Ekskluzivno: Iz knjige “Život s idi(j)otima” (1)
Dukk 01 S

Photo: Arhiva/ Dejan Mrkić

Kako su The Ramones pobjedili FK Sarajevo

“Život s idi(j)otima” treća je knjiga Nenada Marjanovića dr Frica; s kolegom, bivšim bubnjarem KUD Idijota Diegom Bosuscom Pticom objavio je knjigu satiričnih pričica “Ukrudbene pojebnice”, a samostalno “Vrajžu makinu”, sažetak kolumni  objavljivanih u dnevnom listu “Glas Istre”. Nenad Marjanović dr Fric je novinar i komentator istarskog portala Regional Express, urednik i voditelj satirične televizijske emisije “Sistematski pregled” i pokretač i vlasnik istarske Rock galerije.  Rođen je 1964. godine u Puli…

The Ramones su krivi za sve

Kada sam kao adolescent počeo shvaćati da od moje nogometne karijere neće biti ništa i da se s tako ogromnom dioptrijom ne mogu ozbiljnije baviti sportom, pojavili su se Ramonesi.

Moj prijatelj iz djetinjstva Eduard Lazar živio je tada u Trstu i za novu godinu 1977. kod mene u podrumu čuo sam prvi album Ramonesa. Edi je donio dvije ploče, a jedna od njih tada je zauvijek okrenula moj život naopačke.

Takvo što nikada prije niti kasnije nisam doživio. Bio sam uvjeren da nitko osim nas dvojice ne zna za Ramonese i oduševljen što smo ih on i ja ‘pronašli’ i što ćemo ih ljubomorno čuvati samo za sebe.

Marić, Buljan, Hadžiabdić, Oblak, Katalinski i ostali postali su mi manje važni od ‘braće’ Ramone.

Dugo smo živjeli u uvjerenju kako su Ramonesi braća, a odmah nakon nove godine otišao sam sa starcima u Trst i prvi put sam umjesto sportske opreme, lopti, dresova Juventusa i Milana čeprkao po pločama.

Mislim da sam izlizao tu ploču. Osim što je bio na izvoru muzičkih informacija, Edi je i svirao, bio je osoba koja mi je prvi put dala gitaru u ruke.

Bilo je to negdje 1976. i ‘sviranje’ me se nije baš previše dojmilo. No kada sam čuo Ramonese bilo mi je jasno da ću se početi baviti muzikom iako sam i dalje noćima sanjao kako u zadnjoj minuti dajem gol za FK Sarajevo.

Bio sam valjda jedini klinac iz Pule koji je navijao za Sarajevo.

Pokojni tata Ljubo vodio me na Kantridu svaki put kad je igralo Sarajevo. On se iz sarajevskog doma za ratnu siročad vucarao po Koševu i totalno se navukao na nogomet.

FK Sarajevo bio mi je najvažnija okupacija, zanimacija i smisao prije punk rocka. Proganjale su me sličice „Fudbaleri i timovi“, Savo Ekmečić, Sead Gruda, Zlatko Dupovac, Enver Heto, znao sam sve registrirane prvoligaške nogometaše ondašnje lige.

Još kao klinac pokazao sam talent za muziku, svirao sam usnu harmoniku. Stari me pokušao navući na pravu harmoniku, no taj me instrument, unatoč njegovoj velikoj želji, nije impresionirao.

Živio sam u Nazorovoj ulici na broju 19, a na istoj adresi bila je registrirana i prva istarska izdavačka kuća Bonaca. Po toj adresi mnogi još uvijek pamte KUD Idijote, bila je to druga službena kontakt adresa benda.

Mi smo je zvali prva izdavačka soba u Istri jer su se svi pogoni Bonace nalazili u mojoj spavaćoj sobi.

U prizemlju te zgrade živio je Srećko Vuković poznatiji kao Srećko Suza, dugogodišnji robijaš koji je pola svog života proveo po zatvorima. Tetovirana suza na jednom obrazu na žiletima izrezbarenom licu bila mu je zaštitni znak.

Od njega je u to vrijeme stvarno cvikala cijela Pula. Nikada s njim nisi bio na čisto. Ja sam mu bio drag jer sam unatoč visokoj dioptriji bio prgav i znao sam se potući, a njemu je to bilo simpatično.

Srećko Suza bio je izvanredan gitarist tako da sam određene akorde naučio od njega. Bojao sam ga se, ali i skidao sve akorde koje mi je pokazivao.

Kasnije je ušao u fazu ludila, gazila ga je ovisnost, a sve je kulminiralo kad se zakačio na stubištu s mojim starim. Po urbanoj Puli tada se prepričavalo da su zatvori u kojima je boravio Srećko Suza bili pičkin dim u odnosu na domove u kojima je odgajan moj pokojni otac.

Stari više nije mogao podnijeti njegovo maltretiranje, lomljavu i derneke koji su trajali danima. Prije dvije godine Srele mi se javio preko Facebooka, živi skroz normalno negdje u Njemačkoj. U stalnom smo kontaktu i poštujemo se.

Gitaru sam konkretnije naučio svirati u ljeto 1977. kada je Edi došao na ferije. Svirali smo kompletan album Ramonesa iako je on bio metalac, volio je Geordie, a nešto kasnije AC/DC. Tada sam već slušao i Sex Pistolse, Damned, Clash… međutim Ramones su mi ostali apsolutno najvažniji.

Autor knjige: Nenad Marjanović dr FricOno što mi je olakšalo skidanje prve ploče Ramonesa bio je mix na kojem su bubanj i bas bili na desnoj strani, a gitare na lijevoj strani. Mogao si svirati uz bubanj i bas i ako si bio dobro naštiman ništa te nije moglo zaustaviti.

Negdje u to vrijeme u gradu sam skužio tipa koji je imao kožnu jaknu na kojoj je na leđima bijelim slovima pisalo Ramones. Raspitao sam se i saznao da je to Sale i da svira u bendu koji se zove Nafta.

Ja sam s istim žarom s kojim sam sastavljao nogometnu ekipu u ulici i kvartu pokušavao napraviti bend. Od golmana sam napravio bubnjara koji je godinu dana udarao po jastucima neumorno prateći moje šibanje po raštimanoj gitari.

Negdje 1980. sazrjelo je vrijeme da se stvarno uključimo u struju i počnemo nešto svirati. Napravili smo sastav Loša veza. Ja sam svirao gitaru, moj najbolji prijatelj iz djetinjstva, pokojni Bojan Japundžić svirao je bubanj, a na basu je bio prvi basist Golih jaja, Goran Ustić.

Nemoguće je ne spomenuti svoje prve žrtve, bila je to familija koja je stanovala ispod nas. Barba Bepo, teta Slava, sestre Ljiljana i Klaudia Cetina bile su prve prave, istinske žrtve moje muzičke karijere. Nabijali bismo bubnjeve ko manijaci, a pokojna teta Slava trpjela je ono što ja iz današnje perspektive ne bih podnio niti pet minuta. Bez obzira na sve od tih divnih ljudi nikada nisam doživio neku kritiku, ružnu riječ niti bilo što negativno. Njihova kćerka Klaudia, danas Tamburin, u mom životu ima status starije sestre i jedna je od rijetkih osoba kojoj se uvijek neizmjerno obradujem.

To što mi je basist ranije svirao za jedan od prvih jugo punk sastava dalo mi je stanoviti značaj na pulskoj novovalnoj sceni koja se tih dana tek formirala.

Nikada nisam bio klasični punker niti sam se tako furao, no 1980. godine sam imao sastav koji je vatreno krštenje imao 1981. na kultnoj pulskoj Gitarijadi održanoj na Korzu.

Loša veza je bilo toliko loša da smo na toj Gitarijadi zauzeli predzadnje mjesto. Ja sam želio svirati žestoko, no bubnjar koji je donedavno branio za moju ekipu iz ulice nije se baš snašao s tim instrumentom niti ga je bubanj pretjerano zanimao.
Basist je odmah nakon tog koncerta pokupio gitaru i pojačalo te zbrisao.

Ta je Gitarijada po mom mišljenju jedan od najvažnijih muzičkih događaja Pule svih vremena. Svoje prve nastupe tada su odradili Gustaf i njegovi dobri duhovi, Miro Kusačić iz Messerschmitta, Dean Bagar poznatiji kao Triky Dicky, Diego Bosusco-Ptica i mnogi drugi.

Sviralo se ispred Kina Zagreb, točnije kod Kluza oko kojeg su se tih godina okupljali punkeri. Mene ta katastrofa od prvog koncerta nije obeshrabrila i nastavio sam još dvije godine polako skupljati iskustvo na manjim koncertima po Puli.

Gorana Ustića je na basu zamijenio prijatelj iz osnovne škole Milan Nikolić - Mile čiji je brat Dušan za ondašnje prilike bio velika faca jer je svirao u bendu Novi put.

Ja sam i dalje svirao gitaru, ali nisam imao hrabrosti solirati.

Negdje pred sam kraj Loše veze u bend je uletio Ljubo Vujčić poznatiji kao Ljubo Banana. Ljubo je čovjek uz čiju se muziku oženilo bar pola Istre. Jebeš feštu na kojoj nije svirao Ljubo Banana.

Međutim, iz te suradnje iznjedrili smo tek jedan nastup u sportskoj dvorani Osnovne škole Stoja.

U tom sam periodu gledao nekoliko izvrsnih koncerata. Od tih bendova u sjećanju su mi ostali Problemi i Visoki napon. Gola jaja sam gledao samo jednom, no iako sam kasnije shvatio da su bili briljantan sastav, na mene tada nisu ostavili neki osobit dojam.

Posebna priča bila su mi dva koncerta benda koji se zvao KUD Idijoti.

Villa Rizzi

Ambijent u kojemu smo održavali prve probe dobro se uklapao u ime benda - pomalo nadrealno, pomalo filmski, izmišljeno…

Pokojni Marietto Dobrić radio je na pulskoj psihijatriji kao bolničar i s tadašnjom se upravom pulske bolnice dogovorio da povremeno on i još jedan bolničar obilaze napuštenu zgradu psihijatrije u kojoj su godinama smještani najteži slučajevi i za koje je odlazak u Villu Rizzi kao po pravilu značio put bez povratka.

Vjerujem da smo žilavost koja nas je krasila dok smo svirali u ‘legendarnoj’ postavi stjecali baš tih dana i u tim okolnostima.

Tu je možda i nastajao strah koji će nas pratiti kroz karijeru jer sve što smo radili nije bio produkt herojstva nego straha da će se nešto dogoditi. Nešto ružno i nenormalno.

Villa Rizzi ili Boškarica kako smo je mi Puležani zvali bila je mračan prostor, uvijek u nekom hladu bez previše sunca i svaka nam je proba započinjala s malom dozom straha.

Kasnije smo saznali kako je prije nego što je pretvorena u psihijatriju Villa Rizzi bila kuća pulskog gradonačelnika Ludovica Rizzija u razdoblju od 1881. do 1903. pa smo se znali zajebavati da su ga ukućani vjerojatno zvali Ludo. Tko bi pametan gradio kuću u šumi, na takvom mjestu, izoliran od cijeloga svijeta.

Iz tadašnje perspektive činilo nam se kako se taj prostor nalazi u ‘pripizdini donjoj’, a iskreno govoreći ona je to i bila bez obzira što se grad u međuvremenu proširio do samog ulaza u šumu.

Kao klinac sam odlazio s bratom i susjedima do Boškarice. Tada smo živjeli u Medulinskoj ulici pa nam je to bilo susjedstvo. Doduše, kada si dijete, relacije su potpuno subjektivna kategorija, ali činilo mi se da nam se ludnica nalazi preko ceste.

Već tada sam se bojao tog imena Boškarica kao i šume, kućerine, zidina i svega vezanog uz taj pojam.

Sjećam se ljudi koji su živjeli unutar tih zidina, sjećam se kako su sporo hodali i kako sam se strašno bojao. Brat bi mi pomogao da se pridignem i provirim preko zida, a onda bi me obuzeo neopisivi strah.

Taj strah i nelagoda spopadnu me i sada kada se sjetim u kakvim smo uvjetima uvježbavali pjesme i održavali prve probe. Nikada mi taj period ne budi pozitivne emocije.

Prostorija u kojoj smo vježbali nalazila se na prvom katu na kojem je bila manja kuhinja s ne baš pouzdanom terasom na koju nismo izlazili iz straha da se ne sruši.

Uredili smo je tako da je to bila jedina prostorija koja je imala čitave prozore, stakla i škure.

Ostale su prostorije bile prepune odbačenih bolničkih kreveta, madraca, noćnih ormarića, plahti, raznog medicinskog materijala i sve je zaudaralo po vlazi.

Naš je zadatak bio paziti da se netko u Villu ne useli i zbog toga smo jednom mjesečno obilazili prostorije od prizemlja do tavana, a radili smo to obično vikendom i to isključivo po danu.

Čak i tada je Villa Rizzi izgledala sablasno i zato smo se kroz nju doslovno šuljali.

Ono što nas se najviše dojmilo bila je manja zgrada u koju se moglo ući samo iz dvorišta i to kroz teška vrata u centralnoj zgradi.

U toj se maloj zgradi na kraju dvorišta opasanog zidovima visokim nekoliko metara nalazila ‘karantena’, prostor u kojemu je bilo nekoliko čeličnih kaveza. U njih su smještali najagresivnije pacijente koji su, sudeći po nekim elementima koje smo tamo zatekli bili i vezivani, dok su neki od tih ljudi tamo provodili i duže vremensko razdoblje.

Zid jednog od kaveza otkrivao je da je netko od tih ljudi u tom prostoru proveo možda i nekoliko godina.

Cijeli zid bio je ispisan sitnim slovima, netko je grafitnom olovkom na talijanskom jeziku ispisao svoj život.

Spominjana su razna imena, pisano je krasopisom, a Tusta bi se povremeno duže zadržavao čitajući što je pisalo. Katkad bi pitao Pticu što neka riječ znači na talijanskom, a kasnije bi nam u pečenjari Gurman, u koju smo redovno svraćali nakon proba, prepričavao što je taj nesretnik pisao.

On je pokazivao najviše zanimanja za te ‘zidne novine’ dok nas trojica, možda zato što smo bili nešto mlađi, nismo bili toliko zainteresirani za to.

Život nam još uvijek nije zadavao pretjerane probleme, pogotovo ne one medicinskog tipa. Osjećali smo strah, ali nisam baš siguran da smo u to vrijeme mogli na bilo koji način suosjećati s osobom koja je ispisala život na zidu psihijatrijske klinike iz koje nije bilo povratka.

S vremenom su nam i strahovi postajali sve manji jer smo se kretali utabanim rutama, od velikog parkinga koji se nalazio ispred Ville do ulaznih vrata koja smo otključavali ogromnim ključem nalik onom koji otključava dvorce u bajkama, pa kroz prizemlje trčeći stepenicama s ručnom lampom do prvoga kata gdje je bilo svjetla i gdje se nalazila naša prostorija.

Ogromna drvena vrata s vremenom smo morali vezivati lancima i lokotom jer smo nekoliko puta naišli na otvorena vrata koja je netko uspijevao otvoriti.

Nakon nekog vremena shvatili smo da povremeno imamo ‘podstanara’ i da je naš poznanik Miljenko Poljak - Mika, prvi beskućnik s kojim sam se sreo u životu, čovjek približno naših godina, iskoristio informaciju da vježbamo tamo te bi se u hladnim zimskim noćima uvukao u jednu od prostorija.

Ponos mu nije dozvoljavao da nas pita može li useliti pa nam je u nekoliko navrata napravio štetu. No, više od same štete opsjedala nas je priča kako se nakon što je Villa zatvorena, a pacijenti iseljeni na jedan jadranski otok, znalo dešavati da se neki od njih vrate i da se danima motaju oko zgrade.

Bili smo uvjereni kako se netko od pacijenata vratio i kako se nalazi u zgradi dok vježbamo, da je tu s nama, negdje sakriven.

Nekoliko dana zaredom nailazili smo na istu scenu. Rasvjetni stup koji se nalazio ispred zgrade palio se senzorski tek kada bismo parkirali, a već iz daljine shvatili bismo da su vrata opet odškrinuta i da je netko ponovno provalio.

Osjećali smo strah, ali to nam nije smetalo da se spremamo za koncerte, da uvježbavamo pjesme za demo i da maštamo kako radimo dobar bend.

Tek kada smo kroz prozorske rešetke lancem opasali vrata i zatvorili ih lokotom, saznali smo da je naš ‘provalnik’ Mika. Iako nikada nije priznao da je on provaljivao, pristao je useliti se i paziti na zgradu. Ključ, onaj veliki kao iz bajke, ostavljao bi nam ispod ogromnog kamena pokraj ulaza, ali je i dalje izbjegavao susretati se s nama.

Mika je dolaskom unio mir u Villu Rizzi, ali i u naše redove. Međutim, kako se pojavio tako je iznenada i nestao.

Godinu dana kasnije u Glasu Istre je objavljena Mikina osmrtnica. Uspjeli smo saznati da je ubijen u Zagrebu i da su njega kao i nekoliko beskućnika brutalno isprebijali milicajci.

Sahranila ga je rodbina za koju nismo niti znali da postoji, ali nisam siguran da se osim nas više bilo tko sjeća Miljenka Poljaka-Mike.

Taman kada sam ovo napisao na Facebook grupi „Puljani i neka prohujala vremena“ Marin Ravlić, moj poznanik, vrhunski bravar i majstor koji me uvijek oduševi energijom, objavio je mutnu fotografiju upitavši članove grupe sjeća li se tko Miljenka Poljaka-Mike.

Par mjeseci kasnije nekoliko metara od niše mojih roditelja i nećaka pronašao sam mjesto gdje je sahranjen Mika.

(NASTAVIĆE SE)

Oceni 5