Mama bez posla, tata bez plaće
Asmo 01 S

Photo: Lewis Hine

Kako su naši sinovi postali huligani

Ta divna splitska noć. Ulica je hladna. Na zidu garavi grafit poručuje, nekom studenom pomirenošću: "Mama bez posla, tata bez plaće, sinovi na ulici"

Pogled mi se zamagljuje.

Mislima mi prolaze slike: moja zadnja plaća u Željezari Split, pa mjesec dana iza kada plaća nije došla po prvi put. Pa po drugi, i treći, mjeseci kada smo se moj sin i ja u stanu osjećali kao na ulici. Sjećam se hladnoće zida u kuhinji niz kojeg sam jednog dana skliznula u čistom očaju i skljokala se na pod.

"Mama, danas nismo ništa jeli. Gladan sam."

Sram. Osjećala sam sram. Sjećam se kako je došla i večer, a ja se nisam uspjela "snaći", a rekla sam mu da hoću, da ćemo sigurno nešto jesti navečer. Suze su mi odavno prestale pomagati da vriskovi procure iz duše. Samo sam se skljokala.

Moj sin je tada počeo ubrzano pričati. Uvjeravao me da i nije baš toliko gladan. Da to nije ništa da jedan dan čovjek i ne jede. Molio me da ustanem sa poda. Molio me da budem ono što mu u tom trenutku nisam mogla biti - podrška, oslonac, snaga. Molio me da opet postanem mama. Da brinem o njemu, a ja sam tada jedva uspijevala brinuti o nastavku vlastitog disanja.

Koliko sinova danas, u ovom trenutku, glavinja ulicama ove zemlje? Koliko njih je vidjelo očeve i majke tako slomljene, bespomoćne, ponižene, obezvrijeđene u svojoj ljudskosti i dostojanstvu?

Željezara, Uzor, Kamensko, Dalmacijavino... Gladni radnici nose u kesicama hranu nekim drugim gladnim radnicima, onima koji duže od njih gladuju.

Naši sinovi vani ispisuju grafite beznađa, a oni ih nazivaju huliganima.
Naša djeca odrastaju preko noći, preuzimaju ulogu onih koji drže stupove kuće, da se ne uruše do kraja.

Naši sinovi uvjeravaju nas da i nije tako strašno biti gladan, jer ne mogu podnijeti naš očaj. Naš pad na koljena, naše stropoštavanje na pod.

"Mama bez posla, tata bez plaće, sinovi na ulici". Vrišti čađavi grafit na jednom splitskom zidu, u divnoj splitskoj noći.

Naši sinovi idu u nekakve škole gdje im ponavljaju kako su divlji i neodgojeni, raspušteni i nekulturni. Naše sinove pendreči policija i urla "Huligani, huligani". A mi se na jezovitim ulicama naših stanova leđima upiremo u zidove da se ne bi srušili.

Naši sinovi slušaju svakodnevno "kako su prije djeca bila bolja". Naši sinovi nikada neće znati kako je to kad je zemlja dobra prema svojim sinovima. Oni nikada neće ispisivati svijetle trenutke svoga odrastanja u dnevnicima svojih života. Oni umjesto toga ispisuju vrišteće grafite. A njihova zemlja im, kako i treba, otvara policijske dosjee.

Nikad i nigdje neće ostati zabilježeno da su ovi sinovi, prije nego što su postali huligani, sasvim nehuliganski uvjeravali svoje majke kako i nije tako strašno u životu ponekad ne pojesti ništa cijeli dan.

*Tekst je objavljen u e-novinama 2011. godine

Oceni 5