Nova knjiga Raifa Dizdarevića: Sudbonosni podvig Jugoslavije
Promo 04 S

Photo: Oslobođenje

Kako smo odbranili Jugoslaviju od Staljina

Nema više ni Sovjetskog Saveza ni Jugoslavije, prašina zaborava prekrila je i burnu 1948. godinu, no da se iz historije ima šta naučiti zorno svjedoči i najnovija knjiga Raifa Dizdarevića. “Sudbonosni podvig Jugoslavije” podsjećanje je na historijsko NE staljinizmu, ali i događaj koji je opredijelio budućnost tadašnje zemlje i umnogome uticao na međunarodne odnose kako na Balkanu, tako i u Evropi, ali i svijetu. Akter, svjedok i sudionik ovog velikog pothvata jedne male zemlje piše o sukobu koji je počeo još tokom Drugog svjetskog rata, koji je tinjao i kulminirao Rezolucijom Informbiroa, teškim godinama neizvjesnosti i otpora te relacijama sa SSSR-om i nakon Staljinove smrti, sve do Deklaracije o međusobnim i međunarodnim odnosima, 1988. godine.

Prvo o autoru

Raif Dizdarević je rođen u Fojnici 9. decembra 1926. godine. “Bilo nas je sedam braće i tri sestre”, uvijek i s ponosom kaže. Sva sedmorica su učestvovala u Narodnooslobodilačkoj borbi, a trojica i živote dala: najstariji Zijo, književnik, ubijen je u ustaškom logoru Jasenovac, Nusreta, skojevskog lidera ranjenog su četnici zaklali u bolnici, Hasan je poginuo u borbama. Raif je u partizanima bio od 1. augusta 1943. godine, dakle kao sedamnaestogodišnjak je postao borac NOV-a.

Od 1951. je angažiran u diplomatskoj službi tadašnje FNRJ: radio je u Bugarskoj kao sekretar i otpravnik poslova jugoslovenske ambasade sve do 1954. Ovaj je podatak beskrajno važan, naprosto zato što je te tri godine proveo bukvalno na prvoj liniji fronta o kome piše u ovoj knjizi. U otvorenom ratu koji je tadašnji SSSR vodio protiv Jugoslavije Bugarska je u svemu najgorem prema Jugoslaviji prednjačila - bili su veći staljinisti od Staljina, objasnio mi je u velikom intervjuu Oslobođenju. “Vrhunac takvog odnosa dogodio se u junu 1952. godine. Usred dana bugarski policajci su upali u dvorište Ambasade i kidnapovali našeg građanina Momira Seferovića. To je bio do tada nečuven akt povrede eksteritorijalnosti Ambasade i razbojnička otimačina jugoslovenskog državljanina. Odnosi sa Bugarskom su i inače visili o koncu, ovim su se našli pred prekidom. Vlada Jugoslavije je donijela odluku o povlačenju osoblja Ambasade osim jednog diplomate. Objavljeno je - u našoj Ambasadi u Sofiji od diplomatskih predstavnika ostao je Raif Dizdarević sa jednim činovnikom, čuvarom zgrade i šoferom.”

Ambasada je tada ostala i bez šifranta - pa je i to radio, a pomagala mu je supruga Sena. U dva navrata je jedva izbjegao insceniranu saobraćajnu nesreću, a njegova supruga je na putu vozom do Dimitrovgrada, sa urednim diplomatskim pasošem i vizom, na usputnoj stanici izbačena iz voza, uhapšena i držana pod stražom više sati i tako i vraćena u Sofiju. “Bilo je to sve osim diplomacije”, kazat će Dizdarević uz napomenu da su u to doba agresivni odnosi prema Jugoslaviji bili takvi da se moralo računati sa mogućom vojnom intervencijom. Kasnije, 1956. upravo je on bio prvi sekretar Ambasade SFRJ u SSSR-u (i Mongoliji, istovremeno), potom od 1963. do 1967. savjetnik u Ambasadi u Pragu, od 1972. do 1974. bio je pomoćnik saveznog sekretara za inostrane poslove SFRJ, a potom se na vlastiti zahtjev vratio u zemlju i počeo baviti sindikatom gdje je na raznim i visokim dužnostima bio sve do 1978. godine.

Aprila 1978. izabran je za predsjednika Predsjedništva SRBiH, a 1982. u Savezno vijeće Skupštine SFRJ te za prvog jednogodišnjeg predsjednika Skupštine SFRJ i predsjednika Ustavne komisije. Od 15. maja 1984. do kraja decembra 1987. bio je savezni sekretar za inostrane poslove SFRJ, a onda je izabran za člana Predsjedništva SFRJ da bi mandat predsjednika Predsjedništva obavljao od 15. maja 1988. do 1. maja 1989. godine.

Za svoj angažman nagrađen je brojnim priznanjima, ordenima i medaljama, odlikovan je i visokim odlikovanjima brojnih stranih država, dobitnik je i najvišeg državnog priznanja BiH - nagrade ZAVNOBiH-a, no dijelovi njegove bogate biografije u ovoj priči samo su potpora tezi da je “Sudbonosni podvig Jugoslavije” knjiga iz prve ruke.

O knjizi

Knjigu je povodom obilježavanja 70. godišnjice rezolucije Informbiroa objavilo Udruženje za modernu historiju Sarajevo, a na njezin nastanak utjecao je i nesvakidašnji sticaj okolnosti. U novembru prošle godine, naime, Raif Dizdarević je povrijedio kuk: liječenje je zahtijevalo dugi period mirovanja, a neumorni bilježničar morao se naći u poslu. Pa se okrenuo svojim dnevnicima i bogatoj arhivi. Novinarima je priznao da ga je dodatno motiviralo često historijski netačno tretiranje kompletnog perioda, još češće uslovljeno aktuelnim potrebama političara. A najčešće svedeno na priču o sukobu Josipa Broza Tita i Josifa Visarjonoviča Staljina.

Dizdarević u knjizi opisuje čitav spektar razlika koje su bile i uzrok Staljinovog nezadovoljstva, štaviše objašnjava i brojne ustupke za kojima je jugoslovensko rukovodstvo posezalo da bi sačuvalo koliko-toliko dobre odnose. I ne krije da su postojale strateške razlike od samog početka, sukob dva koncepta, dva pogleda na razvoj i budućnost svega onoga što se govorilo da je socijalizam. Još i veće su razlike bile u shvatanju i traženju puteva ostvarivanja socijalističkih ideala.

Te su razlike još vidljivije iz Staljinovih pisama, iz prijetnji, iz susreta delegacija, a i samog Tita pa poslije Edvarda Kardelja sa Staljinom. No, vidljivo je, također, da ne kažem opipljivo da atmosfera postaje sve opterećenija. I kao da sluti presudi koja je stigla s Rezolucijom Informbiroa, na Vidovdan (28. juni) 1948. Koliko je god presuda bila teška, toliko je Titovo NE bilo veće. Ta odluka je istinski sudbonosni podvig poslije koga više ništa nije bilo isto. Može i drugačije: šta bi bilo sa Jugoslavijom da je pristala da bude satelit, da li bi zapravo cijela zemlja postala “zajedničko preduzeće” o kakvima Dizdarević piše u knjizi, svjedočeći kako je “forma širenja neposredne saradnje i povezivanja” izgledala: po ugovorima, naime, pribavljenim iz Rumunije i Mađarske, vidjelo se da sovjetskoj strani u preduzećima koja je forsirala pripadaju sva prava, a onoj drugoj - sve obaveze.

Nije nevažno: historijsko NE - koliko je god predstavljalo državničku i političku hrabrost - nagovijestilo je i početak dugog teškog razdoblja za koje naprosto niko nije mogao ni predvidjeti koliko će trajati. Otpor jeste bio dominantan, njegova opravdanost i uvjerenje da se na taj način brane i tekovine Narodnooslobodilačke borbe ulijevali su nadu u uspjeh, no tek 1951. se počeo nazirati kraj. Jugoslavija je u međuvremenu - upravo ovim činom - postala faktor međunarodnih odnosa. Pri čemu se nikako ne smije zaboraviti da je ranije bila izolirana i od Zapada i da je zapravo sukob sa Staljinom i staljinizmom tadašnje rukovodstvo ponukao da se na svijet počne drugačije gledati. Da se zemlja počne otvarati prema Zapadu. Da traži svoje puteve iz kojih će uostalom nastati i Pokret nesvrstanih, ali i ona pozicija poštovanja i ugleda bivše nam zajedničke države koju je sama izgradila diljem planeta. Zahvaljujući dobrim dijelom upravo tom historijskom NE.

I o Golom otoku

U knjizi je posebna pažnja posvećena Golom otoku, zašto je nastao, kako i po čijoj ideji. Dizdarević podsjeća na djelo Vladimira Dedijera “Novi prilozi za biografiju J. B.Tita” u kojem je opisana zaokupljenost vrha bivše Jugoslavije traženjem mjesta gdje će okupiti Staljinove pristalice, držati ih pod kontrolom i prevaspitavati. Po istom izvoru je Kardelj, u jednom razgovoru s Titom, lakonski konstatirao: “Ako mi ne stvorimo takav logor, Staljin će pretvoriti čitavu Jugoslaviju u strašan logor”. Sumnje nema, bez Tita odluka o Golom otoku i nije mogla biti donesena, no Dizdarević navodi i više izvora koji tvrde da je vrh KPJ za pravo stanje odnosa prema kažnjenicima saznao dosta kasnije, ali donosi i dijelove iz izvještaja Aleksandra Rankovića koji precizira da je u periodu od Rezolucije Informbiroa do juna 1951. bilo 8.403 uhapšenih zbog neprijateljskog djelovanja i isto toliko osuđenih po administrativnom postupku na društveno-korisni rad.

Dizdarević ističe i značaj Četvrtog plenuma KPJ koji je osudio metode preodgajanja i ubjeđivanja kao ilegalne, no također podsjeća na tadašnji ambijent: Rezolucija Informbiroa je završena pozivom na pobunu i obaranje rukovodstva Jugoslavije i država je tražila načine da se odbrani.

Sudbonosni podvig Jugoslavije svjedoči da se tadašnja Jugoslavija odbranila. Knjiga zapravo vrvi podacima i svjedočenjima koji su pretočeni u zanimljivo štivo u čijem podtekstu se - kroz čitav spektar odnosa bivše Jugoslavije i tadašnjeg SSSR-a - da iščitati ambicija da se ovaj komad Balkana drži pod budnom pažnjom. Što je važna lekcija iz historije. Ostalo je do nas.

*Tekst prenosimo iz prijateljskih BH Dana

Oceni 5