Kaligula
Čitajući stare hronike poeme i žitija Gospodin Kogito ponekad oseća fizičko prisustvo davno umrlih lica
Govori Kaligula:
između svih građana Rima
voleo sam samo jednoga
Incitatusa - konja
kad je ušao u senat
besprekorna toga njegove dlake
savršeno je bleštala sred purpurom opšivenih
plašljivih ubica
Incitatus je bio pun vrlina
nikad nije uzimao reč
stoička priroda
mislim da je noću u staji čitao filozofe
toliko sam ga voleo da jednog dana odlučih
da ga raspnem
no usprotivila se njegova plemenita anatomija
konzulsko zvanje primio je ravnodušno
i vlast obavljao sjajno
to znači - nikako
nismo ga uspeli navesti na trajnu ljubavnu vezu
s mojom dragom ženom Cezonijom
te avaj nije nastala linija careva-kentaura
zato je propao Rim
rešio sam da ga proglasim za boga
no devetog dana uoči februarskog kalendara
Herea Kornelije Sabin i ostale budale sprečiše
tu pobožnu nameru
mirno je primio vest o mojoj smrti
izbaciše ga iz dvora i osudiše na progonstvo
taj udar podneo je dostojanstveno
umro je bez potomstva
zakla ga debelokoži mesar u mestu Ancijumu
o posmrtnoj sudbini njegova mesa
Tacit ćuti
*Preveo s poljskog Petar Vujičić