Iz knjige „Egzil za početnike“ Velibora Čolića
Rennes

Photo: erasmusu.com

Kako uspjeti u izbjeglištvu u trideset pet lekcija

Sva ljudska nesreća proizlazi iz nade.

ALBERT CAMUS

1

Imam dvadeset osam godina i stižem u Rennes s prtljagom od svega tri riječi francuskog – Jean, Paul i Sartre. Imam i svoju vojnu knjižicu, pedeset njemačkih maraka, kemijsku i veliki otrcani maslinasto-zeleni sportski ruksak jugoslavenske marke. Sadržaj mu je mršav: rukopis, nekoliko čarapa, izobličeni sapun (kao kakva mrtva žaba), fotografija Emily Dickinson, košulja i pol (za mene košulja kratkih rukava nije ništa drugo do pola košulje), krunica, dvije (neiskorištene) razglednice Zagreba i četkica za zube. Kraj je ljeta 1992., a ja sam zabundan kao za polarnu ekspediciju: dva džempera iz prošlog života, dugi šal, na nogama su mi čizme od brušene kože, razvaljene, tisuću puta nagrižene kišom i vjetrom. Ja sam lagani konjanik, putnik lica žigosanog metafizičkom studeni, tim krajnjim stupnjem samoće, umora i tuge. Bez osjećaja, bez straha i sramote.

Pred kolodvorom u Rennesu spuštam ruksak i dugo promatram svoju novu zemlju.

Mrmljam jadikovku, glupu i djetinjastu, premda znam da riječi ne mogu ništa izbrisati, da moj jezik ne znači više ništa, da sam daleko, i da je to daleko postalo moja domovina i moja sudbina… Imam dojam da sam uronjen u vodeni svemir gdje su svaka gesta, svaki pokret i svaka riječ ugušeni u uzbunjujućoj tišini. Poput sna iz kojeg nema buđenja, čudnog baleta dvaju svjetova koji se ne dodiruju. Podižem svoju prtljagu i stupam na ulicu. Hodam polako kao nedjeljni šetač. Naposljetku, nigdje mi se ne žuri. U manje tragičnim okolnostima možda bih se osjećao slobodnim poput lutalice. Osim što sad samo tražim park i klupu da se odmorim i konačno promislim o svojoj prvoj noći u Rennesu.

Pod nogama mi se bijeli puteljak parka, imam osjećaj da hodam po perju. U ovo divno ljetno poslijepodne, put obrubljuje krasno bijelo cvijeće koje zbog njegove ljepote nazivaju čipkom kraljice Ane. Kad sjednem, osjećam da se na nebu sprema kiša teška poput olova. Oblaka je malo, nebeski svod je i dalje plav i običan, vjetar stidljiv, ali osjećam da dobri Bog kuha u svom loncu hladan tuš da mi poželi dobrodošlicu u ovaj grad. Park kožara je miran. Pod nogama mi duge sjenke stabala crtaju neobičnu arabesku, sličnu jedva pokretnoj slici koja se lijeno premješta pred mojim očima. Kratki im tren pokušavam dati logičan oblik. Tražim Svemogućeg tamo gdje bi trebao biti – u prirodi, kao da je Stari Bradonja također zadivljen ovim kratkim trenutkom veličanstvenog spokoja. Mislim, naravno, na smrt. Ali malo, što je moguće manje. Da bih je se manje bojao, već tjednima učim živjeti s vrlo jednostavnom, gotovo nimalo filozofskom idejom: sve se naglo zaustavlja i zavlada apsolutna tama. Sjećanje je poništeno.

Zamišljam to ništavilo kao smireno mjesto smješteno negdje između neba i lišća platana koje malčice treperi na slabom lahoru. Pušim i u trenu koji prati prve kapi kiše sve postaje jasno. Više ne osjećam klupu, još manje ljutnju ili tugu. Kapi padaju dižući buku vojske u maršu. Kao da za sobom mukotrpno vuku duše pokojnih. Crtaju mokre ruže po asfaltu i stvaraju lokvice nalik zrcalima. Zatim se nestašna kiša počinje poigravati s praznim konzervama, plastičnim vrećicama. Ima nešto lascivno u njoj, kao u očima pijanih žena koje muči nesanica. Više ne osjećam strah, ali nisam ni pun hrabrosti. Sklonjen pod krošnjom slušam kišu. Razočaran.

Ja sam vojnik. Umijem od ostalih mirisa razlikovati onaj ljudskog leša, znam da je najgora ozljeda rana u trbuh i da svi mrtvi imaju mirno i voštano lice onoga tko odlazi. U rovovima ne nosim šljem. Stalno drhtim, kriomice povraćam, pišem epitafe za svoju zemlju i nosim bosansku zastavu na rukavu košulje. Moji drugovi govore: „To je dobar Hrvat, vidi: on je za Bosnu…“ Ja sam vojnik. Navečer sam pijan i pjevam s drugarima naše lijepe tužne balade i sanjam o tome da postanem nešto drugo, nevažno što – mrav, stablo, ptica, zmija. Sanjam da više nisam čovjek. Zaludu. Ja sam vojnik. Imam svoj kalašnjikov, svoje beskorisno tijelo, knjigu Emily Dickinson i molitvu Svetog Augustina, pomno prepisanu, velikim slovima, u svoj ratni dnevnik.

Bojim se. Izvršavam svojih osam sati u rovu sa strašnim hladnim plamenom u želucu. Pucam na nevidljivog neprijatelja, zatim kriomice povraćam i zamišljam da sam drugdje, bilo gdje. Što je moj položaj očajniji, to su mi snovi slađi. Sanjam o svili koja obavija i ponovno daje obrise ženskim tijelima, sanjam o nebu i moru, o slanim jutrima u Dubrovniku i o snijegu, o perju moga djetinjstva što velikodušno ukrašava brdašca, svake godine, bez iznimke, između dva Božića, katoličkog i pravoslavnog. Sanjam vlakove i kišu, poljupce i najljepše djevojke iz naše gimnazije.

Vidim se jednostavnim poput kamena ili stabla u ovom svijetu i vremenu bez kraja. Glumim kralja mrava i muha, ja sam zapovjednik oblaka: svaki put prije odlaska u rov pozivam ih na postrojavanje i naređujem im da istog časa napuste naše nebo i potraže neko mirnije i mudrije plavetnilo drugdje. Ja sam savršena meta. Moja glava, moje noge i moja prsa redovito su vidljivi srpskim snajperima. Ne znam zašto nitko ne puca na mene. Vjerojatno je to prelako. Ja nisam prestižan trofej, moj život, naposljetku, vrijedi manje od puščanog metka kupljenog na crnom tržištu.

Znam da više nikome ne predstavljam ništa. Više čak nisam ni ljudsko biće. Samo sam sjena među sjenama.

*

Nakon dugog putovanja po uspavanoj Europi stižem u Francusku. Prelazim Hrvatsku, Sloveniju, Austriju i ponovno ujedinjenu Njemačku. Prelazim sablažnjivi muk i ravnodušnost svijeta, zvjezdanu noć i jutarnju rosu, male seoske ceste i dugačke transverzale autocesta omekšalih od vrućine. Podižem ga i prolazim kroz pepeo pokojne Željezne zavjese, i dalje itekako vidljive u odijevanju i arhitekturi. Plačem iza benzinske postaje u Austriji, jecam pred ciglenim zidom, pod neonskom reklamom, na melodiju koja mi šapće moonlight shadow, moonlight shadow, glupo, tvrdoglavo, kao da se još jednom želim podsjetiti da sam na kraju svog prvog života. Početak moje druge egzistencije, one izbjegličke, najavljuje dugu sezonu ilegalnih osjećaja. Teško, hladno i odraslo razdoblje.

Na zapadu ništa nova, kažem si, granica za granicom. Murjaci i carina, carina i murjaci.

*

Sjedim na klupici u Rennesu. Mlaka i blagoslovljena voda kiši na grad. Malo-pomalo poimam da sam izbjeglica. Čovjek bez papira i bez lica, bez sadašnjosti i bez prošlosti. Čovjek teška koraka i slomljena tijela, cvijet zla, prozračan i raspršen kao od peludi. Nemam više imena, nisam ni velik ni malen, nisam ni sin ni brat. Ja sam pas natopljen zaboravom, u dugoj noći bez zore, mali ožiljak na licu svijeta.

Ja sam izbjeglica.
Sada i sutra.
Ovdje ili drugdje.
Pod kišom ili na suncu, ljeti kao i zimi.
Pred muškarcima i ženama.
Pred mudracima i ludama, kraj stabala i trave.
U gradu kao i na selu.
Ja sam izbjeglica.
Na zemlji kao i na nebu.

2

Od prvih dana svog izbjeglištva uvjeren sam da imam rak nečega: rak grla ili pluća, tumor na mozgu ili posebno zloćudan rak skriven u utrobi. Nisam zaista hipohondar, svim srcem vjerujem da imam bolesti svojih trojice omiljenih umjetnika toga dana. Ujutro sam Modigliani i iskašljavam svoju tuberkulozu, poslijepodne imam rak pluća po imenu Raymond Carver, a navečer sam alkoholičar, dakle Hemingway. I tako dalje. Sutradan sam slijep kao Borges, epileptičan kao Dostojevski te i dalje pijandura kao Fitzgerald. Izbor mi je velik, povijest književnosti nalikuje medicinskom priručniku.

Moj je rukopis pravi rukopis, rukom pisan. Zgusnutim recima, da bih uštedio na prostoru, nabrajam svoja zapažanja, svoje misli i svoje kletve. Istodobno sam protiv rata i protiv mira, humanist i nihilist, nadrealist i konformist, Hemingway Balkana i vjerojatno najveći jugoslavenski lirski pjesnik našeg doba. Moram srediti samo jedan detalj: moji su tekstovi mnogo gori od mene samoga. Moj Weltanschauung je univerzalan, a moje pisanje tek beskonačni inventar stvari i bića koje više nikad neću vidjeti.

Često me u snovima posjećuju jedan grad i jedna žena, pa jedno drugo sunce. Grad mojih snova je neobična mješavina mog rodnog gradića, Sarajeva i Dubrovnika. Žena je visoka plavuša, lascivna i nježna, s dugom kosom narančastog odsjaja. Sunce je blijeda i tužna zvijezda, poput Lorcina mjeseca, zaštitnik Cigana, lopova i skitnica.

Moj problem je buđenje. Sva su moja buđenja mučna. Želim ostati u toj južnoj geografiji, želim ljubiti lijepu Skandinavku, hoću se šetati po poznatim i utješnim ulicama moje mladosti. No jednom kad sam prešao granicu dvaju svjetova, nalazim se u zatvorenom, sumornom i hladnom svemiru moje sobe. Tužan sam, ljut. Sanjam o tome da postanem medvjed koji spava zimski san, mumija balzamirana opsjenama. Težim biti jedan od sedam efeških spavača, uronjen u san dug tri stoljeća. Želim zauvijek ostati stanovnik vlastitih snova, živjeti drugi, eteričan i lak život, bajkovitu egzistenciju bez boli. I prije svega bez izbjeglištva.

*

Novi svijet oko mene uglat je i opasan. Vidim ga kao divovski fliper. Udaram se sve vrijeme, posvuda gdje prolazim: u cjevanice, u bokove, u ramena i u svoju jadnu glavu. Redovito mi se na putu nađe kakva stolica, kut stola ili preniska vrata, i udarim se. Zabijem se slijepom snagom, krvarim. Imam osjećaj da mi to dodavanje malih boli potvrđuje da sam još itekako živ. Šeprtlja sam. Moja Francuska je napravljena od skučenog prostora i zlih predmeta. Ja sam slon u porculanskom svemiru punom pristojnih i gipkih ljudi koji se izuzetno opušteno kreću među njegovim zamkama.

Nevjerojatno, uzdišem, kako uspiju postaviti toliko predmeta u tako malo prostora. Još više nego mi u Bosni. Mi smo samo pokušali izgraditi tri velike zemlje unutar jedne male.

*

Petnaestak sam dana praktični katolik. Vucaram se oko katedrale Svetog Petra u Rennesu i zadnje pare trošim na svijeće. Svaki dan zapalim jednu za Svetu Ritu, zaštitnicu izgubljenih slučajeva, za Milesa Davisa, princa Anđela, i za Svetog Kristofora, koji štiti putnike. Za Svetog Franju Asiškog, onog koji je pričao s pticama, za Antu Padovanskog, onog koga zazivamo da bismo našli nešto što smo izgubili, i katkada za drage nam pokojnike. Ali brzo prestajem. Poput mnogih siromaha veliki sam pušač. Novcem od svijeća počinjem kupovati cigarete.

A kad bih, kažem si, umjesto svijeće zapalio cigaretu? Moji sveci i svetice bi razumjeli, siguran sam. Rat je.

Nedjeljne mise su prevara. Štovanje oltara i čitanje psalama, župnikova propovijed – sve je to prekomplicirano, previše šifrirano… Ne znam nijednu molitvu. Iskreno rečeno, znam početak Oče naša i Zdravo Marijo, ali to nije dovoljno da bi vas Nebeska Sila potpuno shvatila. Okružen s nekoliko uvaženih gospođa sjedim u dnu crkve i čekam znak ili čudo. Zacijelo se previše žurim, naš Stvoritelj radi u vječnosti, a moja je sudbina kratki bljesak.

Župnik koji služi misu u Svetom Petru je Vijetnamac. To je jedan još mladi čovjek, okrugao i trom, evanđeoski debeljko koji govori blagim, nježnim, gotovo ženskim glasom. Sasvim suprotno od duguljastih figura apostola i Kristove askeze. Zamišljam si njegove njegovane ruke, glatko tijelo eunuha i graške znoja po njegovim leđima dok on mrmlja svete formule za oltarom. Oko njega opažam krv i pozlatu, baroknu atmosferu koja me podsjeća na slike flamanskih majstora. Tražim istinsku Božju riječ, a župnik očito ima drugog posla.

Bog peca duše štapom, vrag ih lovi mrežom.

*

Jedan ponedjeljak ujutro sjedim na klupici i pušim cigaretu. Iz džepa vadim krunicu. Mali Isus djeluje zabrinuto i umorno, promatra me svojim majušnim očima. Čini mi se da mu rane opet krvare.

- Još si tu, na svom križu? Nisi otišao? Dugo je to, dvije tisuće godina.

- Timor mortis - kaže mi on - conturbat me…

- Smiješan si - kažem ja.

- Ne - uzdahne Isus. - Nisam smiješan. Ja sam Sin Božji...

Nježno odložim krunicu, kao da je doista od dragocjenog i krhkog materijala, na klupu. Onda ustanem i još jedanput, bez određenog cilja, pređem grad.

3

Netom obnovljeni dom za tražitelje azila u Rennesu podsjeća me na moju gimnaziju. Velika ostakljena vrata, beskonačni hodnici, samo što su ovdje umjesto učionica sobe za izbjeglice. U središnjoj auli nalazi se karta svijeta sa zastavicama zemalja stanara. Bijeda svijeta odlučila se to kasno ljeto 1992. sastati u Rennesu. Irak i Bosna, Somalija i Etiopija, više zemalja bivšeg Sovjetskog bloka. Usto i nekoliko profesionalnih skitnica, ljudi već dugo, ako ne i oduvijek, izgubljenih među različitim upravama i granicama, između stvarnog svijeta i tog podsvijeta građana druge klase, bez papira, bez lica i bez nade.

Prima me gospođa s divovskim naočalama. Govori blago, gledajući me ravno u oči. To je za mene presedan. Otkad sam došao u Francusku svi mi (uključujući dobronamjernike) govore jako glasno i u kratkim rečenicama, tipa: Ti… Jesti… Da… Njam, njam, fino je…, ili: Ti, čekati, ovdje! Ovdje, čekati!

Ovo je nešto sasvim drugo. Gospođa mi, posve tiho, objašnjava – a ja nekim čudom sve razumijem – kako funkcionira dom. Shvaćam da ću dobiti jednostavnu sobu za samca, da su kupaonica i kuhinja zajedničke i da imam pravo na tečaj francuskog za nepismene odrasle triput tjedno.

Malo sam uvrijeđen:

- I have BAC plus five, I'm a writer, novelist

- Nema veze, dragi moj - odgovara gospođa. - Ovdje počinješ novi život…

*

Soba mi sliči na redovničku ćeliju: metalni krevet, stolić, stolica i prozor koji gleda na parking supermarketa. Iscrpljen sam, gnjevan, na sebe, na rat, na sve. Jasno je da nisam na svojoj razini. Osjećam se nadmoćnim prema drugim izbjeglicama u domu. Već sam čitao Edgara Allana Poea, ili Kafku, znam razliku između realizma i nadrealizma. U Jugoslaviji sam već dobio jednu književnu nagradu, vrlo značajnu. Slušam jazz, Milesa, Mingusa i Coltranea, a oko mene sami seljaci, pastiri i bijednici iz trećeg svijeta. Trenutno sam u škripcu, točno, ali imam toliko toga za dati, ispričati, da mi se nove životne okolnosti čine ponižavajućima. Odlažem torbu i odmah izlazim.

*

S pedeset njemačkih maraka u džepu krećem prema centru grada. Hodajući molim Johna Fantea i Julija Cortázara, velikog Baudelairea i besmrtnog Appolinairea; preklinjem Hemingwayjevu bradu i Balzacov trbuh, Kunderinu Nepodnošljivu lakoću postojanja i Sábatoovog Anđela da mi priskoče upomoć. Uzalud stišćem pesnice, psujem. Nemam kako kanalizirati svoje rastuće nezadovoljstvo. Imam samo glup i beskoristan ponos, neprihvaćanje svoje kobi, hladno zamjeranje. Napet sam, prestrašen svojim novim životom bez sutrašnjice.

*

Izbačen iz bara oko dva sata ujutro, mutno se sjećam urlanja „Ne možete tako, ja sam Jacques Dutronc“, ali usprkos svim mojim naporima, izbacivač je neumoljiv. Rezultat mog obilaska centra: i dalje sam izbjeglica, i dalje ljut, ali sada sam pijan kao ćuskija i bez svojih pedeset maraka. Moj povratak u dom dug je i mukotrpan. Zbunjeno pronalazim put, u mutnoj magli noći i piva. Prvih pola sata pjevam naše jugoslavenske pjesme, pa se gubim po predgrađu i kad ugledam znak Dom Guy-Houist Rennes, jako sam umoran.

Pod mrkim pogledom čuvara ulazim u svoju sobu, skidam cipele i padam istog trena u san, dubok i bez snova.

*

Tjedan dana poslije imam dvojicu novih prijatelja. Dvojicu bivših ruskih vojnika koji su preskočili Berlinski zid i, preko Belgije i Nizozemske, završili u ovom domu u Francuskoj. Aleksandar Terohin je visok i krupan, plav kao ljeto, lica već narušenog alkoholom. Šeće hodnicima bez majice, mišićav i sjajan poput slavenskog boga. Na svijetloj mu koži nekoliko plavih mrlja – neka drhtava i nesigurna ruka istetovirala mu je imena jednog grada i jedne djevojke: Samara i Tamara, u rimi, kao da se radi o početku pjesme Sergeja Jesenjina. Niže, na podlaktici, ima komunističku zvijezdu i nekakvu smiješnu sirenu, vrlo loše nacrtanu, valjda su umjetnika ruske mornarice ometali visoki valovi Baltičkog mora. Prijatelj mu Volođa Kudahov njegov je Sancho Panza. Nizak, zdepast i gotovo pretio, Volođa sliči dobro uhranjenom štakoru. Ima oči bolesnog prasca i duge žute zube koji mu vire iz usta. Nakon svake čaše snažno se udara u trbuh i prepričava nam svoje berlinske seksualne podvige.

- Njemice - govori on - nisu sve prostitutke, neke pristaju i na besplatno.

Međusobno komuniciramo na mješavini ruskog, srpsko-hrvatskog i jednostavnih rečenica na njemačkom. Zadovoljan sam što imam bandu, iako ne sudjelujem u gužvama s crncima i Arapima koje moji novi prijatelji redovito izazivaju.

- Ovo je Europa, - ponavlja Aleksandar - neka se vrate u svoja usrana plemena.

S vremena na vrijeme provodimo i mirne ugodne večeri.

Sjedimo na parkingu iza doma i pijemo, pjevamo i neprestano uspoređujemo naše lijepe krajeve s ovom čudnom zemljom kakva je Francuska.

- Čudna zemlja ova Francuska – baljezga Aleksandar. – Ovdje je bijeli kruh jeftiniji od crnog.

- I još – kaže Volođa – jedu salatu prije mesa, a ne kao mi istodobno…

- Da, da, - dodajem ja ozbiljno – Francuzi i njihovih tisuću vrsta smrdljivih sireva… Kod nas ima dvije vrste sira, slan i poluslan, a za ostalo, snađi se, druže.

Onda nazdravljamo i pijemo iz boce, po slavenski.

*

Moji ruski prijatelji i ja slijedimo uvijek isti ritual. Dva velika paketa najjeftinije pive, zatim Rusi rade svoj fighting cocktail (boca jeftine limunade pomiješana sa 75-postotnim alkoholom iz ljekarne), a ja radi bržeg uklapanja uzimam bocu lokalnog vina, po mogućnosti crnog. Tako svatko od nas upravlja vlastitim pijanstvom. Rusi urlaju po hodnicima, a ja plačem u svojoj sobi, lica zabijenog u jastuk.

- Još jednom kaži da si pjesnik, - redovito me upozorava Aleksandar - i razbit ću ti njušku!

- Ja sam pjesnik - uzvraćam.

Onda me prijateljski, ali čvrsto, udari po licu. I još jednom nazdravljamo, pijemo i iz svega glasa pjevamo Kalinka, Kalinka maja

Puštam da mi krv teče i kapa po košulji. Moja krv, moje lice i moje tijelo, sve to više baš i nije važno. To je tek mala cijena za platiti da bih izbjegao beskonačne samotne noći u svojoj sobi u domu. Puštam da mi krv teče, pa što? Anesteziran alkoholom i tom strašnom metafizičkom studeni koja me ispunjava, shvaćam da sve u ovom bijednom svijetu ima svoju cijenu. U usporedbi s uništenim sudbinama, kažem si, jednoga Šalamova ili Pasternaka, nos koji krvari nije apsolutno ništa.

*

Pojedinih večeri izlazimo u grad. Uvijek hodamo po dobro uhodanom pravilu, prvo Aleksandar i ja, a nekoliko koraka za nama Volođa. Bučni smo i puni sebe. Aleksandar je napet, Volođa debeo a ja sam s njima.

Izvodimo predstavu po sumnjivim bistroima. Naručujemo tri čaše pa ih punimo ravno iz naše boce industrijske votke. Govorimo glasno naglašavajući svaku riječ razmahanim gestama. Gorki je to obred. Aleksandar skida košulju, Volođa pokušava ukrasti nekoliko pepeljara sa šanka a ja sam i dalje s njima.

Kad se pošteno napijemo čekamo da nas izbace iz bistroa.

- Svakog Boga čuva po jedan pijanac - trabunjam dok s prijateljima teturam nazad kući.

*

Jedno lijepo jutro pozvani smo u direktoričin ured. Za radnim stolom sjedi pukovnik Legije stranaca i puši debelu kubansku cigaru. U tišini mu proučavam lice. Lice je to sredovječnog čovjeka, zrači mirnim samopouzdanjem, ovalno, pravilnih usana i nosa, prosijede, nakratko ošišane kose i plavih očiju. Tri koraka iza njega stoji njegov pobočnik. Ravan poput slova I, s trodnevnom bradom i u besprijekornoj uniformi. Nešto mi govori da mu pogled, skriven iza sunčanih naočala, neprekidno bježi te da mu zrele i mesnate usne zakrivaju požutjele i bolesne zube.

Pitanje koje je postavio pukovnik jednostavno je: želimo li se pridružiti slavnoj Legiji stranaca?

Moja dvojica ruskih prijatelja istoga časa zauzmu stav mirno a ja izvodim jednu od najljepših pirueta u životu. Okrenem se i odem iz ureda ne rekavši čak ni doviđenja. Imam dvadeset osam godina i već sam služio u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, pa u pokojnoj bosanskoj vojsci. Puna mi je kapa vojska i zastava, noći bez kraja koje nagrizaju ruke i ljubičastih zora što počinju s neprijateljskim granatama. Ne želim više čuti nijednu zapovijed nijednog kapetana, nijedan krik nijednog ranjenog. Ne želim više nikada vidjeti crnu krv kako teče po koljenima djeteta-vojnika koje umire iznenađeno, tiho. Ne želim više vidjeti golu konstrukciju moje rodne kuće koju je uništio tenk, pse pomahnitale od gladi, tešku olovnu kišu koja pada, pada, pada na naše rovove...

Ne mogu više piti ustajalu vodu i jesti neslanu rižu, nositi zastavu i kacigu; ne želim više nikada čistiti pušku i brojati metke – te crve smrtnog časa koji se hrane salom i mišićima, krvlju i slinom naših budućih žrtava...

Penjem se stubištem, prelazim hodnik i ulazim u svoju sobu. Pružam se na krevet. Onda spuštam ruku i grabim svoju posve novu i sigurno sjajnu zbirku imena Jaguar, februar, mart, april...

Dugo, čitavu malu vječnost, proučavam vlastite stihove. I to mi vraća nadu i hrabrost. Zaboga, ja sam pjesnik! Zatvaram tekicu i povlačim pokrivač do brade. Sve ide kao podmazano, sve je u redu. Moji saveznici, moji sveci zaštitnici, Prévert, Camus, Celan, Pound opet su ovdje. Nema straha. Prošle godine još sam bio malčice pretenciozan, ali ove sam savršen.  

*Odlomak iz knjige „Egzil za početnike“ objavljujemo sa dozvolom autora i izdavačke kuće Vuković & Runjić

*S francuskog prevela: Mirna Šimat

Oceni 5