Kako su Partizani rehabilitirali Sokole

Pobjednički entuzijazam koji je zavladao nakon rata pokazao se kao važan motivacijski faktor u izgradnji novog društva. Ali, ne i dovoljan da bi sva očekivanja i ciljevi bili ispunjeni. Odnos prema fiskulturi jedan je od primjera koji je ukazivao na nesrazmjer između planova i rezultata. Iako je broj fiskulturnika bio u porastu, državni interes sve vidljiviji, a niti podrška od strane najviših političkih rukovodilaca nije izostajala, statistički podaci upućivali su na velike probleme. Nedostatak sportskih terena i rekvizita, nedovoljan broj stručno osposobljenih kadrova, ali i generalno nepostojanje svijesti o važnosti fizičke kulture utjecali su na vrlo nizak postotak stanovništva koji je bio obuhvaćen fiskulturnim aktivnostima. Tri godine nakon oslobođenja FISAJ navodi podatke o svega 3,62% stanovnika Slovenije koji su se bavili nekim oblikom fiskulture (svaki 27. čovjek), 2,98% stanovnika Srbije (svaki 34. čovjek), 2,41% stanovnika Makedonije (svaki 41. čovjek), 2,10% stanovnika Hrvatske (svaki 45 čovjek) i 1,7% stanovnika Bosne i Hercegovine (svaki 60. čovjek).

Po mišljenju čelnih ljudi FISAJ-a strategija omasovljivanja nije urodila priželjkivanim rezultatima. S obzirom da je jedan od glavnih zadataka fiskulture bio taj da “milione trudbenika grada i sela“ preobrazi u „novog, višeg čovjeka socijalizma“, a da su upravo za tu kategoriju stanovništva pokazatelji bili najlošiji, nezadovoljstvo je bilo još izraženije. I dok se za nezadovoljavajuće brojčane rezultate opravdanje pronalazilo u nepovoljnoj ekonomskoj situaciji i nedostatku iskustva, ono na što se gledalo s puno manje razumijevanja bila je kvaliteta promjena u sferi fiskulture. „Naša organizacija ima zadatak da vaspitava ljude, zdrave, vesele, snažne, moralno čvrste, duboko socijalne, oduševljene patriote, ljude koji će dalje razvijati bratstvo i ljubav među našim narodima, koji su spremni da sve svoje snage ulože u izvršenju Petogodišnjeg plana, za izgradnju i odbranu domovine“ objasnio je prvi čovjek FISAJ-a Miroslav Kreačić, ali i nastavio s upozorenjem kako stvarno stoje stvari na terenu

. „Još su u nekim organizacijama ostala pojedina uporišta u kojima često rade razni destruktivni elementi, razni amoralni tipovi koji su spremni na pijančenje, krađu, kockanje, na razna iživljavanja po tipu zapadnjačkih dekadentskih klubova, a mi takvim ljudima, koji su redovno i neprijateljski i protunarodni elementi omogućavamo da nam po svom kalupu vaspitavaju izvestan deo fiskulturnika“, zaključuje Kreačić. Jedan od aspekata razvoja fiskulturnog pokreta koji se smatrao i važnim ideološkim pitanjem, a nije ispunio očekivanja, odnosio se na suzbijanje profesionalizma. „Nitko ne može biti plaćen zato što se bavi sportom, odnosno svaki sportista mora ili da radi ili da uči“ isticali su čelni ljudi FISAJ-a.

Fizička spremnost  - preduvjet jačanja obrambene snage stanovništva

Ipak, najvećim propustom s dalekosežnim posljedicama za daljnji razvoj fiskulture i sporta smatralo se nedovoljno razvijanje svestranosti. Jednim dijelom to se odnosilo na forsiranje pojedinih grana sporta, među kojima je po popularnosti prednjačio nogomet. Puno većim problemom smatrao se nedostatak svestranosti kod samih sportaša i fiskulturnika. Osim direktne povezanosti s padom kvalitete sportskih rezultata ovaj propust smatrao se ujedno i prijetnjom uspješnoj obnovi i eventualnoj obrani zemlje. Rješenje za navedene probleme ponuđeno je na V. Plenarnom sastanku Centralnog odbora FISAJ-a održanom 12. i 13. prosinca 1947. godine. Zaključivši da su stvari krenule u krivom smjeru odlučeno je da se kao osnovni oblik rada u sve fiskulturne organizacije uvode redoviti satovi „Općeg fizičkog obrazovanja“ (OFO), na koje bi se svatko, u svome mjestu stanovanja mogao dobrovoljno uključiti. U sadržajnom smislu program je podrazumijevao kombinaciju gimnastičkih vježbi, sporta i elementarnih igara. Organizacijski, provođenje OFO-a trebao je biti zadatak posebnih odbora pri fiskulturnim društvima na terenu, ali rezultat njihovog angažmana nije se pokazao zadovoljavajućim. Kako bi se taj problem riješio donesena je odluka o preustrojstvu FISAJ-a.

Na II. Kongresu ove organizacije održanom u travnju 1948. odlučeno je da se unutar FISAJ-a osnuju Gimnastički savez, Streljački savez, organizacija planinara i savezi za pojedine grane sporta. Zbog važnosti gimnastičkih vježbi u razvijanju svestranosti Gimnastički savez proglašen je centralnom organizacijom za provođenje općeg fizičkog obrazovanja. Kao i u svim dotadašnjim proklamiranim ciljevima fiskulturnog pokreta, i prilikom osnivanja Gimnastičkog saveza posebno je naglašena povezanost fizičke spremnosti s aktualnom ekonomsko – političkom i sigurnosnom situacijom u kojoj se Jugoslavija 1948. nalazila. U ekonomskom smislu to se prvenstveno odnosilo na izgradnju teške industrije u okviru tzv. prvog Petogodišnjeg plana. Kako je taj proces zahtijevao velike napore procijenjeno je da će upravo svestrane fizičke vježbe, koje će se izvoditi u organizaciji Gimnastičkog saveza, pomoći da se „neprestano obnavlja udarna snaga radnog naroda“. U političko – ideološkom smislu, na zajedničkim satovima vježbanja trebalo je pojačati „rad na izgradnji pravog moralnog lika fiskulturnika-građanina Nove Jugoslavije…svesnih i sposobnih graditelja domovine i socijalizma“.

S obzirom na vanjskopolitičke prilike koje su od završetka rata predstavljale stalan faktor nestabilnosti, fizička spremnost nametala se kao jedan od preduvjeta jačanja obrambene snage stanovništva. Činjenica da se Jugoslaviji  uz moguću opasnost sa Zapada tijekom 1948. približavala puno realnija s Istoka, dodatno je osnaživala ovaj aspekt fiskulturnog pokreta. Gimnastički savez osnovan je kao jedinstvena organizacija na području cijele Jugoslavije, a sastojao se od gimnastičkih društava organiziranih po teritorijalnom principu. Za predsjednika Gimnastičkog saveza Jugoslavije izabran je tadašnji ministar poljoprivrede FNRJ Petar Stambolić.

Partizan – Savez za telesno vaspitanje

Nova organizacija, stari ciljevi, ali rezultati ni ovaj put nisu ispunili očekivanja. Profesionalizam, „klubaštvo“, forsiranje vrhunskih rezultata te posebno izostanak masovnosti sve jače su nagrizali socijalističku viziju razvoja sporta. Vrlo oštar po pitanju „klubaštva“ bio je prvi čovjek hrvatskih komunista Vladimir Bakarić. Na jednoj sjednici CK KPH održanoj 19.12.1950. on konstatira da su „najodgovorniji rukovodioci zapali u klubaštvo i njih treba iz tih saveza i klubova istjerati“, a „u uprave klubova da uđu partijci koji se bave sportom i da oni provode liniju Partije“. Osim toga dodaje: „treneri su gadovi i treba ih rastjerati, likvidirati neprijateljske elemente, Agitprop CK KPH treba da rasčisti s novinarima“, ne zastavlja: „rastjerati društva navijača, svi simpatizeri svih klubova mogu da se upišu u klub kao podupirajući članovi“. Prema statističkim podacima iz 1950. od skoro dva milijuna sindikalno organiziranih radnika i preko dva milijuna školske djece, u gimnastičke i sportske organizacije bilo je uključeno njih svega 8%. Situacija je bila još gora na selu. U malobrojna gimnastička i sportska društva bilo je učlanjeno svega 2-3% ukupne seoske populacije.  Veliki problem i dalje je predstavljao nedostatak kvalitetnih stručnjaka za fiskulturu. Upravo to je bio razlog da uz političku podobnost sve važniji kriteriji za rukovodeće pozicije postanu iskustvo i stručnost. Bez obzira što se iskusni stručnjaci nisu uvijek mogli pohvaliti i uzornom (političkom) prošlošću. U „Izvještaju partijske komisije o nekim negativnim pojavama u sportu“ iz 1950. navodi se između ostalog: „u redovima naših sportskih rukovodilaca ima i takvih čija je politička prošlost umrljana i od kojih bi se sada moglo očekivati nešto prljavo. Npr. tajnik FISAH-a (Fiskulturni savez Hrvatske, op.H.K.) Pero Djetelić nema još uvijek raščišćenu prošlost i sumnjiv je na suradnju sa Gestapom, Mladen Delić, član sekretarijata FISAH-a je bio čovjek blizak ustašama, Zvone Mornar jedan od najistaknutijih sportskih novinara bio je do zadnjeg dana okupacije domobranski oficir…“.  

Na samoj osnivačkoj skupštini Gimnastičkog društva zaključeno je da se u razvoju novog fiskulturnog pokreta nedovoljno koristila „bogata fiskulturna tradicija“. „Dok smo se na kulturnom polju ponosili sa radovima naših kulturnih velikana, na fiskulturnom polju ustručavali smo se češće priznati vrednosti koje su stvorili na stručnom fiskulturnom polju isto tako napredni ljudi iz ljubavi prema svome narodu i prema fiskulturi“ ističe se na skupštini uz opasku da se nije radilo samo o zanemarivanju nego često i neprijateljskom stavu. Iako je i godinama nakon završetka rata i stvaranja socijalističke Jugoslavije animozitet između novih i starih (sokolskih) kadrova bio vidljiv, nezadovoljavajući rezultati sugerirali su suradnju.

Tri godine nakon osnivanja Gimnastičkog saveza delegacija spomenuta na samom početku ovog teksta dolazi na razgovor Edvardu Kardelju. Uz uobičajene argumente za loše rezultate sada se pojavio i jedan novi – nedostatak imena organizacije ili eventualno „bezlično ime“. Pokazalo se da je to bio problem kojeg se najlakše i najbrže moglo riješiti. Mjesec dana nakon ovog sastanka, u studenom 1951. na godišnjoj skupštini Gimnastičkog društva odlučeno je da organizacija nastavlja rad pod novim imenom – „Savez za telesno vaspitanje – Partizan Jugoslavije“. Osim već poznatih dijelova o potrebi izgradnje zdravih, moralnih, snažnih graditelja socijalizma, boraca za nezavisnost domovine i branitelja bratstva i jedinstva svih naroda, u statutu i osnivačkoj rezoluciji pojavljuju se i neki novi elementi. Prvi je bio direktno povezan s aktualnom društveno – političkom situacijom u Jugoslaviji na početku 1950-ih, točnije s procesima deetatizacije, decentralizacije i demokratizacije. Dok je pri osnivanju Gimnastičkog saveza naglašeno da on predstavlja „čvrstu i jedinstvenu organizaciju na području čitave FNRJ“, kod Partizana je istaknut „demokratski duh i federativni sklop organizacije, koju sačinjavaju 6 samostalnih republičkih organizacija“.

Još je jedan detalj ukazivao na velike promjene koje su se događale u Jugoslaviji u tom trenutku. Proces demokratizacije podrazumijevao je smanjenje moći  i utjecaja Partije u društvu, te u skladu s konceptom demokratskog samoupravnog socijalizma trebao je omogućiti razne oblike političkog angažmana i nečlanovima Partije. S Četvrtog plenuma CK KPJ održanog 3-4. lipnja 1951. partijskom članstvu i javnosti poručeno je da više nije obavezno proučavati govore partijskih prvaka i držati ih se kao direktive, te da bi bilo poželjno da se svi počnu angažirati u rasprave o društvenim problemima. Iako su u usporedbi s istočnoeuropskim komunističkim zemljama u tom smislu učinjeni krupni pomaci, demokratizacija bez višestranačkih izbora i slobodnog poduzetništva, te uz velika kršenja ljudskih prava, imala je ograničene rezultate. U kontekstu svega navedenog zanimljiv je i znakovit upravo jedan od osnivačkih dokumenata „Partizana“ – Saveza za telesno vaspitanje. Usporedba nacrta i konačnog teksta „Rezolucije“ upućuju na različita viđenja čelnih ljudi organizacije na ulogu politike u razvoju fiskulturnog pokreta.

Povratak Sokolskog pokreta

U cijeloj „Rezoluciji“ jedino sporno mjesto na kojem su rađene preinake odnosi se na poglavlje „Partijske i sindikalne organizacije i Partizan“. U prvoj verziji teksta napisanoj pisaćim strojem, u stavku 1. pisalo je „Partizan je opšta, narodna i nepolitička organizacija“, ali je netko rukom precrtao „nepolitička“ i umjesto toga umetnuo „vaspitna“. Stavak 2. koji je glasio „Članovima Partizana ostavlja se da se u granicama opštih partizanskih načela politički slobodno opredeljuju i po svom nahođenju“ potpuno je izbačen! Iz stavka 3. koji je glasio „Partizanske organizacije ne sudjeluju na partijskim i političkim manifestacijama i ne daju političke izjave“, izbačeno je „ne“ (sudjeluju) i „ne daju političke izjave“. Uz poglavlje rukom je napisana opaska „Treba razraditi odnos prema partijskoj organizaciji“. Činjenica da iz konačnog teksta nije izbačena „političnost“ organizacije i njezinih članova ukazuje na spomenute nedosljednosti demokratizacije jugoslavenskog društva ali i na značaj koji je režim i dalje pridavao tjelesnom odgoju.         

Drugi „novitet“ koji je došao do izražaja prilikom osnivanja nove organizacije odnosio se na javnu rehabilitaciju sokolske tradicije. Unatoč prijeporima oko imena, članak 6 Statuta izrijekom navodi da „Savez u svome radu koristi i razvija naučne tekovine sokolstva i drugih organizacija na polju telesnog vaspitanja“. Na simboličkoj razini kontinuitet između „Sokola“ i „Partizana“ uspostavljen je izborom jednog od najstarijih i najpoznatijih slovenskih i jugoslavenskih sokolskih djelatnika dr. Viktora Murnika u radno predsjedništvo osnivačke skupštine nove organizacije. Stari „sokol“ zahvalio se svima osvrtom na novo ime: „Ja Vas molim da se najsvesnije i najistrajnije brinete za to da se u Vašim vežbaonicama i vežbalištima sve Vaše pripadništvo vaspitava tako da ne padne nikakva senka, nikakva ljaga na to slavno i ponosno ime koje ste izabrali za ime Vaše organizacije“.

Pod imenom „Partizan“ ova organizacija nastavit će svoj rad sve do kraja postojanja socijalističke Jugoslavije. Međutim, javni masovni satovi vježbanja po selima i gradovima uskoro će prestati biti cilj njezinog djelovanja. Glavna preokupacija tijekom vremena postat će organiziranje različitih oblika rekreativnih aktivnosti. Najveću prepreku ostvarenju sna o milijunima ljudi koji svakodnevno vježbaju nisu predstavljali nedostatak novca, stručnih kadrova ili loša organizacijska pokrivenost. Glavni „neprijatelj“ koncepta „fiskulture u službi naroda“ bio je natjecateljski sport. Kao i za „Sokol“ u monarhističkoj tako i za „Partizan“ u socijalističkoj Jugoslaviji pobjeda nad ovim puno atraktivnijim protivnikom pokazat će se nemogućom misijom.         

Zaključak

U jugoslavenskom komunističkom režimu sport i fizička kultura zauzimali su važno mjesto u procesu stvaranja novog društva i novog čovjeka. To potvrđuje sustavno i permanentno bavljenje ovom problematikom kao i visok stupanj kontrole nad organizacijom i sadržajem aktivnosti. Međutim, kao i u nizu drugih primjera, ni u ovom se priželjkivani ciljevi i postignuti rezultati nisu poklapali.

Iako uvjetovan nizom specifičnih, autentičnih okolnosti, na razvoj jugoslavenskog fiskulturnog eksperimenta najviše su utjecala dva već postojeća koncepta. Sokolski i sovjetski. Ciljevi oba bili su vrlo slični – izgraditi fizički snažnog, moralno ispravnog i nacionalno svjesnog pojedinca koji će biti sposoban graditi i braniti svoju domovinu. Čak su i metode za ostvarivanje ovih ciljeva u oba slučaja podrazumijevale sličan pristup – masovnost, jaku organizaciju na svim razinama i podršku države. Utjecaj spomenutih koncepata bio je u poslijeratnoj Jugoslaviji neminovan, ali ne i jednako poželjan. Dok se sovjetski model isticao kao najbolji i jedini ispravni primjer, sokolska tradicija nove je vlasti suviše podsjećala na jugoslavenski monarhistički period.

Međutim, u nedostatku politički podobnijih upravo će predratni sokolski stručnjaci postati okosnica novog fiskulturnog pokreta. Velikim dijelom zahvaljujući upravo tim kadrovima sokolska metoda tjelovježbe koja se bazirala na gimnastici postat će temeljna i u novim okolnostima. Utjecaj sovjetskog koncepta bio je najvidljiviji na ideološkom polju. Sport nije smio biti sam sebi svrhom nego je morao biti uklopljen u opće društvene ciljeve. Morao je postati sastavni dio šireg projekta izgradnje socijalističkog društva i socijalističkog čovjeka. Naglašavaju se opća dostupnost i svestranost kao opreka elitizmu i privilegiranom položaju pojedinih sportova. Masovnim uključivanjem radnika i seljaka u razne tjelesne aktivnosti trebalo ih je pripremiti za sve veće napore koje je donosila tranzicija iz agrarnog u industrijsko društvo. Osim toga, upravo je masovnost trebala pomoći u „prirodnoj“ selekciji sportskih talenata. Bavljenje sportom (i općenito fizičkom kulturom) temeljilo se na amaterizmu. Profesionalizam se tolerirao jedino kod vrhunskih sportaša ali čak i tada ne bezuvjetno. Za razliku od kapitalizma u kojem sportaš zbog utrke za rekordima i novcem postaje „objekt izrabljivanja“ u socijalizmu sport služi interesima naroda i napretku čovječanstva te samim time onemogućuje „iskorištavanje čovjeka od čovjeka“.

Onog trenutka kada je izgradnja socijalizma prestala biti prvenstveno unutrašnjopolitičko pitanje, kada se počinje ne samo uspoređivati nego i natjecati s drugim sistemima, fraze i parole više nisu mogle opravdati (loše) rezultate. U natjecateljskoj atmosferi koja je zavladala svijetom nakon Drugog svjetskog rata jedan od pokazatelja superiornosti postaje i sport. Izgubiti od neprijatelja u gimnastičkoj dvorani ili na atletskoj stazi smatralo se ne samo sportskim nego i političkim porazom. Nije dugo trebalo da se i Jugoslavija počne prilagođavati novonastalim okolnostima. Ispravnost vlastitog puta u odnosu na Istok i Zapad trebalo je dokazivati u svakoj prilici. Iako ovakav razvoj događaja nije nužno išao na štetu fiskulturnog pokreta, natjecateljski sport i vrhunski rezultati počinju dobivati sve veću važnost. I dok će upravo natjecateljski sport uskoro postati jedan od njenih zaštitnih znakova, iz godine u godinu postajalo je sve očitije da „s gimnastikom, koju obavljaju milijuni ljudi najrazličitijih zanimanja i godina starosti,“ neće započinjati jutro u socijalističkoj Jugoslaviji.    

(KRAJ)