Film „Christopher and His Kind“ (2011)
Chris 01 S

Photo: cultbox.co.uk

Kako su nacisti uništili ljubav i slobodu

Početkom tridesetih godina prošlog veka u Berlin se odlazilo po slobodu. Osim što se smatrao hedonističkom prestonicom Evrope, ovaj grad je bio i mesto rođenja gej oslobodilačkog pokreta, pre svega zahvaljujući Magnusu Hirschfeldu – lekaru koji je se za čoveka interesovao kao za slobodno biće.

Upravo je u njegovoj kući 1897. godine osnovan Naučno-humanitarni komitet, čime je počelo političko organizovanje, odnosno društveno-reformativni pokret za jednaka prava kvir osoba. Ubrzo je počelo prikupljanje potpisa za ukidanje ozloglašenog paragrafa 175, koji je na snagu stupio još 1871, te kriminalizovao ne samo seksualne, već i emotivne odnose između osoba istog pola. U rekordnom roku je prikupljeno pet hiljada potpisa, a peticiju su potpisali i Alberta Einstein, Max Brod, Thomas Mann (već 1913. godine objavljuje Smrt u Veneciji), Stefan Zweig, Reiner Maria Rilke, te mnogi drugi.

Priča o Berlinu dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka je priča o tome koliko je Evropa već tada bila blizu gej oslobođenju, ali je taj trend nasilno prekinut s dolaskom novih autoritarnih režima. Kada se o ovim događajima priča ili piše, gej muškarci se obično zanemaruju, zbog čega su se mnogi glasovi tokom godina potpuno izgubili.

Tokom dvadesetih godina u Berlinu je postojalo stotinak gej i lezbejskih barova, u Beču ih je bilo desetak, a Pariz je imao čitave kvartove u kojima su gej i *transrodne osobe živele bez straha. Svoju gej četvrt je imala i Firenca, kao i mnogi drugi evropski gradovi. Već su se u to vreme organizovali protestni skupovi protiv uvredljivog prikazivanja gej osoba u štampi ili na pozornici. To novo buđenje su predvodili lekari i naučnici koji su homoseksualnost videli kao prirodnu osobinu s kojom se kvir osobe rađaju, a ne kao izopačenost.

Veća vidljivost gej osoba počela je da provocira protivnike, pa je berlinska policija u to vreme negodovala zbog pojave većeg broja časopisa koji su bili namenjeni gej muškarcima. Kada je tokom tridesetih nastupila Velika depresija stvoreni su uslovi za rađanje fašističkih stranaka koje su građanima nudile sigurnost, a za uzvrat tražile odricanje od demokratije. Vođe ovih stranaka su između ostalog tvrdile i da je tolerancija prema manjinama doprinela nestabilnosti u društvu. Gladni i nezaposleni građani su u to lako poverovali.

Sve se promenilo preko noći, a ono što se dogodilo sredinom tridesetih primer je koliko brzo čovečanstvo može da uguši svaki napredak. U maju 1933. godine počeli su protesti u Berlinu, a meta je bio Institut za seksologiju, koji su studenti i studentkinje u belim košuljama nazivali ne-nemačkim. Institut je smatran sigurnim mestom za sve LGBTIQ+ osobe, što je bio dovoljan razlog za napad. Tom prilikom je uništena biblioteka Instituta, a direktor je uhapšen.

Adolf Hitler je već 1934. godine hapšenja i ubistva političkih protivnika počeo da pravda time što su bili gej (navodno ili stvarno, to više nije bilo bitno), a Gestapo je uskoro osnovao ogranak koji je bio namenjen isključivo homoseksualcima. Tokom 1935. uhapšeno je preko 8.500 gej muškaraca, čija su imena bila na spiskovima koji su zaplenjeni na Institutu za seksologiju (sličnost s onim što se danas događa u Čečeniji je zabrinjavajuća). Paragraf 175 je dobio opširniju i strožu verziju.

Onda su došli koncentracioni logori. U kampovima su gejevi obeležavani ružičastim trouglom. Muškarce s tim oznakama su zlostavljali stražari, ali i drugi zarobljenici. Silovali su ih, kastrirali, birali za medicinske eksperimente, te ih ubijali kad god bi to poželeli.

Film Christopher and His Kind smešten je upravo u ovaj period, a prati mladog Christophera Isherwooda (Matt Smith), koji tridesetih godina iz rodne Britanije odlazi u Berlin. Mladi pisac već u vozu sreće starijeg gej muškarca, a vrlo brzo će se ispostaviti da je u pitanju Gerald Hamilton, koji je u to vreme smatran „najuvrnutijim čovekom Evrope“. I upravo tu počinje veliki put ka slobodi, koja će se ubrzo urušiti kako bi napravila mesta za nova nacistička pokolenja.

 Film neodoljivo podseća na Cabaret iz 1972, ali se zahvaljujući Mattu Smithu radi o daleko zanimljivijem materijalu za gledanje. Pored njega tu je i Toby Jones koji sjajno igra Hamiltona, a ništa manje važna nije ni Imogen Poots koja igra luvvie Jean Ross, junakinju koja je inspirisala lik Sally Bowles koju Liza Minelli igra upravo u filmu Cabaret.

Christopher and His Kind odlično hvata prostor i vreme, pa u gledaocu budu osećaj slobode. Junaci se slobodno vole po memljivim barovima, suterenima, ali i na ulici. Punoći doprinosi i slobodan odnos prema seksu, što ne polazi za rukom ni nekim novijim filmovima. Krevet tako nije mesto od kojeg kamera beži, već hram koji krcka i puca, bez ustručavanja i bez brige za tim šta će reći komšije.

Sve je uzbudljivo dok se ulicama ne zavijore crvene zastave s kukastim krstovima, a reditelj Geoffrey Sax dobro ilustruje strah od stvari koje su se dogodile preko noći. Ipak, sve ostaje na toj tenziji, budući da se ne ide dalje, pa su koncentracioni logori i ružičasti trouglovi samo daleki odjek nečega što se događalo tamo negde i tamo nekom. To funkcioniše, najpre zbog toga što su zarobljenici nakon oslobađanja naišli na nove prepreke, posebno gej muškarci koji su ponovo zatvarani, a kako bi svoju kaznu odslužili do kraja. Svet još uvek nije znao šta se događalo u logorima, pa Christopher and His Kind beleži upravo to neznanje koje je za one koji su pretrpeli strahote značilo još jedan udarac.

Film je snimljen po memoarima Christophera Isherwooda, a mnogi zameraju što glavni junak ostaje slep na hapšenja i nacistička iživljavanja sve dok ga brat njegovog partnera, koji se priključio partiji, ne probudi iz tog blaženog neznanja. Problem je to što se portret egocentričnog, mladog umetnika uzima kao nešto negativno, ali je upravo to ono što je stvarno – često ne vidimo svet oko sebe dok nas svom silinom ne udari posred lica. U najmanju je ruku nepristojno da očekujemo da umetnici, te filmski junaci budu bolji od nas, te da unapred vide i znaju razmere zla.

U mnogim zemljama slobode za kvir ljude nema ni danas, a brojne države koje organizuju velike Parade ponosa su sve do juče podržavale zakone koji su kriminalizovali homoseksualnost. Fanatici vrebaju iza svakog ćoška, a pod izgovorom da se bore za očuvanje tradicionalnih vrednosti. Od kada je svet nakon završetka Drugog svetskog rata saznao za logore smrti ponavlja se mantra _ „Da se nikad više ne dogodi“. Ipak, gej muškarci su u nekim zemljama i dalje prepušteni na milost i nemilost svojim homofobičnim vladama.

James Somerton u svom videu o gej holokaustu ističe da se ni danas ne reaguje kada se gej ljudi hapse, ubijaju, muče, obezglavljuju u zemljama kao što su Iran, Saudijska Arabija, Somalija, Čečenija, Rusija, Sirija, Uganda. Političke vođe „modernijih“ zemalja im prete sankcijama, ali na kraju ne čine ništa po tom pitanju. Kvir narod je prepušten sam sebi, pa je jedini spas u tome da sačuva što veći broj onih koji su progonjeni i ubijani samo zbog toga što žive ono što jesu.

Oceni 5