Kako su Sokoli postali Partizani

U listopadu 1951. delegacija Gimnastičkog saveza Jugoslavije zatražila je konzultacije s Edvardom Kardeljem, jednim od najmoćnijih jugoslavenskih političara u tom trenutku. Tema razgovora bilo je nezadovoljstvo stanjem u gimnastičkoj organizaciji, ali i općenito kvalitetom tjelesnog obrazovanja i stupnjem razvoja tjelesne kulture u zemlji. Ključno pitanje oko kojeg se povela rasprava bilo je ime organizacije. Upravo to je bio glavni razlog dolaska političkom autoritetu kao što je bio Kardelj. „Organizacija je bezlična“ upozorio je Rato Dugonjić , jedan od sudionika diskusije, te dodao kako je jedan od razloga tome i nedostatak imena. „Mi bi hteli da stvorimo široku organizaciju sa patriotskim ciljevima. Ta organizacija bi kroz svoju aktivnost radila na podizanju zdravlja i telesne sposobnosti omladine uopšte. I ne samo omladine, nego i starijih. Mnogo bi trebalo da učinimo na jačanju naroda kod nas. Nekako bez imena vrlo teško ide, ili sa bezličnim imenom“, zaključuje Dugonjić. Nakon rasprava provedenih na terenu članstvo gimnastičke organizacije nije se moglo odlučiti između dva imena – Sokol ili Partizan.

Zagovornici prvog vodili su se idejom oživljavanja tradicije, dok su protivnici upravo u tradiciji vidjeli najveći problem. Za njih bi novo ime, posebno s tako jakom asocijacijom na borbenost i pobjedu, predstavljalo najbolji poticaj u izgradnji novog društva. Iako su upravo članovi slovenskih gimnastičkih društava najviše zastupali opciju sokolskog imena, njihov sunarodnjak Edvard Kardelj s tim se rješenjem nije slagao. Unatoč mnogim pozitivnim stvarima, sokolska se organizacija po njegovom mišljenju kako u predratnom periodu tako i za vrijeme rata duboko kompromitirala. Umjesto asocijacija na monarhistički period, Kardelj smatra kako bi ime trebalo asocirati na „neposrednu revolucionarnu socijalističku tradiciju“, te u skladu s tim zaključuje da je „ime Partizan najlepše ime koje možemo dati jednoj ovakvoj gimnastičkoj organizaciji“. Osim asocijacije na herojsku prošlost, ime Partizan nedvosmisleno bi ukazivalo i na idejno - političku orijentaciju organizacije u budućnosti.

Zanimljiva je bila polemika između Kardelja i potpredsjednika Gimnastičkog saveza Slovenije Edija Srpana. Na Srpanovu opasku kako se kao argument protiv imena Partizan ističe da nisu svi članovi gimnastičkog društva bili partizani, tj. borci u ratu, Kardelj se ironično nadovezao kako „i Sokoli nisu bili ptice već ljudi, a ljudi su uzeli to kao simbol, i nije im to smetalo“. Kardeljevo mišljenje je, naravno, uvaženo. Mjesec dana nakon navedenog sastanka, upravo u Ljubljani, osnovan je Partizan – Savez za telesno vaspitanje.

„Jedan narod, jedna država, jedno sokolstvo“

Nastao 1860-ih godina u Pragu sokolski se pokret od samog početka razvijao u dva smjera koji su se međusobno ispreplitali i nadopunjavali. Prvi se odnosio na organizirani tjelovježbeni rad s ciljem unaprjeđenja tjelesne spremnosti i stvaranja fizički zdravog i jakog pojedinca. Na fizičku snagu gledalo se kao preduvjet ostvarivanja drugog cilja – izgradnju nacionalno i politički svjesnog i odgovornog pojedinca. Pokret je inzistirao na otporu germanizaciji kroz jačanje osjećaja slavenstva, te razvijanju uzajamnosti i solidarnosti među slavenskim narodima Austro-Ugarske Monarhije, ali i van nje. Upravo zbog te činjenice sokolski pokret se brzo počinje širiti iz Češke i u ostale slavenske zemlje. Već 1863. u Ljubljani je osnovan Južni sokol, a 1874. u Zagrebu Hrvatski sokol. Sokolska ideja naišla je na plodno tlo i u Srbiji, gdje se 1891. osniva Beogradsko gimnastičko društvo Soko. Nakon što je 1918. ideja ujedinjenja južnih Slavena postala realnost pred sokolskim pokretom pojavili su se i novi izazovi. Od organizacije koja je predstavljala nezadovoljnu manjinu s često disidentskim i opozicijskim stavovima u odnosu na službenu politiku, u novoosnovanoj jugoslavenskoj monarhiji sokolski pokret postaje jedan od ključnih državotvornih i integrativnih elemenata.

Iako je organizacija službeno inzistirala na apolitičnosti, njeni temeljni dokumenti kao i promjene imena ukazivale su na čvrstu povezanost s režimom. Nekoliko mjeseci nakon proglašenja Kraljevine SHS dotadašnje „plemenske“ sokolske organizacije ujedinjuju se u Sokolski savez Srba, Hrvata i Slovenaca čiji zadatak postaje: „stvaranje fizički zdrave, krepke, moralno i intelektualno razvijene omladine, nacionalnom sviješću prožete, duhom slavenske solidarnosti nadahnute i velikim i općim idealima čovječanstva zadojene omladine koja će čuvati tekovine tadašnje generacije – ujedinjenje i nezavisnost“, a pod sloganom „Jedan narod, jedna država, jedno sokolstvo“. S ujedinjenjem je završen proces državne integracije, ali ono s čime je po mišljenju vodstva sokolske organizacije trebalo nastaviti bio je proces nacionalne integracije. Svoj stav po tom pitanju pokazali su između ostalog i izborom novog imena, tako da 1920. Sokolski savez SHS mijenja ime u Jugoslavenski sokolski savez (JSS). Međutim, unatoč načelnom jedinstvu, nisu svi „sokoli“ podržavali ideju integralnog jugoslavenstva. Najjači otpor bio je u Hrvatskoj gdje se dio članova odvaja od JSS i osniva Hrvatski sokolski savez (1922.). Podjela unutar sokolske organizacije bila je samo refleksija različitih vizija razvoja nove južnoslavenske državne zajednice. Te vizije mogle su se generalno svesti na antagonizam između centralističkih i federalističkih tendencija, te sukladno tome na izgradnju unitarnog jugoslavenstva ili daljnje jačanje nacionalnih identiteta.

Uz ovu generalnu podjelu, unutrašnjopolitičku situaciju dodatno su komplicirali i različiti ideološki prijepori. Osim na političkoj pozornici oni su vidljivi i na polju tjelovježbe. U tom kontekstu najveću konkurenciju sokolskoj organizaciji predstavljale su različite klerikalne organizacije od kojih je najpoznatiji bio Jugoslavenski orlovski savez. Kao i sokolski pokret, i orlovski svoje korijene vuče iz čeških zemalja, ali za razliku od promicanja slavenskog njihov cilj bio je jačanje katoličkog duha. Pod jakim utjecajem katoličke crkve „orlovi“ postaju organizacija usmjerena odgoju mladih u vjerskom, intelektualnom, moralnom i tjelesnom pogledu. Unatoč politički i ideološki potpuno suprotnim stajalištima, tjelovježbeni dio aktivnosti „sokola“ i „orlova“ u mnogočemu se poklapao.

Uz jugoslavenski i monarhistički orijentirane „sokolove“, te katolički i sve više nacionalno orijentirane „orlove“, u borbu za „dušu i tijelo“ stanovnika Kraljevine sve aktivnije se uključuje i treća ideološka opcija – komunisti. Slično kao i navedene organizacije, i komunisti počinju uviđati važnost kako duhovne tako i tjelesne izgradnje ličnosti. Njihov cilj je također stvaranje novog čovjeka, ali ne jugoslavenskog, niti katoličkog, već klasno svjesnog socijalističkog čovjeka. Sportske aktivnosti komunisti provode organiziranjem radničkih klubova, ali i uključivanjem u postojeća sportska društva koja nastoje iskoristiti kao platformu za širenje vlastitog političkog svjetonazora.

Novo ime, novi društveni status i – optužbe za kolaboraciju

Uvođenjem kraljeve diktature 6. siječnja 1929. rasprave o mogućim konceptima ustroja države ne samo da prestaju nego su i zabranjene. I dok je svim političkim strankama, organizacijama i udruženjima s nacionalnim („plemenskim) predznakom zabranjen rad, jedan od rijetkih koji će u novonastalim okolnostima profitirati bio je, zahvaljujući prije svega izvornom i dosljednom jugoslavenstvu, upravo sokolski savez. Zakonom o osnivanju Sokola Kraljevine Jugoslavije (5.12.1929.) organizacija ponovo mijenja ime, ali što je još važnije, i status u društvu. Tim zakonom „sokoli“ postaju državna organizacija za tjelesnu kulturu što će za posljedicu između ostalog imati i puno bolje financijske uvjete poslovanja. Čvršća sprega s državom naglašena je i izborom prijestolonasljednika Petra II Karađorđevića za starješinu Sokola Kraljevine Jugoslavije. Uz nastavak daljnjeg unaprjeđenja tjelesne kulture sve izraženija postaje i društveno – politička uloga „sokola“. Ističe se da „sokolstvo traži zdravu, zadovoljnu jugoslovensku naciju“ te da je potrebno „stvoriti i usavršavati čestit tip jugoslavenskog čoveka, duševno slobodnog i socijalno obezbeđenog jugoslovenskog čoveka“.

Taj društveni angažman podrazumijevao je opismenjavanje stanovništva, kulturno prosvjećivanje, podizanje higijenskih standarda, suzbijanje siromaštva i ostale slične aktivnosti. Od posebnog interesa smatrao se rad s mladima koje se od najranijih dana učilo disciplini i zdravom životu, te ih se poticalo da umjesto nacionalne i vjerske isključivosti kroz život slijede ideju „čiste jugoslavenske misli“. Kako bi rad s mladima bio sustavan, sveobuhvatan i kontroliran „sokolstvo“ je moralo ući u škole. U tu svrhu novi Zakon o narodnim školama (5.12.1929.) uvodi tjelesni odgoj kao obavezni predmet. Zakon je propisao i da se novi predmet mora provoditi isključivo po sistemu sokolske tjelovježbe. Uz stvaranje zdrave i jugoslavenski orijentirane omladine sokolska se organizacija aktivno uključuje u još jedan vid obuke mladih.

Naime vrlo nestabilna politička situacija u Europi sugerirala je mogućnost novih sukoba. Uz naoružavanje i povećanje broja vojnika cilj europskih država bio je osposobiti što više građana za eventualnu ratnu opasnost. „Samo narod zdrav, disciplinovan, nacionalno svestan i dobro organizovan sposoban je da brani, da se bori i da pobedi“ isticalo se u Kraljevini Jugoslaviji početkom 1930-ih. U suradnji Ministarstva vojske i mornarice i Sokola Kraljevine Jugoslavije uobičajene vježbe tjelesnog oblikovanja sve više se upotpunjuju različitim elementima vojne obuke (npr. vježbe u stroju, strateške i taktičke vježbe, rukovanje oružjem itd.).

Ako su atentat na Stjepana Radića i uvođenje kraljeve diktature označili početak najprosperitetnijeg razdoblja za sokolsku organizaciju, atentat na kralja Aleksandra 1934. pokazat će se kao početak najtežeg razdoblja. Nove političke okolnosti, odustajanje od koncepta integralnog jugoslavenstva, ponovno oživljavanje nacionalnih političkih stranaka i udruženja i sve jači utjecaj vjerskih organizacija polako su ali sustavno doprinosili dezintegraciji zemlje. U takvoj atmosferi nove društveno - političke elite sokolsku organizaciju počinju doživljavati ne samo kao anakronu nego sve više i kao neprijateljsku (Približavanje Kraljevine Jugoslavije fašističkoj Italiji i nacističkoj Njemačkoj nije bio samo vanjskopolitički čin. Sve izraženiji utjecaj ove dvije države na unutrašnjopolitičke prilike u Jugoslaviji očituje se u različitim oblicima fašizacije društva. To je između ostalog podrazumijevalo borbu protiv svih oblika građanskog liberalizma, i masona kao glavnih promicatelja liberalnih ideologija. U tom kontekstu sokolsku se organizaciju počinje označavati kao središte jugoslavenske masonerije).

Iako zanemareni pa i odbačeni od države, „sokoli“ se nisu prestali boriti za Jugoslaviju i jugoslavenstvo. Jedan od zadnjih javnih istupa s ciljem obrane državnog integriteta bila je podrška Sokola Kraljevine Jugoslavije novoj vladi koja je državnim udarom 27. ožujka 1941. preuzela vlast u zemlji. Bez obzira na masovnu podršku ovaj čin nije uspio spasiti Jugoslaviju. Samo nekoliko dana kasnije zemlja je napadnuta, osvojena i raskomadana. Potpuno razumljivo, u niti jednoj od novonastalih političkih tvorevina na njezinom teritoriju organizacije koje su u svom programu imale jugoslavenstvo nisu mogle preživjeti. Jedna od takvih čiji su rad, bilo okupatorske bilo domaće kolaboracionističke vlasti odmah zabranile, bila je i jugoslavenska sokolska organizacija. Recimo, uspostavljanjem Nezavisne Države Hrvatske novi režim zabranjuje rad svim židovskim, radničkim i sokolskim društvima. Neki od njezinih članova nastavit će borbu za oslobođenje Jugoslavije, ovaj put van sokolske organizacije. Jedni uključivanjem u partizanske jedinice, a drugi pristupanjem četničkom pokretu.      

Fiskultura u službi naroda

Godina 1945. u Jugoslaviji je „proglašena“ nultom godinom. Završetkom Drugog svjetskog rata započelo je novo razdoblje koje je s prethodnim trebalo imati što manje zajedničkih karakteristika. Umjesto ukinute monarhije Jugoslavija je proglašena republikom. Kralja koji je napustio zemlju na čelu države zamijenio je vođa pobjedničke vojske u ratu maršal Josip Broz Tito. Parlamentarizam je zamijenjen diktaturom jedne partije, kapitalizam planskom privredom. Između zaraćenih naroda trebalo je zavladati bratstvo i jedinstvo. Najveći problem sa svim navedenim promjenama predstavljao je nedostatak iskustva, praktičnih rješenja, kao i kadrova koji su ih trebali provesti. U takvoj situaciji kopiranje sovjetskog modela društveno-političkog i ekonomskog uređenja pokazalo se kao jedini mogući izbor.

Jedan od aspekata novog društva koje se stvaralo i kojem se, po uzoru na praksu SSSR-a, posvećivala sve veća pažnja bila je fizička kultura, odnosno skraćeno, fiskultura. „Možemo se neposredno poslužiti plodovima i uspjesima tih mudrih učitelja masovne i svestrane fizkulture. Oni su našli formule za rad, recepte po kojima svako tvorničko, seosko ili vojničko fizkulturno središte može uspješno vršiti svoje zadatke“, isticalo se u Jugoslaviji 1945. Ono što se po pitanju fiskulture u Jugoslaviji počelo događati nakon komunističkog preuzimanja vlasti bio je gotovo preslikan scenarij iz SSSR-a 1920-ih. U formiranju novog sovjetskog čovjeka podjednaka se važnost počinje posvećivati mentalnom i fizičkom odgoju. Profesionalni, natjecateljski sport kakav se prakticirao do Revolucije smatrao se previše elitističkim. Sportski uspjesi bili su sami sebi svrhom a ne činjenica od općedruštvenog značaja. „Sport počinje gdje počinje borba za pobjedu“ isticali su sovjetski stručnjaci te kao alternativni model bavljenja tjelesnim aktivnostima sugerirali fiskulturu. Umjesto uske specijalizacije sportaša, fiskulturnik je trebao dobiti osnove iz svih temeljnih sportskih disciplina, prije svega gimnastike i atletike. Za razliku od elitizma i profesionalizma natjecateljskog sporta fiskultura se trebala temeljiti na principima sveopće dostupnosti, masovnosti i amaterizma.

Uz spomenute karakteristike, fiskulturne aktivnosti bile su također i u uzročno-posljedičnoj vezi s aktualnim trenutkom u kojem se Sovjetski Savez nalazio 1920-ih. Izlazak iz rata, Prvog a zatim i građanskog, sugerirao je potrebu permanentne psiho-fizičke spremnosti stanovništva na obranu zemlje u čemu je upravo fiskultura trebala igrati važnu ulogu. Osim toga, SSSR je bio konglomerat vrlo izraženih etničkih, vjerskih, kulturoloških i civilizacijskih različitosti. Jedan od načina kojim se nastojalo ne samo upoznati i povezati narode koji su živjeli na području između Baltičkog mora i Tihog oceana nego i graditi svijest o pripadnosti zajednici utemeljenoj na nacionalnoj i klasnoj ravnopravnosti bilo je organiziranje brojnih „sportskih“ susreta, manifestacija i natjecanja. Naravno, sve navedeno pod budnim okom, čvrstom kontrolom i jakim propagandnim utjecajem Komunističke partije.

Kao što je spomenuto, i prije Drugog svjetskog rata, čak i kada su ilegalno djelovali, jugoslavenski su komunisti sportski aktivni i koriste sportska okupljanja prvenstveno kao mjesta za političku agitaciju. Tijekom rata najrazličitiji oblici sportskih aktivnosti omiljeni su način opuštanja pripadnika partizanskih jedinica, ali i dobra fizička priprema za napore kojima su svakodnevno bili izloženi. Uz to, čim se pojavila mogućnost, na oslobođenim teritorijima organiziraju se sportska natjecanja i sportska društva.

Oslobođenjem zemlje i preuzimanjem vlasti od strane komunista sport i fizička kultura dobivaju novu ulogu. Prvi korak bio je obračun sa svim oblicima organiziranog sportskog djelovanja koje se moglo povezati sa starim režimima. Kako onima za vrijeme tako i onima od prije rata. Glavne zamjerke odnosile su se na „klubaštvo“, „elitizam“ i potenciranje profesionalizma u sportu. Po riječima Miše Pavičevića, predsjednika Fuskulturnog saveza Jugoslavije „pod klubaštvom ne podrazumevamo navijanje za određeni klub ili društvo…već podrazumevamo favoriziranje, forsiranje jednog kluba na štetu drugih, krnjenjem svih propisa i uobičajenih pravila i normi u sportskom životu“. Osim toga, kako je to slikovito objasnio Rato Dugonjić, jedan dio sportskih društava u staroj Jugoslaviji imao je za cilj odgojiti „sportski pomladak kao beskičmenjake i društvene parazite čiji bi se društveni horizont sveo samo na igralište“, a drugi odgojiti omladinu u „šovinističkom i antidemokratskom duhu“.

Na posebnom su udaru bila društva i pojedinci koji su se „stavili u službu okupatora, pokušavajući da pažnju narodnih masa odvrate od borbe protiv fašizma, pružajući mogućnost okupatoru da preko sportskih priredaba stanje…prikaže kao normalno“. Dakle, u organizacijskom, sadržajnom i ideološkom smislu trebalo je ponuditi potpuno novi koncept bavljenja sportom. Taj koncept postat će važan dio cjelokupnog društveno – političkog preobražaja poslijeratne Jugoslavije. Kao najveći izazov u tom procesu nametalo se uklanjanje sveprisutnih posljedica rata kroz obnovu zemlje i uspostavu političkog i međunacionalnog jedinstva, ali i kroz stalni angažman u očuvanju nestabilnog mira. U tom smislu zadatak fiskulture postaje izgraditi „zdrave, prema bolesti otporne, harmonično razvijene, snažne, istrajne i disciplinovane građane koji poseduju psihofizičke osobine potrebne za stvaralački rad, služenje zajednici i odbrani zemlje“. Kako bi cilj bio postignut u projekt je trebalo uključiti što više ljudi. Na masovnosti se inzistiralo iz nekoliko razloga. Prvo, uspješnost obnove i obrane direktno je bila povezana s brojem aktivnih sudionika. Drugo, odustajanje od koncepta elitizma i davanje jednakih mogućnosti svima bez obzira na geografsko porijeklo, imovinski status ili stupanj obrazovanja, predstavljalo je važnu komponentu nove ideološke paradigme. Naposljetku, po uzoru na sovjetski program „Spreman za rad i obranu“ („Gotov k trudu i oborone - GTO“) masovno uključivanje stanovništva u najrazličitije sportske aktivnosti smatralo se najboljim načinom pronalaženja talentiranih i perspektivnih sportaša.  Za razliku od liberalno - kapitalističkih zemalja kojima je, kako to na primjeru Velike Britanije ističe Peter Borsey, sport bio „historically low on governmental agendas“, totalitarnim društvima u kakva se i poslijeratno jugoslavensko ubrajalo, sport postaje stvar od posebnog državnog interesa. To je u prvom redu podrazumijevalo državnu, a time i političku kontrolu nad organizacijom i sadržajem sportskih i fiskulturnih aktivnosti.

Početak sustavnog i institucionalnog bavljenja fizičkom kulturom, koja je u tom trenutku obuhvaćala i klupski sport, predstavlja osnivanje Fiskulturnog odbora Jugoslavije (FOJ), 7. i 8. svibnja 1945. godine. FOJ postaje jedinstveno i rukovodeće tijelo svih fiskulturnih društava koja su još tijekom rata osnivana uglavnom na inicijativu omladinske organizacije (USAOJ – Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije). Uz predstavnike omladinske i sindikalne organizacije čiji je cilj bio pružanje logističke podrške omasovljenju fiskulturnog pokreta, u rukovodstvo ulaze po jedan predstavnik ministarstva zdravstva, ministarstva prosvjete te predstavnik Jugoslavenske armije. Među uglednim političkim kadrovima jedini ugledni sportaš bio je poznati (predratni) jugoslavenski nogometaš Milorad Mikica Arsenijević. Krajem iste godine Fiskulturni odbor Jugoslavije promijenit će ime u Fiskulturni savez Jugoslavije (FISAJ).

Po uzoru na SSSR, krajem 1946. osnovano je posebno državno tijelo zaduženo za spomenutu problematiku – Komitet za fiskulturu Vlade FNRJ. Slično kao FISAJ i državni organi za fiskulturu uspostavljeni su na svim razinama, od „vrha do dna“. Osnovni zadaci komiteta bili su koordinacija čitavog fiskulturnog sektora, uključujući fiskulturna društva, nastavu fiskulture u školama i fiskulturne aktivnosti u okviru vojske, kao i brigu o stvaranju materijalnih uvjeta u obliku investicija, financijskih subvencija, izrade i nabavke fiskulturnih rekvizita, izgradnje fiskulturnog kadra itd. S obzirom na važnost mladih u procesu izgradnje novog, jugoslavenski i socijalistički orijentiranog čovjeka, jedan od prvih velikih uspjeha novoformiranog komiteta bilo je uvođenje obavezne nastave fiskulture u sve srednje i učiteljske škole.

U samim počecima djelatnost fiskulturnih društava najvećim se dijelom fokusirala na organiziranje manifestacija u kojima je trebao sudjelovati što veći broj sudionika. Njihov cilj bilo je omasovljivanje i popularizacija fiskulture. Osim toga komunistički režim smatrao je ovakve događaje i odličnim sredstvom za što efikasniju propagandu i agitaciju. U jednom dokumentu sindikalne organizacije  navodi se da je „fiskultura sredstvo pomoću koga se najlakše okuplja široke slojeve naroda, npr. ljeti se na nogometnom igralištu lako okupi 30.000 radnika, namještenika i građana, dok ih je teže tada okupiti na bilo koje drugo sredstvo za agitaciju“. Kao i u spomenutom sovjetskom slučaju ovakva okupljanja pripadnika jugoslavenskih naroda koji su do jučer međusobno ratovali imala su za cilj pokazati jedinstvo i spremnost na zajedničko građenje Jugoslavije na novim, ravnopravnim principima.

Već tijekom 1945. organiziraju se cross utrke, sletovi, trčanja Titove štafete, partizanski marševi i slične manifestacije. Pod direktnim utjecajem sovjetskog GTO programa u ljeto 1946. počinje se provoditi Natjecanje za značku fiskulturnika „Za republiku naprijed!“ (ZREN). Svaki pojedinac sudionik natjecanja morao je ispuniti određene norme iz više sportskih disciplina, ali također pokazati poznavanje osnova higijene, te provesti određeno vrijeme na dobrovoljnom radu. Nakon što bi položio ispite i ispunio norme dobio bi, ovisno o rezultatima, zlatnu, srebrnu ili brončanu značku s natpisom „ZREN“.   

Sve navedene manifestacije koje su iz godine u godinu uključivale sve više ljudi bile su pokazatelj jačanja fiskulturnog pokreta. Međutim u atmosferi koja je zavladala u Jugoslaviji nakon oslobođenja očekivani rezultati često su nadilazili realne mogućnosti.