroz dršku vila žuljao dlanove. Borio sam se sa sobom, i sa vilama i sijenom, ali Rajka mi nikako, vještica, nije silazila sa uma, kad u pozadini začuh poznati glas.

"Lubeniiiiiceeee!" začulo se samo jednom, a onda muk.

Ma kog đavla, pomislih, taj lubeničar opet radi u selu, ni ja više lubenice nisam mogao jesti. Ponovno sam zagrabio vilama sijeno očekujući novi prodorni povik, ali taj više nije stizao. Stao sam dok je sunce pržilo mi tjeme i zemlju poda mnom. Kao da pakao sa neba dolazi, a šejtan odvrnuo sunce na najjače. Stajao sam tako još neko vrijeme i osluškivao, ali novog povika nije bilo.

"Ibro, je li ti dobro?" upitao me Dušan sa svog polja. Samo sam ga pogledao i nisam vidio zabrinutost na njegovom licu. Njegov brk posprdno je poigravao kao da ustima svira harmoniku.

"E, neš' me valjda ti zajebavat", rekoh više onako za sebe, da me Dušan ne čuje i krenuo sa vilama ka selu. Nadao sam se čuti novi lubeničarev uzvik, molio sam se da ponovno čujem taj dosadan glas kako viče lubeeeeeniiiiiceeee. Al' selo je bilo nijemo, kao da je šejtan, kad se već krenuo poigravati, okrenuo zvuk na minimum.  Nije se čulo ništa, osim mog teškog disanja. A da nisam samo ja teško disao, uvjerio sam se uskoro.

Zašao sam ti ja u selo koje je bilo sablasno prazno jer su svi bili u poljima ili na potoku. Pa kome ovaj uopće prodaje te lubenice? Drhtava izmaglica vrućine bila je jedini prolaznik kroz selo. I drhtavi ja sa vilama poput neke radio antene koja hvata loše frekvencije. I uzdisaji. Pa još uzdaha. Iz pravca moje kuće. Ući ili ne ući, pitao sam se. Ako je bila istina u šta sam sumnjao, prodavač lubenica ulazi i izlazi bez prestanka, mamicu mu hohštaplersku. Jebem li ga u sve koštice koje su mi u grlu zapele, opsujem u sebi i krenem prema kući.

A u kući na stolu – lubenica. Lijepi primjerak; velika poput zelenog mjeseca šta se čudom našao na mom stolu. Sigurno je i slasna bila, ali to nisam nikada saznao jer sam je vilama probo. Vile su zaglavile u lubenicu tako da nisam uspio probosti i lubeničara pa završiti u Zenici svirajući blues. Kad sam ušao u sobu, Rajka je vrisnula. Ni dan danas nisam siguran da li zbog orgazma ili šoka, a lubeničar je ubrzavao ne bi li i on dostigao Rajkinu histeričnu ekstazu. Nije postigao ništa jer sam ga mlatnuo lubenicom, koja je bila zakačena za vile, pravo u tu njegovu bundevastu glavu.

"Ibro! Nemoj! Stani!" viknula je Rajka onako gola i po prvi puta u životu od tog mi se prizora zacrnilo pred očima. Kao da sam je gledao kroz mrenu satkanu od mržnje, ljubavi, boli i razočaranja. U toj sam borbi ostao poražen, utrnuo i nijem. Sam u svemiru, sam na svijetu, sam u Jaovorlaku, sam u svojoj spavaćoj sobi sa Rajkom i onesviještenim lubeničarem. Meho mu je ime bilo, poslije sam saznao, ali tad mi ime nije ništa značilo. U tom trenutku ništa mi i ne bi značilo ni više ni manje. Kao da se popneš na vrh svijeta i slomiš nogu. Jebeš pogled sa vrha planine ako se ne možeš vratiti dolje. Preostaje ti jedino bolno kotrljanje po kamenju i to je, neko vrijeme, bila moja daljnja patnja.

Rajka je već isti dan napustila selo sa Mehom, a sa njima je iskoristivši priliku pošao i Branimir, koji je prvi puta napustio Jaovorlak. Dok je sjedio na kolima među svim tim lubenicama, gledao je selo sa sjajem u očima. Bio je sretan šta odlazi, nižući u svojoj mašti neke nove svjetove koje je valjalo upoznati. Taj isti sjaj viđao sam i poslije, za vrijeme njegovih rijetkih i kratkih posjeta. Volio je on Jaovorlak na svoj način, ali ga je još više volio napuštati.

Rajka se više nikada nije vratila i ta spoznaja kao da mi uvijek iznova slama srce. Ne znam šta je to sa mojim srcem, valjda se može slomiti i hiljadu puta, a da se nikada u potpunosti ne razbije. Nije trebalo biti ovako, Rajka i ja smo trebali zajedno dočekati smrt, a ne ja ovdje, a ona tko zna gdje. Možda se sada nalazi na nekom polju lubenica i možda je sretna. Volio bih da je sretna, iako njezina sreća meni nesreću donosi. Neka plačemo zajedno, svaki na svojoj strani svijeta. Svatko sa svojim suzama. Njezine su slatke i blještave, a moje gorke i bez sjaja.

Umro je drug Tito

Dolazak osamdesetih Jaovorlak nije dočekao kao nekakvu vijest jer su promjene tamo bile rijetke. Branimir je izučio zanat za automehaničara u Sarajevu, na veliku Milanovu radost, ali se nije sa diplomom vratio u Jaovorlak popraviti fiću. Otišao je u Zürich popravljati Mercedese, dok se fićo i dalje borio i gubio bitku sa korovom. Više nikome čak nije bio ni simpatičan. Ljudi su odlazili iz sela i više se nikada nisu vraćali. Nije to imalo puno veze sa fićom, bilo je to nešto u ljudima samima. U novinama su viđali slike nebodera od stakla, velikih automobila, walkmana, video-rekordera. Nevidljivi, ali ipak snažni reflektori zapada uspjeli su blještavi svjetlosni snop probiti do Jaovorlaka. Ali ni iz Jaovorlaka nije bilo tako lako otići. Autobus je dolazio rijetko, samo kada je netko iz vanjskog svijeta dolazio u selo. To se događalo skoro pa nikada.

Svi su još bili pod dojmom 1980. godine, početka raspadajuće dekade, kada je umro Drug Tito. Tada je bio samo Drug Tito, a danas je gotovo mitsko biće. Zločinac i pravednik, ženomrzac i ženoljubac, diktator i demokrata, živ i mrtav, Rus i Hrvat, Srbin i Jugoslaven. Svašta tom Titu danas prišivaju, a sve šta je čovjek zaista bio, bio je nesvrstan. Na Titovom se sprovodu skupilo hiljade ljudi i svi su ga oplakivali. Desetljeće i pol nakon toga opet smo imali velike sprovode, samo šta su na tim sprovodima mnoštvo činili pokojnici. Šačica ožalošćenih ispraćala je dugačke kolone lijesova. Šta ćeš, u zemlji koja je bila željna krvi nicala su jedino nova groblja i masovne grobnice.

Skupljalo se sredinom osamdesetih puno raje kod Safetove česme. Svi sa onim Borovo najlonskim kesama sa slikom mrava. Kese su bile do vrha pune hrane i ostalih potrepština tako da su ti mravi više ličili na buba-švabe. Prostrli oni deke i ćilime po livadi i čekali autobus koji nikako da dođe. A u nas ti je običaj da kada netko odlazi, mi ga polijemo punom kofom vode za sreću. I tako ti je to bilo svakoga dana. Pola je sela čekalo autobus dok je druga polovica stajala u redu pokraj bunara ne bi li po starom dobrom običaju prolili kofu vode za sre u. Nitko međusobno o tome nije puno razgovarao, ali red je red, i običaji su tu kako bismo ih poštivali. Jadna zemlja nije se mogla toliko vode napit' pa se livada pretvorila u blatnu kaljužu. 

Sjećam se jednom, bila je već kasna jesen, negdje oko Dana republike. Autobus nije dolazio već tri sedmice i buba-švabe su se ponovno pretvorile u slatke mrave jer su vrećice bile prazne. Raja je i dalje čekala, osluškujući iz šume svaki neprirodni zvuk nadajući se zvuku motora. Prvi je izašao Ante i vodom zalio Ismeta koji se već nećkao da li da odustane ili da i dalje čeka.

"Jebem li ti, Ante, sve po spisku", vikao je Ismet i trčao za Antom.

"Ismete, bolan, stani. To ti je za sreću."

"Ma jebala vas sreća kad već mjesec dana čekam autobus. Prije će se zemlja otvorit' i uzeti me nego šta ću ja k'o gospodin čovjek da se odvezem iz ove vukojebine."

"Ma jel' ti znaš, Ismete, da u Ameriki ima i vlak koji ide ispod zemlje?" upita ga Ante ne bi li ga primirio.

"Jel' ti to mene, Ante, opet zajebavaš?" ljutito će Ismet dok mu se gusti crni brk nervozno poigravao kao da pleše kolo.

"Ne bi ja, Ismete, majke mi", reče Ante.

"Vidiš ti, bolan Ante, u Ameriki i vlakovi ispod zemlje voze, imaju avione sa kojima i na Mjesec moš' otić', a mi ovdje u Bosni ni autobus nemamo."

"Ne znate vi, drugovi", uključih se i ja u raspravu, " šta vi imate i šta želite napustiti. Ovaj mir, ova priroda i ova sloboda nisu vrijedni svih tih para koje Ameri imaju ili nemaju."

"E jes' i ti bolan, Ibro, prolupo", reče mi Ismet. " Ameri pa da poput nas jugovića žive na kredit."

"Da, da, moj Ismete", nastavim ja. "I njima inflacija ne pojede sve kamate kao nama, već oni uredno vrate svaki dinar."

"Dolar", ubaci se Ante.

"Molim?" rekoh.

"Ibro", reče mi Ante, "kad se već praviš pametan morao bi znati kako su u Americi dolari, a ne dinari."

"Ma dobro", rekoh isprovocirano. "Pare su pare."

"E vidiš, Ibro, tu se grdno varaš. Nisu sve pare iste."

"Znam, znam", rekoh. "Imao sam i ja pune čarape novčanica pa je na kraju ispalo da su čarape vrednije od sadržaja u njima."

"Eto, vidiš šta ti ja pričam", nastavi Ismet. "I zato treba otić' odavle, dat' petama vjear i zauvijek zaboraviti ovu već od svih zaboravljenu zemlju."

"Ja je nikada neću zaboraviti", rekoh prkosno.

"E ja, vala, 'oću i idem sad čekat' autobus."

"Sretan ti put", rekoh i zalih ga kofom vode na šta me on samo ljutito pogledao, ali nije više ništa rekao.

"I samo da znaš", nastavim prkosno. "Prije će Ameri doći u Jaovorlak nego šta ćeš ti Amerike vidit'."

I bio sam u pravu. Ismet je bio inatljiv i prkosan. Stajao je tako, i danju i noću, vani na zimi i čekao autobus. Bio je promrzao i mokar, šta od snijega i kiše, šta od vode za sreću. I tako negdje pred Božić, Ismet umre od upale pluća dva dana prije nego li je došao autobus. U autobusu je jedini putnik bio Branimir koji je odlučio Novu godinu dočekati sa mnom. Ismeta smo sahranili i na grob položili crtež Kipa slobode. Nek' ga barem vidi iz svoje zemljane postelje, kad već nije uspio za života.

Dva Božića i dve Nove godine

Tu novu 1986. godinu Branimir i ja smo dočekali u akšamluku. Nije tu bilo nikakvog pretjeranog veselja, već više uzaludne rasprave začinjene rakijom. Branimir me na silu htio odvesti iz Jaovorlaka, ako ne u Zürich, onda makar u Sarajevo. On se u međuvremenu i oženio, i zbog toga sam bio i sretan i bijesan istovremeno jer sam to saznao tek tako kao u nekom usputnom razgovoru. "Babo", govorio je Branimir dok je suha usta močio Dušanovom rakijom. "Nije više ovo za tebe. Taj neprekidni rad u polju, život bez vode, struje, telefona."

"Vodu imam", rekoh prkosno.

"Da, iz česme..." cinično će Branimir.

"Šta joj fali? I ti si odrastao na njoj i jel' imaš možda kakvih problema?"

"A struja?"

"Šta će mi struja?" ljutito ga upitam i lupim šakom o stol.

"Dobro, dobro ne treba ti struja, ali, babo, odi sa mnom u Zürich da barem upoznaš moju ženu. Puno sam joj pričao o tebi."

"Kako ti pričaš o meni, žena će pomisliti kako za svekra ima Krapinskog čovjeka, a ne Bosanca Ibru. Dovedi ti nju sine ovdje, u Jaovorlak, pripremit ću joj doček dostojan kraljice."

"Kako ću je, babo, ovdje dovest'?"

"A kako si ti došao, sine moj?"

"Autobusom."

"Pa eto."

"Ali nije ovo mjesto za mladu ženu i našu djecu kad se jednom odlučimo."

"Jok, vala, ti si se odma' odrastao rodio."

"Nemoj, babo, tako. I mama je otišla..."

"Misliš da to nisam primijetio? Svaki dan me sve u ovoj kući, uključujući i tebe, na nju podsjeća. A ni ti se nisi previše bunio kad si odlazio. Odrastao si i uspio si u svom životu i vjeruj mi kako nitko od mene sretniji nije. Sve sam ti dao i sve ću ti želje ispuniti. Ti si moja krv, moj ponos, moj sin jedinac. Al' molim te, nemoj me tražiti nešto šta ti ja ne mogu dati."

"E babo, babo", reče Branimir već dobrano omamljen od Dušanove rakije pa me zagrli, "Onda ću ja svoju obitelj morati dovesti ovdje." Kad je došla ponoć, Branimir i ja smo prošli cijelo selo i svima čestitali. Bio sam pijan i cijeli je Jaovorlak sutra pričao o meni, al' nije me bilo briga. Ja sam svima ponosno pokazivao svoga sina i želio da svima 1986. godina bude jednako sretna. Nažalost, želja mi se nije ispunila. Bilo je i u narednim godinama sreće, ali i crnim metastazama načetih tragedija, raskola i krvi u potocima.

Sve je počelo tipično zapadnjački – trgovinom. U nas taj je pojam još uvijek značio kombi-trgovinu. Odjedared si u njemu mogao pronaći više istih stvari samo od različitih proizvođača. U mojoj je kući so vazda bila so i to ona iz Tuzle, a ne iz Italije. Čokolada na Seku, a ne neku nepoznatu iz Njemačke ili Švicarske koju mi je Branimir donio, kao da sam ja željan slatkog. Kafu najbolje rade Bosanci i svi se ostali samo trude postići takav nivo, al' nije samo u tome bio problem – onaj koga svrbi čarapa, on će je isprazniti ovako ili onako. 

I štampa je dolazila drugačija. Više nije dolazila Borba već troje novina. Večernji list koje je Ante upijao i stidljivo sa njima prao prozore da bi nakon toga bili još muljaviji. Muljave novine, pa ni prozori ne mogu biti čisti. Dnevni avaz kojeg sam morao kupovati jer ničeg drugog nije niti bilo, a od njega su i muhe i komarci bježali kao da je riječ o otrovu, te ćirilične Večernje novosti za Dušana. Novine čiji je sadržaj bio veći bučkuriš od onog koji se nalazio u Dušanovoj rakiji. Sa nacionalnim novinama počeo se buditi i nacionalni identitet, prvo kod Dušana koji je počeo koristiti ’bre’ iako ga je prije rijetko koristio. Sad ga je, bolan, upotrebljav'o u svakoj prilici: "Gde si, bre, Ibro, šta radiš, bre, ovako rano, šta si se, bre, nešto zavadio?" Tako ti je pričao na početku bre-ere, a poslije je po vazda ponavljao jedno te isto pitanje: "Ko nas, bre, zavadi?"

Ante je pak išao u druge krajnosti. Taj je koristio ijekavicu i gdje treba i gdje ne treba. Nemoj sada pomisliti kako sam ja nekakav lingvist, samo sa Helginom školom pa sad solim pamet, i to samo Tuzlanskom solju, o materinjem jeziku, kako god se on sad nazivao jer imamo četiri naziva za isti jezik, ali znam da mesnica nije mijesnica, da je avion brate avion, a ne zrakoplov, zrakomlat iliti vazduhoplov. Al' eto selo je barem prividno živnulo sa tim novim nacionalnim identitetima. Više se nije toliko razmišljalo o odlasku. Oni koji su to ipak činili, odlazili su uglavnom mokri do kože jer niti jedna nacija nije mogla stati ispred starih običaja.

Dobar dio sela prestao je jesti svinjetinu. Sad su tek postali muslimani, neki su se i zorom klanjali ka istoku. Ante je slavio Božić, a Dušan više nije slavio sa njim, već dvije sedmice poslije. Ja sam im obojici čestitao na dan koji su oni odabrali za svoj praznik. Red je red, i običaji su običaji ma koliko god oni isti bili. Ako se slave na različite dane, ja ću ih dvaput čestitati. 

Kako se kaže: avion, zrakoplov ili vazduhoplov? 

Godinu 1988, Dušan i još neki dočekali su sa dvije sedmice zakašnjenja pa ih je ostatak sela iz zajebancije zvao zaostalima. Čak smo za pravoslavnog Djeda Mraza govorili kako sigurno dolazi autobusom u Jaovorlak jer vječito kasni. Šalu na stranu, koliko god to sada smiješno zvuči, tada nije bilo jer ako je postojalo Bratstvo i jedinstvo, zašto su braća postala komšije, pa poznanici, a jedinstveni su se praznici slavili na različite dane? I zašto smo se Ante, Dušan i ja sve slabije razumjeli?

Jedne ljetne subote, mislim da je to bila baš sredina jula, kada sve buja od živosti, sjedili smo na popodnevnom suncu pokraj Safetove česme Dušan, Ante i ja ispijajući pivo. Svaki sa svojim novinama pokraj pivske flaše. Nekada su sva tri primjerka novina bila ista i lakše smo komentirali članke, ali to više nije bilo tako. Sjedili smo na suncu i pokušavali započeti razgovor, ali kako više nismo čitali iste novine, bilo je teško započeti bilo kakvu raspravu.

Pogledam u nebo kako bi po visini sunca zaključio koliko je sati i ugledam gore visoko avion kako bezbrižno leti ostavljajući na čisto plavom nebu bijelu brazdu.

"Gle avion", rekoh više nesvjesno kako bi prekinuo neugodnu tišinu.

"Gle zrakoplov", reče Ante.

"Vidi, bre, vazduhoplov, jebate", reče Dušan.

"Tko zna gdje oni putuju?" upita se Ante.

"Šta dalje to bolje od ove vukojebine, bre", reče Dušan.

"A šta ti to ovdje fali?" upitam nervozno.

"Lakše ću ti, bre, nabrojati šta mi sve ne fali. Nismo mi k'o vi da nam je sve dobro osim svinjetine", reče Dušan i nasmije se više podlo nego veselo.

"Pusti ga, Ibro, vidiš da glagolja bedastoće", reče Ante.

"Šta, bolan, radiš?" upitam zbunjeno.

"Glagolja bedastoće", smireno ponovi Ante.

"A i ti ga, bre, Ante pričaš gluposti i kerefeke."

"Kaj je Dušan rekel?" upita me Ante.

"Ne razumijem", rekoh iskreno.

"Kak sad pak ne razmiš? Kaj sad tu pak ima za ne razmit?"

"Ovaj Ante govori k'o da mu je dupe puno peska, bre. Kad ga lupim ovom levicom ima da odleti preko onog vazduhoplova."

"Zrakoplova. Kaže se zrakoplova", nervozno će Ante. " I da znaš, Dušane, kak je nepristojno prekidati nečiji govor."

"Jebote, pa vi ste poludjeli", rekoh.

"Kaže se poludeli", ispravi me Dušan.

"Ne, Ibro je dobro rekel. Poludjeti, reče se poludjeti."

"Ama prijatelji, komšije", započnem ja.

"Susjedi", ispravi me Ante.

"Komšije", podrži me Dušan.

"Šta se, do đavola, događa?" viknem.

"Što se, k vragu, događa", ispravi me Ante.

"Jes, jes šta se, do đavola, dobro je reko", reče Dušan.

"Ma jebo vas i vrag i đavao", viknem.

"Jes, k'o da je taj tvoj šejtan dobar", prekine me Dušan.

"Ama i šejtan vas jebo! Jel' vi sebe čujete šta divanite?"

"Čujemo, ali se ne razumijemo", obojica će u isti glas samo šta je Dušan izostavio ono ij u riječi razumijem – on je pak razumeo.

Znam da ti je sada sve ovo šta ti pričam još manje jasno jer ti, prijatelju, ni ne znaš moj jezik, ali stvar je samo u nijansama koje su svima jasne, a opet svi se toliko trudimo da se ne razumijemo.

"Ja odoh sad", prvi će Ante. "Ova piva mi vi še ne paše. Zovi me kad u bunaru budeš hladio Ožujsko."

"To sranje neće u moj bunar", ljutito će Dušan. "Samo Jelen može u bunar."

"Šta fali Sarajevskom? Pa to godinama pijemo", upitam i dalje zbunjen.

"Od kad balije znaju pivo radit'?" ljutito će Dušan i ode na suprotnu stranu od Ante.

Tako sam ti ja ostao sjediti sam sa pola gajbe piva. Ali nije ni meni više bilo do alkohola. Nije mi u tom trenutku bilo ni do života, vjeruj mi. Mi kao da nismo znali kada stati pa smo odjednom počeli iste stvari različito zvati, pričati isti jezik na tri načina. Umjesto da smo bili ponosni na svoje sličnosti, stalno smo tražili razlike jer gdje ima jednakosti tu bi čak i sloga mogla zavladati, a to izgleda više nikome nije u interesu. I gdje je sad tu Bratstvo i jedinstvo? Prohujalo je sa vihorom ili kako bi me Ante sad ispravio – zameo ih vjetar, u tri pičke ili pizde materine. Sasvim je svejedno.

(NASTAVIĆE SE)

*Published by Gradska knjižnica Rijeka at Smashwords/ E- biblioteka Poticanje književnog stvaralaštva/ Creative Commons Licence/ Rujan, 2015.