Kako su nam mrtvi fazani ukrali budućnost

Svaki put kad slušam Azru kao da me neka cijev usiše i vrati u onu 1983. kad sam tek izašao na svijet i nisam, nikako, bio svjestan onoga što se događa. Ali kasnije, kad je mozak počeo povezivati uzroke i posljedice, shvatio sam aktualnost pjesme Kad fazani lete.

“Što se događa kad mrtvi fazani lete iznad naših glava
kad mrtvi fazani lete
a nijedan ne pada”

Navodno je pjesma nastala iz anegdote ili vica kojeg sam čuo, prepričavao se upravo zbog pjesme, ali se nekako i zaboravio. Jednu inačicu vica našao sam online. Vjerojatno je ta općeprihvaćena:

” Lovili Tito i Stane Dolanc fazane. Tito puca i promaši, Stane puca i fazan padne. Tito opet puca, opet ništa. Stane drugi metak, opet pogodak. Tito treći put, opet nula. Sad Stanetu frka i kaže: “Jebo majku ovo nisam nikad vidio!“ Tito: “Koje?“ Stane: „Mrtvi fazani, a lete!”

Usput budi rečeno, fazane je u Hrvatsku, sredinom 19. stoljeća naselio grof Bombelles iz Vinice pored Varaždina. Baš je tamo Tito često lovio. I po onome što znamo bio je dobar lovac pa je anegdota najvjerojatnije izmišljena.

Svejedno, sustav u kojem se radnja događa bio je prepun mrtvih fazana koji lete, ulizica, vječitih dodvorica koji su gazdi samo morali aplaudirati. Tako su plesali na trenutku vremena u kojem su se našli. U to doba već je nestalo pravih ideologa i rijetki su vjerovali u ideju komunizma. Bilo je izvjesno da ljudi traže promjene i da se stanje u državi pogoršava iz dana u dan: ekonomski i politički. Krediti su došli do grla, republike su se počele komešati. Došlo je naime do pomutnje jer oni koji su do jučer viđali mrtve fazane i aplaudirali, sad su vladali. U jednom kaotičnom sustavu izgubljene djece.

Ljudi, baš poput autora pjesme, priželjkivali su samo smrt tih fazana i napredak. Ukratko, promjene. Bilo je izvjesno da će se nešto dogoditi, da se ljudi imaju pravo nadati boljem sutra u kojem nestaju poltroni i postoji više zrnaca logike u sustavu. Ako već nisu imali para zasigurno su imali nadu. Mišljenja sam da nada nikad nije bila življa nego osamdesetih. U Europi se ona materijalizirala rušenjem Berlinskog zida.

Danas znamo da su tu nadu ukrali upravo mrtvi fazani, oni koji su ih viđali dok su kimali glavom velikom gazdi. Poželjeli su da se tako odnosi i prema njima. Sjetite se samo Tuđmanove bijele vojne uniforme. Stajala mu je ko kravi sedlo. Loša kopija Tita. Zamislite, sva vodstva u bivšim republikama ostavila nam je upravo KPJ jer oni su bili dio nje. Rijetki sa trunkom soli u glavi, koji su ih tad kritizirali, pored “demagogije sustavno poredane u artiljerijske salve”, odjezdili su neđe vanka, na sjever ili zapad. Trebali su biti heroji novog doba koje će doći.

Želim zapravo reći da su u toj mogućoj boljoj budućnosti mrtvi fazani nastavili letjeti. I da su je upravo oni svojim letom ukrali. I pojeli.

* Sa dozvolom glavnog urednika tekst prenosimo sa sajta Radio Gornji Grad