Beleške o olovnim vremenima i Mirku Kovaču (1991-2018)
Mirko Kovač

Photo: Lična arhiva

Kamičak koji je nedostajao

1991.

Danas su opet pretraživali Filozofski fakultet u potrazi za vojnim dezerterima. Neke su i nahvatali i odveli u klaonicu.

2018.

Za jednog kolegu, čiji je otac radio za Službu bezbjednosti, znao sam da ga neće nikada pokupiti, no negdje u sred rata vidio sam ga kako izlazi iz rova na TV Novi Sad, a zapravo je to bilo slikanje za kamere gospode iz Službe bezbjednosti, koji su svoju djecu čuvali u okolici Novog Sada u rovovima, a drugu djecu slali u klaonicu, gdje su ovi pomjerili razumom i postajali cerebralni invalidi bez osjećaja i mjere za ljudski život,  dakle, često mi se isti približavao previše, mada je to činio izvještačeno, nije imao onaj bezobrazluk i drskost nekih neustrašivijih i brutalnijih pripadnika iste, koje sam mogao osjetiti na kilometar u tim vremenima, kada ništa nije bilo slučajnost i događaj za koji ste pomislili da se samo tako zbio, bili ste u krivu , jer živjeli smo u kontrolisanim vremenima, kada za riječ službe ubijaju, a ne za činjenje i djelanje protiv voljenog vođe. Dvije decenije docnije, kada sam ga posljednji put vidio bio je u očajnom stanju, nesređenog života , bezub, okrenut crkvi, jer je stalno hvalio boga u toj našoj kratkoj komunikaciji, reklo bi se da je djelomice odlijepio, što znači da je stigao u stanje onih koji su slani u klaonicu, što je zapravo uspostavljanje jednakosti među ondašnjim nejednakim, nekakva se karma ispunjava, kakva bog će ga znati, da velim na popovski način.

A vjerujem da su akcije protivu pojedinaca koji „nijesu bili sa njima“, poneke, sprovedene i bez znanja vrhovnog meštra i vođe svih hulja, destruktivnog lidera i njegove sulude, kreatora suicidne državne politike, koja će nam donijeti naposlijetku „bombone na našim glavama“, no ovo mi ovaploćenje značajno bolje ide u poeziji,  ovako rečeno djeluje mi doista banalno, no ostavljam ga, jer nijesu samo sljedbenici vođe bili banalni, već i sami  smo to znali  postati, jer nas se tada usmjeravalo  ka jednostranosti i jednosmjernoj ulici, koja nam je  bila  jedino preostala, a to je da mu vidimo leđa i da više nestane s političke prljave pjace.

Dobio sam tada  dojavu od jedne koleginice i kolege, vidio sam vojnu policiju u uniformama i civilu, službu neke vojne bezbjednosti, doista se ne razumijem u te službe, koju sam tada uspio izbjeći i šmugnuti iz hola, zapravo  predvorja fakulteta vani, a  koje su me - te vajne vojne službe, u vrijeme mog prisilnog i obaveznog boravka služenju vojnog roka u jedinicama JNA od čitave godine dana 1985-1986 ili 1986- 1987, ne sjećam se gdje i kako i nije ni bitno u ovom momentu - uspjele osuditi na smrt u slučaju rata, te iste indoktrinirane vojne službe,  što se eto i bilo devedesetih ostvarilo, tj, dogodio se rat, jer je rulja željela taj isti prljavi rat,  a sve stoga jer im se tih osamdesetih moje subverzivno djelovanje, moje tada  prilično jake šake i moje udruživanje sa raznoraznim grupacijama u svrhu „subverzivnosti“ koje su se zapravo mogle sažmati u nekoliko tačaka: mlaćenje cinkaroša, batinanje bahatih, bježanje u kafane, nepoštivanje autorita i slične glupe i dječačke objede, no za indoktrinirane copy paste oficira imbecila  ruskih službi bezbjednosti, što je bila JNA, omražena tvorevina sa moje bande, to je bilo sasvim dovoljno, te je likvidacija bila preporuka u mom dosijeu, koji sam imao  u rukama i  predao u vojni odsjek u  opštini Voždovac ovjeren papir za smicanje moje, meni izuzetno cijenjene glave, koju su pobornici borniranog i medikritetskog way of life što su bili oficiri JNA, osudili na smrt, no time su sami sebe osudili na smrt, jer i ja imam svoju stvarnost i ne usuđujem se mješati u tuđu,  no ukoliko mi se tuđa pače u moju, dočim se nešto , bez mog znanja ali sa mojim odobravanjem pretvara u pakao za istu, i time se postiže kosmička pravda, no ja još uvijek ne znam kako i vjerujem kako tako treba i ostati, jer se ne može, i pored sve naše želje, baš sve znati, no se da naslućivati, no teren je sklisak, pa bih ovdje završio opservaciju koju ne umijem razumno ili pak niti nerazumno pojasniti, no želio sam je pomenuti zarad drugih i dati im podstrek da se ne boje mediokriteta i da se bore za individualnu slobodu koju zapravo svako za sebe kreira, kao što želim dati do znanja da je ljudski život nešto najvrednije na ovoj planeti i da oni koji ga kane uzimati drugima, kreiraju oduzimanje njihovog sopstvenog, te bi se trebalo dobrano pripaziti onih koji vam omogućavaju moć nad drugim ljudima obećanjima ili novcem, jer će tako i njima samima, onima koji se odlučuju za takve bolesne pothvate,  zapravo oduzeti slobodu odlučivanja i naposlijetku ih se riješiti kao balasta, u potpunosti, a zapravo ih čeka samo jedan put, a to je likvidacija.

1991-1998.

Jutro je bilo maglovito i tmurno, kao i naša stvarnost, dočim je san koji sam usnio bio veoma jasan. Sanjao sam pisca Mirka Kovača. (...)

2018-10-16

Mirka, kao i  njegovu suprugu Bobu, slikarku izuzetnog talenta i čudesnog likovnog izričaja, upoznao sam preko tada postojeće dalje polusestre iz svijeta umjetnosti, koja je zapravo htjela pokazati kako ima rođaka iz Beograda, jer je oduvjek gajila određeni stid što je sa sela, što opet do dana današnjeg nijesam nikako uspjevao shvatiti, pa sam joj, moram priznati nevoljko, pristupio u beogradskoj Maderi, kuda me je poslao moj poprilično strogi otac da nešto odnesem istoj ili da ona meni nešto preda, nekakve ključeve ili već nešta drugo, no bilo kako bilo, prišao sam stolu gdje je tada ista osoba, moja daljna polusestra, sjedila sa Mirkom i Bobom. Mirko, kada smo se rukovali, djelovao mi je ozaren, jer je srio nekoga sa kim bi rado progovorio, jer mora da ga je smorila ova moja rođaka, koju sam i inače i sam izbjegavao, jer mi je  išla na živce svojim pametovanjem i izvještačenošću kojom je obilovala. Morao sam odbiti Mirkov poziv da im pravim društvo, premda sam tada imao nekih šesnaest godina i visio sam u Posljednjoj šansi svaku večer, dočim je Madera bila otmjenija kafana, Šansa je bila stjecište kriminalaca, pisaca i pubertetlija kakvi smo bili, kao i djevojaka za kojima smo gubili glave ili se pak događalo obratno, više nijesam siguran, no da ne duljim,  nijesam želio biti nazočan daljnoj rođaci koja se tada tek probijala na mapi umjetničkog kruga beogadskog, no nije mi bila simpatična, i znao sam da sam bio u pravu, naprosto sam imao intuiciju koju su moji bližnji zagađivali tjeravši me na kompromise. No Mirka sam upamtio tada, jer je baš želio da sjednem i da im pričam kako provodim dane u Šansi, jer sam im u izgovoru zašto ne želim sjesti naveo kako sam imao dogovor da se vidim sa nekim prijateljima u Šansi, a zapravo je to bilo lažno, jer nijesam želio sjesti sa tom rođakom, a ni njoj se to nije dopadalo te mi je podržala izgovor i malne me otjerala od stola. I to je bilo to, ja sam doista otišao iz Madere pomalo zbunjen zašto bi Mirko, za koga sam već čuo ponešto, jer je bio često u beogradskim medijima, htio da mu jedan tinejdžer pravi društvo, i to sam jedino pravdao nelagodom kojom je zračila ta moja rođaka, koja je bila vješt manipulator i artificijelna, reklo bi se unaprijed pripremljena za svaki razgovor, kao da je na ispitu, a ne na ručku u beogradskom elitnom restoranu. I to je bilo to što sam znao o Kovaču.

Doduše, znao sam i još ponešto. Stric sa kojim sam živio u istoj kući, ljetovao je jedno ljeto u istoj kući, smještenoj  na crnogorskoj obali, u Risnu ili već negdje u Boki, gdje su ljeto provele Mirkova majka i sestra, ako se ne varam, te znam da su prepričavali događaje sa ljetovanja nekoliko narednih ljeta, gdje su junakinje i junaci bili moja familija  i Mirkova obitelj. Također, znao sam da su moji poznavali Mirkova oca, djeda, jer su mjesta gdje su Radovići i Kovači živjeli bila prostorno  bliska. Također, saznao sam, sjedeći danima i noćima sa jednim susjedom koji je bio pravi stari majstor za starinski, stilski namještaj, da je Mirko sa svojim bratom, ako se ne varam, godinama u Beogradu kod toga istog majstora, gdje sam i sam sređivao sopstveni namještaj i usput kupovao gajbe piva i naposlijetku sam po uputstvima meštra namještaja dovršavao posao, koji sam plaćao povoljnije, jer sam osamdeset posto posla morao uraditi sam oko svojih alt dojč foteljica ili čega već, jer majstor je već zorom bio trešten pijan, te nije se mogao podići iz stolice i morao sam ga više puta buditi ne bi li mi kazao što nadalje trebam učiniti, tako da sam iskijao dobrano svoje povoljnije uslove plaćanja. I tada sam saznao da je i Mirku on sređivao stilski namještaj, koji je Mirko prodavao beogradskoj gospodi ili skorojevićima, sada je svejedno.

(...) San je bio za mene krajnje čudesan. Rat je bio u tijeku, o Mirku su pisani feljtoni koji su plutali u mržnji i pokazivali svu rugobu i iskrivljenost, cerebralnu, režima koji nas je porazio, sve skupa na Balkan peninsuli, te je Mirko počeo zadobijati odlike junaka kod mene i sve sam više tražio sve što je napisao, jer je to bio izražaj onoga što sam i sam mislio, no nijesam tada  bio dostatan izraziti, te sam sve to doživljavao kao slamku spasa, jer sam negdje imao sebi bliske ljude, koji razmišljaju razumno i protive se gomili, rulji koja je pohrlila iz kanalizacije.

... Vozim se kombijem, crvenim kao krv. To je onaj kombi; Volkswagen Transporter T2, koga smo devedesetih mogli viđati pored pijaca beogradskih, u kojima se dopremala opskrba u hrani, robi ili već čemu. Dakle, pored mene sjedi Mirko. ..

Koincidencija je da je Mirko živio u naselju Medaković, koje je meni prostorno blisko, ja sam bio u drugom naselju, Braće Jerković, na Voždovcu, gdje sam i danas sa stanom, i od Mirka me djelilo samo – beogradsko Centralno groblje, negdašnje cigansko groblje ili groblje gdje su Jevreji, Cigani i komunisti strijeljani od strane fašističkih okupatora, ali i beogradski kolaboracionisti od strane oslobodilaca Beograda 1944. godine. Rekao bih znakovito je ne samo groblje nego i prostorna bliskost, koja se očitava sada već generacijama, no Mirkov odlazak iz pomahnitalog Beograda sve je to prekinuo, i sve su to učinile Psine, kako je i glasio naslov romana glasovitog beogradskog slikara „medijaliste“ Glavurtića, inače i Mirkova kuma.

... Dakle, taj se kombi spušta jednom padinom koja vodi kao ka Autokomandi. Na toj padini nas zaustavljaju u maskirnim uniformama dobro uhranjeni Miloševićevi odredi smrti, sa uperenim kalašnjikovima u naše vozilo. Kolima smo probili kordon, za nama pucaju i tu im umičemo, na vozilu prskaju stakla, no tu mi se prekida san.

Zatim me kao sljedeći segment sna očekuje iznenađenje, spuštamo se u Mirkov podrum, u njegovu domu u Petrovićima, ili pak čini se da je u pitanju neki grad, može biti ono čuveno Mjesto iz Kovačevih književnih uradaka,  i tu me Mirko upoznaje sa svojim ocem, gdje se čašćavamo pršutom i vinom. Dom je, kao i podrum, od klesanog kamena, kakvi se daju vidjeti u Crnoj Gori, Dalmaciji i Hercegovini. I to je sve čega se danas sjećam, i moram priznati da mi je sve to bilo začuđujuće prijezno, prijatno, san je bio bogatiji, no sjećanje je ishlapilo na neke detalje iz sna...

Nijesam  umio odgonetnuti taj san u kojem je bio Mirko i njegov otac, koji je davno prije toga moga sna preminuo u bolnici u kojoj je ležao i otac Bote Koprivice, spisatelja iz Nikšića, čije je porijeklo i dom također blisko smješten  i Kovaču i meni. Interesantno je da mi je Bota objavio 1994. ili 1995. godine moj prvi pjesnički uradak koji je nosio naslov, Najtoplije zahvaljujem, vaše veličanstvo smrti u tada prestižnim Književnim novinama, i to je tada, ja l' slučajno ili namjerno u tehničkoj obradi, jer je metafora bila izravna na stvarnošću  koja se ne da promatrati daleko od poezije, ukoliko nije u pitanju poezija hulja, dakle pjesma je bila isječena akrostihovno, te se prva slova pjesme nijesu niti mogla dočitati, te mi je bilo jasno da će moj književni rad biti stavljen pod sklapel u svakom smislu, što se docnije redovito događalo, gdje je moje ime sustavno sklanjano u Politici, Novostima, Danasu  i drugim listovima i čak se događalo da pomenu ime koje se nalazi, recimo, u časopisu sa uradkom ispred mene i iza mene, a da između stoje tri tačke, i to sam bio ja i bilo mi je jasno gdje mi je mjesto, u te tri tačke izravno. Taj se odnos nastavio i u dvijetisućitim, jer je sistem ostao isti, te sam se tada okrenuo društvenoj stvarnosti i razobličavanju takozvane demokratske opozicije, koja je tada postala vladajući režim u Srbiji, kao i ostvarivanju vjekovnog sna  o obnovi državnosti Crne Gore, koja je ispala bastard u odnosu na druge republike SFRJ, jer je ostala u čvrstom zagrljaju zvaničnog takozvanog demokratskog a zapravo i nadalje velikosrpskog državnog projekta, koji je Crnu Goru smatrao svojim osvojenim plijenom. Tada sam opet izbacivan sa posla i napadan u medijima, na ulici i gdje sve ne, no sve se odvijalo u pravcu željenom i dogodilo se sve po slijedu kako je i trebalo davno da se dogodi, Crna Gora je povratila državnost, čime je i Srbiji vraćena državnost, što je opet bila zasluga Crne Gore, no ovog puta Crna Gora nije bila nagrađena Karđorđevim zvijezdama i ostalim odličjima, već obojena ogavnim riječima u crno, no i to je danas daleka prošlost, jer su danas odnosi Crne Gore i Srbije na najvišoj razini, bez obzira na neke ministre, vajne, koji pokušavaju pokvariti taj odnos, ipak ostaje sve u granicama pristojnog i dostojanstvenog, i zbog toga sam neizmjerno srećan, jer osjećaj da se ne morate baviti politikom donosi veliko olakšanje, i to znam savršeno, jer politika oduzima sve a ne daje ništa spisateljima, no kada je vrijeme za progovoriti to treba i učiniti.  

Za ono što se zbivalo na Cetinju i sav otpor koji je taj grad heroj pružao Miloševiću i njegovom režimu saznavao sam fragmentarno, iscjepkano i nedostatno, no sam znao da postoji i da me taj grad apsolutno fascinira svojim položajem, svojom arhitekturom i svojim dignitetom koji pokazuju stanovnici ovoga grada-države, ukoliko se to može dostići dostojanstvom i otporom koji su Cetinjani pokazali prema beogradskom kasapinu, kako se nazivao tadašnji vladar Milošević, mada bih ga ja prije nazvao beogradskim suicidnim i destruktivnim luđakom. Taj grad sam najzad nedavno shvatio čitajući djelo Karnera, ali iznad svega Čovjek bez lica, Milorada Popovića,  crnogorskog pjesnika i pisca, čije djelo fascinira koloritom deskripcije Cetinja, njegovog stanovništva, pripovjedanjem koje dostiže neslućene visine i čini nam bliskom taj oblak među gradovima, uvijek nedostižan neprijateljima i onima koji su ga uvijek htjeli posjedovati, no on se žilavo i čvrsto odupirao. No to saznanje kroz Čovjeka bez lica nije bilo jednostrano, jer  čitajući  sam zapravo saznao i ono što sam htio, a  to je uvid u drugu stranu Cetinja, koja je suprotna ovoj prvoj, junačkoj  i herojskoj, čojskoj i plemenitoj, dočim je  ova druga rugobna, i surova, te je Popović nedvojbeno pokupio moje apsolutne simpatije svojim hrabrim uradkom, koji daje reklo bi se panoptičku sliku Cetinja, Crne Gore  u zrelom promišljanju, kroz događaje koji su bili ključni u povjesti grada Cetinja  i države Crne Gore, u ovom prije svega  hrabrom romanu, dostatnom literarnom rukopisu koji bi trebalo približiti i učiniti dostupnim svima onima koji se hoće upoznati sa Cetinjem i Crnom Gorom izvana, jer je to i zadatak pravih pisaca, da ukazuju na lijepo i na ružno, na veličanstveno kao i na nedostojno, te je Popović u svom djelu uspio u svojoj literarnoj nakani, a to je da vjerujemo bespogovorno djelu koje funkcionira kao stvarnost za sebe.

No da se vratimo Kovaču. Prilikom susreta sa njim, a u povodu Jevremovih dana, to jest promocije djela Skotna vučica našeg zajedničkog prijatelja Jevrema Brkovića u organizaciji Crnogorske nacionalne zajednice Zagreba i Rijeke u kojem smo i Mirko i ja, uz druge spisatelje, izdavača, i predstavnike crnogorske zajednice u Hrvatskoj,  uzeli učešća i usput se družili nekolika dana u Zagrebu i u prekrasnoj Rijeci, koju sam inače preferirao prije devedesetih kao destinaciju za odmor kakav zaslužujem, Mirku sam spomenuo da sam vidio da se odrekao svog stanovitog djela Moja sestra Elida, te sam mu skrenuo pažnju da sam diplomirao 1995. na tom djelu na novosadskom Filozofskom fakultetu, te da me je djelo tada neobično dojmilo, kao uostalom i druga njegova djela. Koliko sam ga razumio i koliko se sjećam, mislio je da mu to djelo i nije na nekoj osobitoj razini, dočim sam ja imao visoko mišljenje o tom djelu, te sam vidio da je iznenađen, no kako sam mislio tada tako mislim i sada. Ostali smo u kontaktu, razmjenili po jedan email, dobio sam iz Rovinja njegovu knjigu, koja je izišla kod izdavača Serdarevića, Evropsku trulež, koju sam inače čitao davnih osamdesetih radeći tada u knjižari u Domu omladine i tada sam bio oduševljen savjetima mladom piscu, te me je i ovaj njegov izdavački, obnovljen i dorađen uradak  Evropska  trulež doista dirnuo, jer mi ga je uputio sa posvetom na moju tadašnju novosadsku adresu. U Zagrebu mi je prije toga dao knjigu Povjest prijateljstva, o kojoj sam objavio iste godine 2009. ili pak 2010. godine, prikaz u Vijestima podgoričkim.

Ubrzo iza toga sam saznao od jednog crnogorskog pjesnika iz Beograda da je Kovač bolestan, i taman kada sam se spremao da mu napišem da postoji lijek u Kini, rekli su mi da je već operiran, što je onda onemogućavalo primjenu lijeka iz Kine. O lijeku sam zapravo saznao od jednoga poznanika iz Galerije, beogradskog kafea koga je posjedovao general Jovo Kapa, koji me je upoznao sa dotičnim,  mojim suplemenikom iz Banjana, koji je godinama živio u Beču i spasio se sigurne smrti primjenog tog lijeka. Odustao sam od pisanja Kovaču kada sam saznao da je operiran, jer je tada lijek bio neprimenjiv. Ubrzo nas je prestigla vijest o njegovoj smrti.  I tada nijesam imao snage napisati tekst u povodu smrti, nije mi jednostavno dolazila dostatna riječ koju bih mogao uporabiti u povodu odlaska sa ovoga svijeta velikog  barda literature i pisca Malvine, pored Krležinog djela Na Rubu pameti manifesta i nečeg najboljeg što su literature onog bivšeg četveroimenog jezika ikada imale u posjedu kao svoje. I to što nijesam mogao tada sada mi je samo došlo i to ponovo na obljetnicu  Mirkove smrti. Prošle obljetnice sam ga opet sanjao, kao da me Mirko nagoni da napišem nešto o njemu, no  to nijesam uspio niti tada uraditi. Sada je onaj kamičak koji je nedostajao sio na svoje mjesto.

Oceni 5