Retro jubilej: 33 godine od projekta Yu-Rock Misija
Bandd 02 S

U gornjem redu: Zoran Predin, Vlada Divljan, Izolda Barudžija, Snežana Mišković Viktorija, Doris Dragović, Nera, Anja Rupel, Marina Perazić. Ispod njih: Peđa D'Boj, Slađana Milošević, Masimo Savić, Željko Bebek (iza njega Vlatko Stefanovski), Vesna Vrandečić (iza nje Igor Popović), Srđan Šaper, Sead Lipovača, Zorica Kondža, Alen Islamović, Zdravko Čolić. Čuče: Ljuba Ninković, Oliver Mandić, Jura Stublić, Aki Rakhimovski, Dejan Cukić

Photo: Zoran Trbović/XXZ

Kao da će SFRJ postojati – i za milion godina

U pravom ritmu: Vesna Vrandečić, Željko Bebek, Sead Lipovača, Vlatko Stefanovski, Doris Dragović, Zdravko Čolić

Iako je sredinom osamdesetih godina XX veka SFR Jugoslavija uveliko bila federacija koja je težila konfederaciji (što, doduše, nije bilo baš preporučljivo javno govoriti), još uvek su u njoj veoma brojni bili oni koji su koristili svaku priliku da podrže jačanje duha zajedništva (tj. bratstva i jedinstva) i da to upotrebe u neke pozitivne svrhe.

Baš je to iznedrilo i Yu-Rock Misiju, projekat napravljen 1985. godine, radi snimanja singla »Za milion godina« (muzika: Dragan Ilić, tekst: Mladen Popović, produkcija: Saša Habić), distribuiranog u tiražu od 100.000 primeraka, uz 75. broj mesečnika Rock (koji je izdavala NIP Politika).

Četiri dame (gore): Snežana Mišković Viktorija, Nera, Anja Rupel, Marina Perazić. U dnu: Dejan Cukić.

Cela ideja je, koliko se iz perspektive člana redakcije tog lista sećam, i što niko nikada nije osporio, potekla od Petra Pece Popovića, tada glavnog i odgovornog urednika Rocka. Naravno, zamisao nije bila originalna, već stvorena pod uticajem velikog uspeha i medijske pažnje koju su požnjeli britanski Band Aid (formiran na inicijativu Boba Geldofa, koji je snimio pesmu Do They Know Its Christmass, Geldofa i Midž Jura) i američki pandan čija se pesma zvala We Are The World (a napisali su je Majkl Džekson i Lajonel Riči); na isti se način akciji pridružilo bar još desetak zemalja.

Najjači je refren: Vlada Divljan, Peđa D'Boj, Slađana Milošević, Oliver Mandić, Izolda Barudžija, Igor Popović, Jura Stublić, Snežana Mišković, Srđan Šaper, Zorica Kondža i gore desno - Nera

Uživo je naša pesma »Za milion godina« , bar od velikog dela onih koji su je snimili, izvedena samo jednom – na koncertu održanom na stadionu Marakana, 15. juna 1985, dakle skoro mesec dana pre Live Aida u Londonu i Filadelfiji. Koncert je okupio niz bitnih imena tadašnje scene, ali i manji broj gledalaca, nego što se očekivalo, tek dvadesetak hiljada, i koji su uz to većinom otišli kućama razočarani, jer je bina bila uz istočnu tribinu, a publika na zapadnoj, dakle udaljena preko 70 metara, što je rezultiralo užasnim zvukom i nikakvim ambijentom.

Uzgred, koncert je otvorila tada široj javnosti nepoznata grupa Magično oko, koja je i ostala skoro sasvim anonimna, bar u toj inkarnaciji (koju su zlobnici zvali Tragično oko), od koje je neku godinu kasnije nastala istinska tragedija – grupa Jugosloveni, , jedna od retkih muzičkih zlodela za koje ni u izvanredno bogatom vokabularu Petra Lukovića ne postoje dovoljno velike uvrede.

Spot za pesmu »Za milion godina« i pozdravna poruka koju je preneo Mladen Popović emitovani su u okviru svetskog prenosa Live Aida i nema sumnje da je to proizvod ovdašnje muzičke scene koji je odjednom videlo ubedljivo najviše ljudi u globalnim okvirima.

Na priloženoj grupnoj fotografiji su skoro svi oni koji su učestovali u snimanju pesme. Na premijernom televizijskom izvođenju pojavila su se i dva velikana domaće scene koja su prethodno odbila da učestvuju u snimanju singla – Bora Đorđević i Goran Bregović sa tadašnjim pevačem Bijelog Dugmeta Mladenom Vojičićem Tifom, tako da su u tom spotu po prvi put zajedno otvarali usta svi pevači Dugmeta – bivši (Bebek), tadašnji i budući (Alen Islamović, u to vreme još uvek član Divljih jagoda). Malo prekopavajući po dokumentaciji iz tog vremena, naišao sam na podatak koji sam potpuno zaboravio, da je načelno odbijanje da učestvuje u ma kakvim akcijama »od šireg društvenog značaja«, pa i u ovoj, Bora Đorđević izneo u intervjuu koji mi je dao baš za Rock, obrazlažući to nerešenim društvenim statusom rok muzičara (pa i svojim) i iz toga proističućim stambenim i drugim problemima.

Sekstet: Nera, Ljuba Ninković, Snežana Mišković Viktorija, Alen Islamović, Dejan Cukić i Izolda Barudžija

Za razliku od njega, Bregović je, po običaju kog se držao tokom najvećeg dela karijere, bez objašnjavanja bilo čega i izvinjavanja bilo kome u oba navrata naprosto uradio šta misli da treba – najpre izostajući, a potom se pojavljujući.

Osim kuloarskih nagađanja o tome ko se pojavio, a ko nije i zašto nije, bilo je, naravno, i raznih priča o tome kako su mirene izvođačke sujete podelom pevačkih i sviračkih deonica, zatim zašto su pesmu pisali baš Mladen Popović i Dragan Ilić, a ne neko od tiražnijih (popularnijih) i (ili) cenjenijih autora, zašto je singl prodavan uz list Rock, a ne standardnim kanalima itd.

Ali, sve je to brzo palo u drugi plan, a pesma je ostala kao jedno od zanimljivih podsećanja na vreme u kom su neki od nas naivno verovali da rok muzika i muzičari mogu da menjaju svet na bolje. Dokaz da se nismo mnogo opametili i da iz svoje zlehude sudbine nismo skoro ništa naučili, bar iz moje perspektive, predstavlja to što danas većina tih istih ljudi jednako pogrešno misli da muzika, ali sada turbo folk, ima moć i snagu da kvari i uništava svet. Doduše ne ceo, već ovaj naš mali, nastao od one Jugoslavije, zemlje koja je delovala kao da će postojati - i za milion godina.


Galerija

Oceni 5