Kao da se Srebrenica može ikako zaobići

Bezbroj puta sam bio u Srebrenici, što je paradoksalan iskaz jer nikad se ne može do kraja biti u Srebrenici. Ovdje sve vječno ostaje da visi i lebdi. Napisao sam to u jednoj pjesmi da bilo kakav oblik pisanja o Srebrenici nikad ne može doći do svog završetka. Zato što su razmjere užasa, straha i skršene nade, svega neopisivog i dalje nagomilane po okolnim šumama. Protok vremena nije nešto što će rastjerati traumu kao roj mušica u ljetnom zraku. Protok vremena će samo još pojačati tragediju koja je zadesila nevine ljude.

Krajem dvadesetog vijeka morali smo opet ispočetka. Pisati o novom Auschwitzu koji smo osjetili na svojoj koži.

Radio sam reportaže, ili dolazio kao mirovni aktivista, pisac, ratni veteran, učestvovao na okruglim stolovima, nekad pričao mladim mirovnim aktivistima o svom literarnom putu. Nekad sam dolazio kao neko koga zanima kultura sjećanja. Nekad je to bila puka znatiželja, da vidim Srebrenicu, da osjetim njenu vibraciju, životni puls, kako ljudi danas žive u njoj. Da li je tuga prevladavajuća muzika tišine koju možemo čuti tokom noćne šetnje kada se pusti grad dodatno pretvara u sablasni prostor, gdje su kuće, nežive tvari jedino što je moglo preživjeti tokom nekoliko dana jula kada je trajalo masovno ubijanje i egzodus trideset hiljada ljudi.

Stalno sam se bavio idejom da dođem u Srebrenici živjeti na neko vrijeme. Iznajmim stan i živim. Bez ideje da pišem, bez nekog čvrstog koncepta šta trebam raditi. Živjeti tu bi već bila dovoljna stvar po sebi. Živjeti u gradiću iz kojeg je život bio protjeran, poništavan, ubijan na sve moguće načine. Kako se može ubiti život? Preživjeli svjedoci genocida svjedoče da je život neuništiv. Uvijek neko preživi masovno strijeljanje. Krije se ispod mrtvih tijela koja već postaju leševi. Pravi se mrtav. Pokušava da ne diše. Naveče, kad se ubice zasite teškog posla, preživjeli se izvlači ispod leševa, odlazi u šumu, pije vodu sa lišća, grabi rosu prstima i pokušava saprati ono što se ne može saprati iz grla.

Ono o čemu mislim kada dođem u Srebrenicu jeste ljepota prirode koja je nijemi svjedok, isto kao što su i kuće bezglasni svjedoci - bespomoćni stražari. Razmišljam kako bih se ja ponašao da me sudbina bacila u srebreničku tijesnu dolinu u momentu pada grada. Kud bih bježao, jer znam da mi ni u snu ne bi palo na pamet da se predam. Predaja je bila opcija, ali jedino mrtvog tijela. Samo sam jednom vrlo kratko razmišljao da se ubijem u ratu. Bilo je to u martu 1994. kada je mladić koji me pokušao nositi ranjenog pao. Kada sam shvatio da me on ne može nositi, a ja ne mogu hodati jer sam teško ranjen u stopalo. I kada sam čuo njihove glasove u šumi kako se dozivaju. Imao sam nekoliko metaka i tokom nekoliko sekundi sam mislio o samoubistvu jer nisam htio živ pasti šaka četnicima.

Tako sam u Srebrenici pokušavao misliti kao da sam tu bio u julu 1995. To je stoga što je osjećaj krivice preživjelih na ovom mjestu toliko jak da zaista mislim kako svi snosimo krivicu za genocid. Zato jer nismo uradili više, jer se nismo snažnije i bolje borili, iako smo se borili na samoj granici ljudskih mogućnosti. Borili smo se nadljudskim htijenjem i naporom. Više se nije moglo, ali to nije bilo dovoljno da ukloni gorak ukus u ustima koji ćemo osjećati dokle god smo živi.

Srebrenica je naša unutrašnja kuća; nas pisaca, umjetnika. Ona je naša tema i od toga ne treba bježati

Pisao sam eseje o Srebrenici, jer svaki dolazak u ovaj grad je bio inspirativan. Svaki put bih vidio nešto novo, svaki put bi nešto drugo probudilo moje uspavane emocije, natjeralo razum da misli na drugačiji način. A to bi onda proizvelo tekstove različite od onih koje sam prije pisao o Srebrenici. Nikad ne može biti dosta takvih tekstova.

Nekad mi se čini da je doći u Srebrenici i pisati o njoj kao povratak u davno izgubljeni zavičaj. Jedan bunovni, somnabulni zavičaj, onaj koji se ne može tako lako rekonstruisati sjećanjem. Jer nam sjećanje nedostaje. Neke stvari su zatamnjene, prelivene crnim katranom i ono što je ispod ni na koji način ne možemo vidjeti, ali naslućujemo šta se nalazi ispod.

Kad se želim sjetiti Srebrenice prvo što vidim je noć i prvo što čujem je odsustvo bilo kakvih zvukova. Čujem vlastite korake i čujem svoje srce. Otud ta moja opsesija kućama koje imaju i nemaju fasadu, većinom me privlače one nenabačene, čija boja cigle me asocira na djetinjstvo. Na miris cementa, betona, na sve one stvari koje se dešavaju kada se kuća gradi iz temelja. Srebrenica je naša unutrašnja kuća; nas pisaca, umjetnika. Ona je naša tema i od toga ne treba bježati.

Nekoliko dana prije i poslije 11. jula ove godine čitao sam tvitove Jasmina Jusufa Jusufovića. Bio je to neprekidni live stream rečenica, kao prijenos uživo u kojem smo mogli vidjeti sve kao da se upravo dešava pred našim očima, jer je Jasmin baš tako i pisao. A pisao je o danima pada Srebrenice iz vizure dječaka, bez naknadnog pametovanja, samo iskrenom emocijom i rečenicama koje su bile nekako lagane ali teške i snažne u svom preciznom značenju. Čitajući njegove rečenice na Twitteru još jednom sam shvatio koliko je snažno svjedočenje ljudi koji su genocid osjetili na svojoj koži. Jean Amery u knjizi S onu stranu krivnje i zadovoljštine kaže da jedino direktni svjedoci mogu najbolje pisati o užasu holokausta, a što je i činjenica ako se sjetimo Prima Levija, Jorgea Sempruna, Tadeusza Borowskog i drugih. To ne znači da oni koji nisu direktni svjedoci ne mogu uspješno pisati o velikim istorijskim događajima u kojima je bila ponižena savjest cijelog čovječanstva, a holokaust i genocid upravo i jesu to: apsolutno poniženje naše savjesti, razuma, ljudskosti, inteligencije. To je kao da je čovječanstvo pomnoženo s nulom, i kao da sve moramo ispočetka. Nažalost, krajem dvadesetog vijeka morali smo opet ispočetka. Pisati o novom Auschwitzu koji smo osjetili na svojoj koži.

Prije nekog vremena pola godine sam boravio u medu i mlijeku jednog švicarskog gradića na obali jednog prekrasnog jezera. Živio sam tu i pisao kao neki grof u izdašnom egzilu, s ponekim daškom nostalgije za Bosnom. Ali zemlja je zemlja, a Švicarska je prelijepa isto kao i Bosna. I mi smo isto Švicarska, samo nam žića nisu takva. Naša Švicarska je naseljena ljudima o kojima sam pisao u svojoj zadnjoj knjizi, koji i jesu i nisu zločinci. Koji mogu biti čisto zlo, ali i nehajno zlo, ponekad usputno, slučajno zlo. Ti literarni (stvarni) ljudi mogu biti i dobri, mogu biti bilo kakvi, ali sve je slučajno kod njih, dok je neljubaznost, nesrdačnost, odvratnost, mržnja, zlobnost, cinizam, zavidnost nešto što ih istinski krasi, bez obzira koliko možemo naći razloga da poništimo ovu moju labavu tvrdnju.

Tako sam živio u Švicarskoj i moje žiće je bilo skoro švicarsko, ali sam jednim okom gledao prema jugoistoku Evrope, prema prostoru punom planina, dolina, rijeka. Onda me jedna Francuskinja uporno zvala da dođem na neki festival u Srebrenicu. Trebalo je to biti nekad u julu. Festival je imao plemenit cilj, radilo se s djecom, pomirenje kroz umjetnost, suživot i slične stvari. Pokušavao sam dobroj Francuskinji objasniti da nisam u Sarajevu, da sam u okolini Züricha, i da ne mogu tako lako doći do Srebrenice. Zapravo mi se nije dolazilo u Bosnu, a doći u Srebrenicu je bilo kao doći u Bosnu na kub. Nisam imao snage da se retraumatiziram i da iz švicarskog raja skočim u naše najcrnje srce tame.

Bio sam premoren stalnim putovanjima, promocijama prijevoda moje knjige, festivalima, intervjuima; halabukom koja pripada poslu pisca. Aerodrom u Zürichu je bio moj dom. Zaobišao sam Srebrenicu. Kao da se to može ikako zaobići. Ono o čemu mislimo samo nekoliko dana tokom jula svake godine, ali i ono što je neizbrisiv dio naše memorije. Napisao sam to u jednoj pjesmi da je Srebrenica baština naših duša. I naša obaveza je pisati, uobličiti tragediju, dati joj umjetničku formu, olakšati kolektivnu traumu koliko je moguće. Pisanje oslobađa i liječi..

*Tekst prenosimo iz prijateljskih BH Dana