Kalendar stradanja

Knjiga “Martirologijum (Dnevnici 1970 - 1986.)” (Akademska knjiga, Novi Sad, 2017), koja objedinjuje sedam svezaka dnevničkih zapisa jednog od najvećih umjetnika dvadesetog vijeka Andreja Tarkovskog, već svojim naslovom upućuje na prepoznatljiv odnos prema svijetu i umjetnosti poznat pomnijem poznavaocu umjetničkog rada ovog reditelja. Sve ono što je u knjizi “Vajanje u vremenu” naglašeno kao estetska potraga ovog „vanzemaljskog“ umjetnika, koji svijet vidi više i dublje, za istinom i autentičnim jezikom filmskog medija, u Dnevnicima koji su lišeni naknadnog uobličavanja pred čitaoca dolazi kao nepatvorena slika, kako sam naslov kaže, kalendara stradanja ovog umjetnika. Stranice “Martirologijuma”, kako piše u predgovoru rediteljev sin Andrej Andrejevič Tarkovski, predstavljaju jedinstveno svjedočanstvo o životu Andreja Tarkovskog, napisano njegovom sopstvenom rukom, to je ispovijest umjetnika u potrazi za Putem i umjetničkom Slobodom, dirljivo veličanje života, puno nade i vjere, čak i pred licem smrti, jer čitavo njegovo stvaralaštvo, njegov ideal, njegova žrtva nisu ništa drugo do krajnji gest vjere i nade u Čovjeka.

Postapokaliptični stubovi

Tarkovski Dnevnike počinje pisati neposredno prije početka rada na svom kultnom filmu “Stalker”, a posljednji zapisi u njemu datirani su u vrijeme završetka snimanja “Žrtvovanja”, tačnije, deset dana prije smrti Tarkovskog. “Martirologijum”, zaokružen sa ta dva postapokaliptična stuba oličena u navedenim filmovima, cijelim svojim tokom jeste zapravo svojevrsna predapokaliptična slutanja koja je suštinski obilježila najznačajnija ostvarenja Tarkovskog. Zapisujući iz dana u dan svoje misli, skice za filmove i scenarije, birokratske probleme, i marginalizaciju koja u Sovjetskom savezu melje njegovu stvaralačku slobodu, Tarkovski pred čitaoca iznosi jednu tragičnu povijest i borbu umjetnika sa svijetom koji je gluh na metafizičke treptaje i vizije. Čitanje Dnevnika tako postaje putovanje kroz mučnih osamnaest godina umjetničkog rada Andreja Tarkovskog obilježeno, prije svega, nastojanjem da se oslobodi okova ideološke kontrole umjetnosti, koja je svojim kratkovidim okvirima neprestano sputavala i postavljala zakulisne ograde pred ovog reditelja. Čitalac će u Dnevnicima vidjeti da Tarkovski jedino želi snimati filmove, rudariti u polju vremena, pronaći pravi napon vremenskih petlji kako bi se filmom obuhvatilo što je moguće više istine. Tarkovski ne pristaje na konvenciju filma kao zabave za mase, u svojim autorskom istraživanju on nastoji dosegnuti onu suštinsku tačku kada film postaje čista emocija. Doseći „princip jedinstva u ime cjelovitosti”, ponuditi filmom više od montažne atrakcije i puke narativne parafraze. Jer, zapisaće Tarkovski, “dosegnuti u svojim okvirima (euklidovskim i ništavnim u poređenju sa beskonačnošću) uzvišenost, znači pokazati da si ti ipak čovek. Čovek koji ne stremi ka uzvišenosti duše ništavan je. Nešto poput poljskog miša ili lisice“.

Neizostavno za takvim, uzvišenim, umjetničkih zahtjevima slijede mučne konvulzije i sumnje. Dnevnici otkrivaju umjetnika koji je neizostavno sam pred izazovima vlastitog poziva. Ogoljen i uplašen onim što vidi. Rastrzan u nemogućnosti da se dosegne ona maksimalna tačka transcendentirane istine. Zanimljivo je u tom smislu kako Tarkovski gleda na druge reditelje, posebno Bresona, Antonionija i Bergmana, koji su uz obilje knjiga koje Tarkovski citira i o kojima piše česta referenca u dnevničkim zapisima ovog reditelja. Tarkovski je nemilosrdni kritičar, koji je ogorčen na svaku simplifikaciju filma. Dakako, ne zato što je lišen autokritičkih refleksija. Naprotiv, Tarkovski je gotovo uvijek nezadovoljan konačnim izgledom svojih filmova. Muči ga taj jaz vizije i konačnog uobličenja filma. Nema zapravo potpunog zadovoljstva nikad. Kroz Dnevnike možemo pratiti da je svaki njegov film više puta montiran, prepravljan i dorađivan i nakon prikazivanja. Tarkovskog je posebno užasavalo zahtijevanje producentskih kuća, sa kojima je neizostavno i u Rimu, i u Stockholmu, i u Parizu imao problem, da svoje filmove skraćuje, ili još više da distributeri sami skraćuju njegove filmove. “Izgleda da će ‘Stalker’ zaista biti moj najbolji film. To je lepo. I ništa više. Tačnije, to podiže samopouzdanje. To uopšte ne znači da imam visoko mišljenje o svojim filmovima. Meni se oni ne dopadaju. U njima ima mnogo konfuznog, prolaznog, lažnog. (U ‘Stalkeru’ toga ima najmanje.) Jednostavno, drugi ljudi prave mnogo gore filmove”, zapisaće Tarkovski.

Smisao i nada

Međutim, Dnevnici su samo djelimično ispunjeni estetskim preokupacijama Tarkovskog. Ono što se oko stvaralačkog rada velikog reditelja plete cijela je jedna hobotnica otrovnih pipaka filmske birokratije sovjetske Rusije, čije tvrde ideološke stege onemogućava stvaralački rad ovog reditelja. U prosjeku Tarkovski je snimao film svakih pet godina, zapisi iz Dnevnika pokazuju da je imao na umu snimiti mnogo toga. Ali je u tome bio onemogućen. Vrijeme od završetka scenarija do početka snimanja obično bi se trošilo na očajnička nastojanja Tarkovskog da se izbori sa egzistencijalnim i drugim preprekama koje su ga sputavale u stvaranju filmova. I kad bi film bio završen, centralizirani filmski centar Mosfilm i njegova uprava su na sve načine nastojali onemogućiti prikazivanje filmova Andreja Tarkovskog.

“Zar je moguće” – piše Tarkovski – “da ću opet godinama sedeti i čekati da neko blagoizvoli pusti film u bioskope? Kakva je ovo neverovatna zemlja, koja ne želi nove dobre filmove i knjige, niti želi da naša umetnost pobeđuje u međunarodnoj arena? Prava umetnost ih plaši. To je, razume se, logično. Njima je umetnost, bez sumnje, kontraindikativna, jer je humana, a njihova misija je da uguše sve živo, svaki izdanak humanizma, bilo da je to čovekovo stremljenje ka slobodi ili pojavljivanje umetnosti na našem zamagljenom horizontu. Oni se neće smiriti dok ne unište sve naznake nezavisnosti i ne pretvore ličnost u stoku”.

Ipak, pisma gledalaca, koji su filmove Tarkovskog gledali, često su pokazivala da postoji jedna druga Rusija, koja u filmovima Tarkovskog nalazi smisao i nadu. Na krilima tih podsticaja, ali i međunarodnih priznanja njegovih filmova, Tarkovski je iznova vjerovao i rasplamsavao nadu da ono što radi, uprkos užasu oko njega, ima smisao. Da postoje ljudi koji su, uprkos zamagljivanjima ideologije, prepoznali emociju njegovih filmova. Nakon odlaska u Rim i rada na “Nostalgiji” Tarkovski upada u još zapleteniju mrežu zakulisnih radnji političke prirode. Sve je bliže misli da se u Moskvu više nikada neće vratiti. Nostalgija u tom smislu i anticipira dobar dio onoga što je bila rediteljeva borba za integritet vlastite ličnosti i umjetnosti.

Novi rat

Naime, Mosfilm i njegova uprava ne dopuštaju izlazak iz zemlje njegovoj ženi Larisi i sinu Andrjuški. Rad na “Nostalgiji” i kasnije na “Žrtvovanju”, obilježen je cijelim svojim tokom u Dnevniku nastojanjem da se izbori sa politikantskim igrarijama država i da bude sa svojom porodicom. Tarkovski takođe u Dnevnicima vodi svakodnevni inventor dugova i prihoda, cijela jedna piramida želje za egistencijalnom sigurnošću neprestano se osipa. Tu su i česte bolesti njega i Larise, koje ih prate zaključno sa obolijevanjem Tarkovskog od raka. I pred licem smrti Tarkovski je do posljednjih dana ostao jednako vjernik svoje umjetnosti. Nakon bolnih terapija zračenja, on i dalje skicira nove filmove, vjeruje u život i stvaranje. Istina, Andrej Tarkovski pada u česte apatije, u porazne misli da je sve potpuna iluzija i neostvarenost. Smjenjuju se neprestano u ličnosti reditelja vrteške velikih zanosa i želje da se stvara, sa padovima u ponore besmisla. „Moj život ipak nije uspeo. Dom u suštini nemam. Postoji samo grupa ljudi koji su strani jedni drugima, i ne razumeju se međusobno“, napisaće na jednom mjestu u “Martirologijumu”.

U toj bjesomučnoj potrazi Tarkovski je ipak čovjek koji vjeruje, za kojeg je bog ljubav i nada. Zanimljivo je, ali i svojstveno za Rusiju, da Tarkovski pored svog pravoslavnog duhovnog obzora veoma često poseže za ezoterijom. Vidjećemo u Dnevnicima da on posjećuje različite iscjelitelje, čak se i sam okušava u bioenergiji. Baš kao što je to prikazao u “Stalkeru” i “Žrvovanju”, Tarkovski strepi od zla i suludosti koju je dosegla naša civilizacija u svojoj svojoj ispraznosti. Ali ujedno vjeruje i u ljubav, kao središni postament svijeta. Iznimno je simbolično i na svojevrstan način predskazujuće pratiti njegove košmarne snove, postapokaliptične vizije koje ga često pohode. Konačno, neposredno poslije završetka rada na “Žrtvovanju” Tarkovski će, ležeći na bolesničkoj postelji, čuti za nuklearnu havariju u Černobilju. Kao da se odjednom u svojoj najcrnjoj brutalnosti oživotvorila sva slutnja kojom je upozoravao svijet kroz svoje filmove. Tad će u “Martirologijumu” zapisati: “Mi od davnina mislimo da će rat početi onog trenutka kad bude pritisnuto prvo dugme i kad eksplodira prva bomba, pričinivši čudovišno razaranje, od kojeg se vekovima nećemo opraviti. Ako ostanemo živi. Ali problem je u tome što je Novi rat, Atomski rat već počeo onog trenutka kada je Openhajmer na poligonu aktivirao svoju bombu. Rat se vodi već decenijama, i njihove posledice mi koji nismo navikli da oružjem nazivamo metke što nam zuje oko ušiju ne obraćamo pažnju. Atomski rat sa svojim užasnim posledicama vodi se odavno. Hirošima, Nagasaki, atol Bikini, podzemne eksplozije sa obe strane Okeana, eksplozije u vazduhu, građenje nuklearnih centrala u kojima se nuklearna energija koristi u mirnodopske svrhe. Ljudski rod nije moralno spreman za bezbedno korišćenje nuklearne energije. A dok se ne obuči, svet će biti uništen”.

Tarkovski ovdje kao da ponavlja ono što je Ginter Anders već pedesetih godina u svojim esejima objedinjenim kasnije u knjigu “Zastarjelost čovjeka” pokazao kao limit čovječanstva. Onog kobnog trenutka Treće industrijske revolucije u kojoj čovjek po prvi put u svojoj povijesti ima na pritisak jednog dugmeta sudbinu cijele planete u svojim rukama. “Stalker” i “Žrtvovanje” tu su slutnju doveli do estetskog savršenstva. Ili posljednjim riječima koje je Andrej Tarkovski deset dana prije smrti zapisao u “Martirologijumu”: „Negativ je iz nekog razloga isečen na mnogo slučajnih mesta…”.

*Prenosimo sa portala Oslobodjenje.ba uz dozvolu autora