Gombrovičev Dnevnik: U čemu je greška poljskih pisaca (10)
Vitold Gombrovič

Umetnik ne treba da rezonuje – nije njegovo da sređuje silogizme, nego treba da stvara sliku sveta, on se ne poziva na tuđu računicu, već na tuđu intuiciju

Photo: www.polskieradio.pl

Kako tigra pretvoriti u konja

Kritika. Zar je to uopšte moguće nazvati kritikom? Svaki list imao je svog uču za davanje ocena, samo što je ipak postojala sveta tajna, zašto su učitelji upravo ti, a ne neki drugi. Izgledalo je kao da je postojao red poznavalaca posvećenih u tajnu, koji izriču presude. Zapravo nikom, a pre svega samim znalcima nije bilo poznato zašto su postavljeni da sude (nisu opažali da je to naprosto zavisilo od odluke glavnog urednika lista). I uplašeni mehanizmom koji je njih – ma koga – uzvisio do uloge sudijâ delâ koja su ih nadvisivala, nisu umeli da se snađu sa svojom zaista bezočnom i vratolomnom situacijom: kao sudije govorili su s visina, mada su se zapravo nalazili u dolini.

Tokom onih godina u Poljskoj osećao sam se kao u nečem što želi da bude, a ne može, hoće da se iskaže, ali nije kadroČitava ta kritika ponekad je bila groteskno glupo, a ponekad inteligentno naklapanje o umetnosti, ali sa otmenošću, sa doskočicama, s penom, sa zavrzlamama... nešto, što u nas ni danas nije umrlo. Čuvali su se pre svega da ne isture nos van književnosti, a o tome da konfrontiraju poeziju, prozu, kritiku sa stvarnošću nisu ni pomišljali – znali su da bi to izazvalo vazdušni vrtlog koji bi ih odneo.

***

U stvarnosti (kakva opasna reč!) naša književnost toga razdoblja se preporađala u književnu publicistiku. Izgledalo je da književni listovi (Vjadomošći, Prosto z mostu) treba da služe piscima i njihovom stvaralaštvu; ali uistinu pisci su postojali zato da bi nedeljnik, jedina prava književnost tog vremena, imao čime da se hrani. Neizbežni proces koji se javljao na celom svetu? Ili je to posledica slabljenja poljskog ja, onog ja koje je osnov stvaranja? Kada su pisci nesigurni u sebe, kad nijedan nije dovoljno stvaran, kad ništa ne pogađa u tačku, a celokupan razvojni pravac promašuje i zaobilazi najbitnija pitanja... zar je čudo što se na sceni pojavljuje Urednik da bi dirigovao i organizovao? Ti nedeljnici bili su izraz prevage kolektivnog nad individualnim u poljskom životu, u našoj istoriji bilo je to još jedno potčinjavanje umetnosti društvu.

Nedeljnici su načinili od umetnosti vašar i predstavu. Ko je „najveći“? Koga reklamirati? Kime koga uništiti? Koga ovenčati? Pesnici, pisci, galopirali su kao trkački konji, a široke mase su sportski vikale: – Drži ga, drži ga! Ili na narodnu: – Taj je najveći poljski bard! Ili „ideološki“: – Daj mu po glavi! Štetočina! Naravno, književni listovi, i Vjadomošći koje je vodio iskusni, ponekad čak i previše iskusni Gridzevski, i Prosto z mostu, kojim je upravljao tupi Stanjislav Pjasecki (poginuo je ipak valjano, na položaju), delovali su u skladu sa svojom prirodom. Ali umetnici su se osećali nelagodno, čak pomalo kao riba na tiganju. Znali su da se s njima događa kako ne treba, i da ih iskorišćavaju na nepredviđen način – a ipak, karakteristično je, nijedan nije pokušavao da se pobuni protiv toga što se dešavalo, štaviše, s najvećom diskrecijom trudili su se da i dalje ništa ne opažaju.

Sreda

Da, to manje-više pokazuje prazninu kakvom je za mene zjapilo tadašnje radosno stvaralaštvo – mada je ona kao stousna vreva u poređenju s tišinom današnjih začepljenih usta. Ali već sam rekao: neću da merim visinu našeg letâ dubinom našeg pada. Tokom onih godina u Poljskoj osećao sam se kao u nečem što želi da bude, a ne može, hoće da se iskaže, ali nije kadro... Teška mora! Koliko neiživljenosti oko mene! A ljudski materijal bio je dobar i uopšte ne gori od bilo kojeg drugog u Evropi – izgledali su kao sposobna stvorenja, gurnuta u fušerstvo – sputani nečim bezličnim, višim, međuljudskim, skupnim – što se izvodi iz date sredine. Čitave društvene klase bile su kao iz sarkastičnog sna: zemljoposedničko plemstvo, seljaštvo, gradski proletarijat, oficiri, geta... i poljska misao, poljska mitologija, poljska psihičnost... neuspelo i bezuspešno poljaštvo, koje je kao suptilno isparenje prodiralo u sve; to nasleđe nas je određivalo... Vraćao sam se od svoje braće sa sela rastrojen đavolskim neskladom; ali u gradu su me čekale kafane koje su se bespomoćno rvale sa sudbinom, i ljudi, kao šuma patuljastog drveća na pesku...

Ništa od onog što sam činio, govorio, mislio, pisao, nije me zadovoljavalo i valjda vam je poznato to osećanje – kad opažate da ne govorite ono što biste hteli, jer vam tekst koji ste napisali zvuči pretenciozno, glupo, lažno

Nada u lagano usavršavanje, postepeno izrađivanje i dorađivanje mogla nam je biti svetao primer... Ali zar čekati? Nisam mogao pristati na to da moj život bude samo uvod u život. Zar je u književnosti trebalo da služim samo za krpljenje rupa, kako bih omogućio za sto, dvesta godina pojavu već suverene poljske reči? U takvom slučaju ne bi bilo vredno prihvatati se pisanja. Umetnost koja ne uspe svom stvaraocu da osigura autentično postojanje u duhovnoj sferi, samo je neprestana sramota koja ponižava potvrdom fušerstva. Svaki čas sam video kako je neki od „kolega“ prisvajao nekakvu veru, ideološki ili estetski stav, u nadi da će na kraju stvarno postati pisac – i to se, naravno, završavalo serijom grimasa, piramidom izmotavanja, orgijom nestvarnosti.

U nezavisnoj Poljskoj to veštačko fabrikovanje sebe, svog postojanja, sve češće je zamenjivalo pravo postojanjeJer ili jesi ili nisi neko – međutim nemoguće je sebe veštački fabrikovati. U nezavisnoj Poljskoj to veštačko fabrikovanje sebe, svog postojanja, sve češće je zamenjivalo pravo postojanje: ti intelektualci i umetnici trudili su se da budu neko s tom arrière pensée1 da bi jednostavno postojali. Verovati u Boga ne zato što je to neophodnost duše već zato što vera snaži. Biti nacionalist ne po prirodi i iz uverenja nego zato što je to potrebno za život. Imati ideale ne zato što ih nosiš u krvi nego zato što to „organizuje“. Svi su oni grozničavo tražili neke forme da se ne bi rasplinuli... i ja možda ne bih imao ništa protiv toga, da su imali hrabrosti da priznaju ono što rade i da sami sebe nisu zavaravali.

Nisam mogao da nađem formu za iskazivanje svoje stvarnosti. Nisam mogao uopšte da odredim tu stvarnost, da nađem svoje mesto. U tim uslovima mogao sam samo – i tako sam napisao u Ferdidurke – da se pravim pisac (po uzoru na druge pisce)

To je, ipak, bilo naivno samozavaravanje. Tako sam ja na kraju prekinuo sve odnose s ljudima u Poljskoj i s onim što su oni proizvodili. Zatvorio sam se u sebe, odlučivši da živim samo vlastitim životom, kakav god on bio, da vlastitim očima gledam – smatrao sam, ako kategorički uspem da budem svoj, da ću otkriti čvrsto tle pod nogama. Ali ubrzo je postalo očigledno da taj krajnji individualizam nije mogao sam po sebi da me učini ni stvarnijim ni stvaralačkijim. Nije rešavao ništa, a pre svega nije razvezivao jezik. Jer šta bi bilo to ja, na koje sam hteo da se oslonim? Zar nije bilo obrađeno od strane svesti i savremenosti – zar takav kakav sam bio, nisam bio posledica poljskog razvitka? Ništa od onog što sam činio, govorio, mislio, pisao, nije me zadovoljavalo i valjda vam je poznato to osećanje – kad opažate da ne govorite ono što biste hteli, jer vam tekst koji ste napisali zvuči pretenciozno, glupo, lažno, jer vam sva izopačenja vaspitanja, uticaji koji su vas oformili, navike koje su vam usađene, jer vam sva vaša nezrelost sučeljena sa načelnim problemima bivstvovanja i kulture onemogućuje formu. Nisam mogao da nađem formu za iskazivanje svoje stvarnosti. Nisam mogao uopšte da odredim tu stvarnost, da nađem svoje mesto. U tim uslovima mogao sam samo – i tako sam napisao u Ferdidurke – da se pravim pisac (po uzoru na druge pisce).

Samo jedna, ali neprekoračiva teškoća sastojala se u tome – što ni Salomon iz praznog ne može ništa sipati. Biti svoj? Da, ali ako si nezrelost?...

Pa ipak, imao sam u vidu misao u koju nikad nisam posumnjao: da ako postojim, onda ipak imam ubedljivost činjenica, nečeg što postoji... a samim tim što sam postojao, imao sam pravo glasa, i na taj glas mogao sam da računam.

Tada sam počeo da gledam na svu nedovoljnost poljskog izražavanja u književnosti iz druge perspektive. I evo šta mi se ukazalo.

Ta književnost sigurno nije reprodukovala stvarnost – a ipak je bila stvarnost, upravo u toj svojoj nemoći. Zamislite autora koji se, na primer, prihvata pisanja drame. Ako nije kadar da se odluči na valjanu iskrenost, na duhovnu nepopustljivost, njegovo delo biće samo gomila pobačenih reči. A, ipak, ta drama, nevažna i nedramatska kao delo, biće stvarna drama kao potvrda poraza. I taj autor, dostojan omalovažavanja kao autor, biće dostojan saosećanja i možda čak veliki i dramatičan kao čovek koji nije našao izraz za sebe.

Znači, prava poljska stvarnost nije se iskazivala u knjigama koje nisu bile iz nje – nego su bile pored nje – baš u toj činjenici što nas knjige nisu izražavale. Naše postojanje se zasnivalo na tome što nismo imali dovoljno iskristalisano postojanje. Naša forma sastoji se u tome, što se nije priljubila uz nas kako treba. To nas je određivalo, to je upravo bila ta naša nedovoljnost.

U čemu je onda bila greška poljskih pisaca? U tome, što su se trudili da budu ono što nisu mogli biti, da budu formirani ljudi, dok su oni bili ljudi koji se formiraju... I želeli su da se u prozi i poeziji uzdignu na nivo evropskih, kristalizovanijih naroda, ne mareći što ih to osuđuje na večnu drugorazrednost – pošto se nisu mogli takmičiti sa onom izgrađenijom formom.

Trebalo je naprosto sve postaviti naglavačke, počev od samih Poljaka. Od Poljaka koji se ponosio sobom, koji se dičio sobom, zaljubljenog u sebe, trebalo je da načinim biće najsvesnije svoje nedovoljnosti i privremenosti

Otuda se meni na čudan način otkrilo da je jedini način na koji ja, Poljak, mogu da postanem punovredan u kulturi: da ne krijem svoju nezrelost, nego da je priznam; i da od tigra, koji me dotad ždrao, učinim konja, na kome bih mogao, uzjahavši ga, stići možda i dalje nego oni zapadni, „određeni“ ljudi...

Na prvi pogled, to se ne čini opasno kao program i borbena deviza – eto, samo još jedan više hir intelekta koji traži puteve izlaza... ali kad sam (pišući Ferdidurke) jasnije proniknuo u njegove posledice, ocenio sam svu njihovu razornu lukavost. Šta je to značilo? Trebalo je naprosto sve postaviti naglavačke, počev od samih Poljaka. Od Poljaka koji se ponosio sobom, koji se dičio sobom, zaljubljenog u sebe, trebalo je da načinim biće najsvesnije svoje nedovoljnosti i privremenosti – i da tu oštrinu viđenja, tu bezobzirnost u neskrivanju slabosti, učinim silom. Greška poljskih pisaca bila je u tome, što su se trudili da budu ono što nisu mogli biti, da budu formirani ljudi, dok su oni bili ljudi koji se formirajuMorao bi biti okrenut naopačke ne samo naš pristup nacionalnoj istoriji i umetnosti nego bi i sav naš patriotizam bio promenjen, postavljen na nove osnove. Još više, mnogo više, sav naš odnos prema svetu morao bi da se promeni, a naš zadatak tada već ne bi bio da izgradimo neku određenu poljsku formu, nego da steknemo nov pristup formi kao nečem što ljudi još stvaraju, a što ih nikad ne oslobađa. Još više: trebalo bi pokazati da su svi kao mi, to jest otkriti svu nedovoljnost civilizovanog čoveka napram kulture, koja ga nadrasta.

Tu se manje-više radilo samo o preorijentaciji čoveka koji ima formu na čoveka (tiče se to i naroda) koji stvara formu – suv recept, ali koji naglo i iznenađujuće menja celokupan poljski način ponašanja u svetu. Što se mene tiče, nisam se uzbuđivao zbog veličine te revolucije. I danas ne pitam je li pametno predlaganje takvog nečeg poljskoj kulturi, koju pročešljanu i uhvaćenu za njušku, vuku u sasvim suprotnom pravcu (jer se dijalektička misao u totalitarnoj praksi pretvara u dogmatsku misao). Programi me nisu plašili, pošto se ja nisam upravljao prema programu, već iz unutrašnje neophodnosti. Umetnik ne treba da rezonuje – nije njegovo da sređuje silogizme, nego treba da stvara sliku sveta, on se ne poziva na tuđu računicu, već na tuđu intuiciju. On opisuje svet onako kako ga oseća i očekuje da će primalac, osetivši ga na isti način, reći: da, tako je, to je stvarnost, i to stvarnija od onoga što sam dosad nazivao stvarnošću – mada možda obojica, i umetnik i primalac, ne bismo umeli logički da dokažemo zašto je baš to stvarnije. Meni je, dakle, bilo dovoljno što mi je sa te strane dopirao dašak autentičnog života. Hrlio sam u tom pravcu naslepo, jednostavno zato što je svaki korak prema tome činio moju reč jačom i moju umetnost istinitijom. Zbog ostalog se uopšte nisam uzbuđivao. Ostalo će – pre ili kasnije – nastati samo.

(1) Zadnja misao (franc.)

Oceni 5