Ruke vanzemaljske domovine
Nloa1

Photo: Facebook

Kako smo u Jugi povjerovali u Marsovce

Kultno mjesto u ex-YU kinematografiji redatelj Dušan Makavejev zajamčio si je famoznim W. R. - Misterijama organizma, zabranjenima za prikazivanje 1971. godine. Prilično ranije, 1958. godine, kada je estetika medija i filma bila daleko od eksperimentiranja sa spojem seksualnosti i ideologije, mladi redatelj Makavejev dao je izjavu časopisu Otkrića, simpatičnoj publikaciji malog formata za popularizaciju znanosti.

Pitanje je bilo snažno i provokativno - kako bujajući trend popularnosti SF literature utječe na čitatelje, osobito djecu. "Uz filmove i dobre stripove fantastični romani pomažu savremenom čoveku da zavoli i upozna svet u kome živi. Sve što znaju deca su ustvari naučila iz dnevne štampe i fantastičnih romana". Izjavio je to Makavejev u optimističnom duhu.

I doista, upravo su to bile godine u kojima je znanstvena fantastika postala ključan pravac koji golica maštu djece.

Literatura za klince u krležijanskom ambijentu

Pišući Enciklopediju naučne fantastike, fenomenalno postignuće krajem osamdesetih, a današnji klasik, Zoran Živković je zaključio da je u dvadesetogodišnjem poslijeratnom razdoblju SF se doživljavao gotovo isključivo kao dječji tip literature. Impliciralo je to određenu "neozbiljnost" u odnosu na krležijansko-andrićevski sentiment, ali s druge strane sustav u koji nitko nije polagao toliko nade koliko u nove generacije pionira koje su bile zaluđene drugim planetima, susretima s trećim vrstama, fotonskim pištoljima...

Kao apsolutni junak ere vladao je Jules Verne, uz čije je vizionarske predodžbe letećih sprava i putovanja na druge planete Zemlja ubrzo postala nedovoljna za pravu pustolovinu. Važnost dnevnog i tjednog tiska bila je fenomenalna jer je kratki, jednostavni i naivni SF živio na stranicama svih izdanja za djecu - Plavom vjesniku, Politikinom zabavniku, OTO zabavniku (...), koji se čak otvorio i samoj mladoj publici te nadarenima omogućio objavljivanje kratkih SF priča!

Tko se znao probiti kroz debele slojeve ideologije, mogao je shvatiti da je čak i čitanka za VII. razred osnovne škole Ruke domovine u svojevrsnoj funkciji službenog priznanja SF-a! U jednom bloku mogle su tako naći priče o Elektropolisu, "o atomskoj eri koja pretvara snove u stvarnost" ili pak o Planetu X-56 na kojem žive izvanzemaljci, a Zemljani ga normalno turistički posjećuju!

Prvijenac iz pisaćeg stroja petnaestogodišnjaka!

Do ograničene eksplozije SF-a za djecu došlo je upravo u vrijeme zaleta svemirske utrke nakon leta Sputnjika. Konkretno, unutar Hrvatske, autentični domaći impuls došao je gotovo i od petnaestogodišnjaka! Na natječaju beogradskog radija 1956. godine s temom Kako zamišljate put na Mjesec i život na njemu među 1200 prispjelih radova iz 22 zemlje pobijedio je sastavak osječkog školarca Predraga Jirsaka! Ohrabren uspjehom Jirsak proširenu verziju objavljuje pod imenom Mjesečeva djeca, što se smatra prvim SF romanom u hrvatskoj dječjoj književnosti. Veći dio radnje zbiva se u Institutu za planetarna istraživanja u kojem nastaje letjelica za Mjesec, a misija otkriva negdašnju naseljenost tog Zemljinog pratioca.

Postupno su u središte radnje SF romana došla i sama djeca. Tako Voja Carić, pjesnik i dramski pisac iz Beograda, 1958. godine objavljuje roman Aparat profesora Kosa, čija se priča razvija oko uređaja pomoću kojeg se mogu čitati misli, a sve se odvija na Veneri prije 10 000 godina! SF je na novu razinu doveo Čedo Vuković. Riječ je bila o bivšem sudioniku NOB-a koji se istaknuo romanom o borbi partizana i četnika ne bi li djelom Letelica profesora Bistrouma postao legenda SF-a za djecu.

Slovenski psiholog lansirao djecu na Mars

U Hrvatskoj se profilirao Milivoj Matošec koji za dječji SF produktivne 1961. godine objavljuje dva djela - Neposlušni robot i Suvišan u svemiru. U potonjem romanu dva su junaka - dječak Pero zvani Katastrofa i profesor Galaktić - koji u tajnosti svog instituta konstruira svemirski brod za put na Mars. Tada su lanac hiperproduktivnosti započeli i Mladen Bjažić i Zvonimir Furtinger, među čijim je uradcima za djecu posebno upečatljiv Zagonetni stroj profesora Kružića s odličnom pričom o misterioznom tavanu i neobičnom stroju. Na propitkivanje njihovog rada Bjažić je odgovorio: "Ako već nešto izmišljamo, onda neka bude doista fantastično. Zašto se ne bismo igrali, izmišljali i stvarali strojeve i svjetove?"

No točku na "i" rađanja SF za djecu dao je, kako će se kasnije pokazati, produktivni slovenski psiholog Vid Pečjak, čiji je roman Drejček in trije Marsovčiki isto objavljen Gagarinove 1961. godine. Dječak Drejček odlazi u pustolovinu s tri Marsovca, a osim same SF radnje zanimljiv je i Pečjakov način pisanja koji događanja stavlja u autentičan jugoslavenski ambijent. Opis izvanzemaljaca tako kaže da im je "glava bila veća od makedonske lubenice, a tijelo malo šire od boce za koktu", svemirski brod nije bio "veći od fiata 1300.", a Drejček je Marsovce zainteresirao i za temu partizana!

Kasnih sedamdesetih i osamdesetih Steven Spielberg kreirao je blockbuster revoluciju upravo eksploatirajući kombinaciju znanstvene fantastike i dječjih likova. U nekoj drugoj zemlji priča o dječaku Drejčeku možda bi postala novi E.T., ali ostavimo za sada taj tip spekulacije. Pripada naivnom SF-u.

* Sa dozvolom autora tekst prenosimo sa prijateljskog portala Gradska Knjižnica Rijeka (GKR)

Oceni 5