Kao kad se dug vraća faksiranim novčanicama
Posle razotkrivaњa Šerbeџijinih mračnih laži,
odmah њemu koliko sutradan priskoči u pomoć
još mračnije glasilo Druge zapovedne linije,
Večerњi list, obznanom da u svojoj nakladi izdaju
za zagrebački sajam kњiga, Interliber, dve hiљade
osamnaeste, moj necenzuriran životopis iz
pera Hrvoja Horvata. Necenzuriran je umesto
neautoriziran, mašti na voљu, podmetaњe, laž
(da zametnu mom ukradenom novcu trag, bacajući
koske helotiji na krivi kolosek), a sve to kanda
boreć se protiv govora mržњe (kao da mediji
i televizija nisu raspirili požar rata u
Jugi), pošto govor mržњe nije sloboda govora
– dovoљno je samo zaviriti u komentare o
meni na tu vest, oštija. Hrvoje Horvat pak nosi
tako prenapadno ime da ga to prosto odaje, no
od tih novih momenata koji osvanu u najavi,
jedan ću ispraviti. Neli Mindoљević izjavi
da ono što prelije čašu između њenog muža
Davora i mene, posetiv ih pred rat devedesete,
bejaše to što Davor reče kako ne bi mogao
pucati u prijateљa, dok ja rekoh da bih. E sad,
toga se ne sećam (mada znajuć sebe u to uopšte
ne sumњam), međutim, ono zbog čega me Davor istera
iz stana, rekavši da im više ne dolazim, beše to
što ja ustrajem na tome da Srbi imaju pravo
živeti u Hrvatskoj, dok on zauze suprotan stav.
Tako na kraju balade ipak zapuca on, a ne ja.
I takođe, Jura Pađen mi nikad hrvatsku zastavu
na odlasku ne dade, već samo kњižicu: Pale sam
na svijetu. Niti me je sedamdeset prve ijedan
pandur pipnuo, budući sam jedini išao od
Trga prema Mažurancu, dok su gomile hrlile
u suprotnom pravcu. Naprosto nije bilo potrebe.
Međutim, nisam samo ja primetio da je Hrvoje
Horvat lažњak, već i drugi. Na Nezavisnom news portalu
(HOP) – nemoguće je ne opaziti kako samozvani
Hrvati izbacuju sve srpsko iz zapodnosrpskog
narečja, otuda suicid i news – osvane vest pod
ovim naslovom: Prvo je Štulić nazvao Šerbeџiju
Gruzijcem i lažnim Srbinom, a onda je general
Sačić oprao њega! Dakle, pored slike Šerbeџije
kako pozdravљa u srpskoj oficirskoj uniformi
i šajkači (iz nekog filma), bude i preslika svežeg
natpisa iz novina gde najavљuju tu Horvatovu
kњigu o meni. A tekst ispod toga ovako glasi.
Dajte molim, neka mi netko, tko ovo čita, javi,
piše li unutra taj lažњak "Hrvoje Horvat", kako
je Štulić, ranih devedesetih (dok smo mi њegove
pjesme slušali), bukvalno psovao "j... majku ustašku,
fašističku" svim Hrvatima koji su branili svoju
Domovinu, hrvatski narod...Te, kako je tada, pred
živim љudima, zazivao tenkove takozvane
JNA, da nas sve pregaze... ti sebični, oholi,
velikosrpski, protuhrvatski zlobniče, prvo idi
na koљenima do Vukovara i zamoli za oprost
hrvatski narod!! General Sačić o jugosu Štuliću.
Ranih devedesetih (i pre toga) svi moje pesme
slušahu, pa čak i čobani po vrhovima planina,
ako im već ovce uz Breginu glazbu boљe travu
pasahu. Nisam Srbin pa da bi ustašama jebao
majku (nema mržњe do bratske mržњe, što ne znači da je
svaka mržњa bratska, bar ne u mom slučaju), fašizmom se
ne razbacujem, a Hrvata odavno nema. Pred živim
љudima (Pađenom, iako mu je životnost upitna)
jebah majku tima koji šaљu tenkove u napad
bez pešadije. Treba znati znaњe. No u toj Jugi
bude lažњaka, kao pokretačke snage, na sve strane.
Šerbeџija je baba–devojka iz tridesetih, a
Štulić iz daљine deli packe...veli samozvano
piskaralo i rock hroničar (kako sebi laska) iz
potpuno iste daљine (jer desetleće i po posle
mene u nizozemske prostore dođe), prenebregnuvši
da ja delim packe o svojem i na svoj račun, dok on
o tuđem i za tuđi račun (a u svoju korist). Sad,
razlika malena, ali zimzelena. Nesumњivo
već očekuje 'Pulicera', no vidi se ko su mu
gazde. I ne samo њemu, nego i Nedeљniku, ča
odmah za Večerњim krene spasavati kazanџiju,
zatraživši mišљeњe od dotičnog kadra, koji pre
toga objavi neke svoje umotvorine, gde se
maltene pohvali da je sa mnom jahao (Johan i ja)
uz sve to što imadoh semitske oči i što me dvaput
u Zagrebu viđe na ulici. Stoga i natuknica
da se već neko vreme opaža moje odstupaњe
ili odskakaњe od (њihove) partijske linije.
Fino. Lov na veštice. Tek iskoristi zgodu da me
opiše kao kombinaciju derišta i zločeste
usedelice, koji napada onoga koji se
ne može braniti. Otud su mu u pomoć jurnuli.
A Šerbeџija opet u svom odgovoru iznese
dodatne laži: da sam s њim i Rupčićem rujno vino
pio, i da sam ga na koncert u Dubrovniku pozvao,
na koji je avionom stigao (on ne bi nikom
zrno soli iz svoje kuće dao, a kamoli na
avion trošio, to podmetne zato da ispadne
kako je i pre tri desetleća isti status imao).
No moguće da tâ večerinka (kad me provoza svojim
kolima) bude prilikom rođendana њegovog sina,
pošto o tome nisam vodio računa, naime,
očito se goste na takve stvari poziva. Dakle,
kazanџija se ne uzmogne braniti, otkako bude
uhvaćen sa gaćama na kolenima. Ništa zato,
smesta mu donesu paravan i toalet papira.
Kako bilo, posle trinaest godina lažњak ponovo
izda nadopuњeni (za trećinu, veli) životopis
moje bezličnosti, ovog puta bez naslova Fantom
slobode, samo Štulić i biografija, uz њegovo
ime, a na vrhu izdavač, Večerњi list, premda bi
umesto izdavača, jer to nije za naslovnicu,
trebalo staviti – neautorizirano – ali
ko bi onda kupovao i u to poverovao?
Elem, na predstavљaњu kњige okupi isto takve
bezvezњakoviće: glavnog urednika Večerњaka
(za koji nikad ništa ne kazah, čak ni u ono doba),
piskaralo Borivoja Radakovića (ča me opet
zameni za Stublića), i Babogredca, koji se pre
šest–sedam godina u Jutarњem listu nabaci na me
da lažem kao pas u istom dahu sa poricaњem
da znaju moju adresu na kojoj me, uostalom,
i poseti, i koja je potpuno ista kao i
na obračunu o prodaji mojih nosača zvuka
iz devedeset osme, gde jasno piše da sam stranac,
kad taj ispis i dobih. Kako samo rđa rđu nađe,
i šta ja uopšte imam sa svima њima, pa to je
prosto vredno naricaњa i lelekaњa na sav glas.
To se prvo izdaњe proda bar u trideset hiљada
primeraka (bilo je više naklada), tako sigurno
kao autor pokupi trideset hiљada evra;
tvorac zadњeg smeća, koje nema nikakve veze ni
sa mnom ni sa stvaraњem remek–dela, ako je remeslo,
uostalom, maџarski za zanat, pa tako vrhunsko,
prvorazredno delo. Inače, zašto bi se toliko
o meni pisalo? Zacelo odavno ne živim tamo.
Ali niko jošte strvinare ne odagna, dok neki
lav na put ne bane, a čagљevi se i lešinari
tad raspu kud koji, glavom bez obzira, na sve strane.
Jasno, Babojedac je isturen da skrije Škaricu,
a Škarica gazde. Kapoi u konc–logoru, brale.
Međutim, Horvat kaže da smo nekoliko popodneva
razgovarali po četiri–pet sati, a nazvao me
samo jednom, dve hiљade treće, ili godinu pre
toga, krajem maja, sat vremena, ako i toliko,
što uopšte intervju ne beše. Eto kako laže.
Stoga ni reči o tome kako je došlo do moga
astronomskog poreza (iako sam čitav slučaj sa
dokazima, i da se ne radi o autorskom pravu
nego vlasničkom, kao i to da sam stranac, i ceo
način pљačkaњa, javno izneo pre šest i po leta,
dok on skupљaše podatke još pet godina posle toga),
već samo olaki zakљučak da je priča o њegovoj
pokradenosti kompleksnija, i da je neki zakљučak
u tome što se ne želi prijaviti ni u jednu
agenciju za zaštitu autorskih prava (čisto
izvrtaњe, budući Jugoton nije vlasnik moga),
a i zašto bi kad sam vlasnik svega svoga i kad to
nije na prodaju, pa čak i da hoću ne mogu,
jer imam svoj kopirajt, dok agencije ne dopuštaju
da ista osoba ima autorstvo i kopirajt,
kao i da sam snimio veliki broj albuma i
prodao ih u velikim nakladama, pa su se
osamdeset i treće skupili veliki iznosi
poreza koje je trebalo platiti. Kaj god. Nije
uopšte bila stvar u tome, premda je istina da sam
prodao velike naklade (cela kњiga mu je puna
netačnosti i proizvoљnih zakљučaka, ne samo
zato što ne zna ništa o meni i o temi o kojoj
piše, nego i namerno skreće voz na slepi peron,
što spada u čisti teror), i ništa se nije skupilo,
već sam pristigle iznose digao i њima snimaњe
dve ploče u inozemstvu platio (Jugoton nije
mogao zakonski poslovati u inozemstvu, jer
beše ilegalan), i onda su mi tê utrošene
novce povratili, ali računali su mi trošak
pod zaradu, odnosno da sam dobio sto hiљada,
a ne pedeset, budući celo poslovaњe vodih
preko svog žiro računa...
Taj lažњak Horvat voli teatarska pomagala i zna
kako ih upotrebiti (prerušavaњe). Što se mene
tiče, počne sa CD–om Đoni budi dobar – Tribute
To Azra – kojim se diči u svojoj biografiji,
kao organizator i urednik toga nedela,
i na kojem su dvadeset tri moje pesme uz nešto
maњe izvođača (inače potpuno neslušљivo),
u izdaњu nepostojeće zagrebačke kuće Crno
bijeli svijet (CBS), od kojeg ne videh ni centa,
to je, dakle, krivično delo, koje, naravno, њega
ne kači. Zatim izda dve moje biografije i
u њima faksimile mojih pesama za koje nije
imao odobreњe da ih tiska, to je, takođe,
nedozvoљeno. Dakle, ne samo da na meni kešira,
već gradi i svoju karijeru. Tek uznapreduje do
koscenariste Naših dana – priče o hrvatskom rocku –
uz Škaricu, te me stave unutra mada sam stranac,
što podbočih dokumentom, no toga nema u њegovoj
kњizi, ali zato mi pismo iz osamdeset druge
(iz Њujorka) podmetne u devedesetu, za što ne
krivim њega, već Banovićku i Mindoљevićku, kao
sluge neprijateљa (inače ne bi Banovićka
toliko uspela preko svojih mogućnosti, niti bi
Mindoљevići došli do stana). I premda Banovićku
mњah dvaput ženiti (kao dotur Luiđi iz Malog
mista Bepinu), nikad se za mog boravka onamo
naše familije nisu srele (čudovišno kako im
takvo što uopšte padne na pamet), kad i ja retko
doma navraćah, a posle mog odlaska nije bilo
potrebe – istina, kod њenih ponekad meњah novce.
...Shodno i Horvat u
svom sočnom štivu (koje podebљa između hiљadu
i hiљadu i po puta, zavisno od toga koliko,
umesto samo jednoga, iznosi tih nekoliko
popodneva po četiri–pet časova), zapravo isto
postupi kao i zmija u rajskom vrtu kad Evu
na jabuku uputi, ča redom i Adama navede
jesti. A takvi su mu i ostali sagovornici,
sem, moguće, Juričića, koji je uglavnom korektan,
jer nikako ne stoji da je puk hrlio da me vidi
osamdeset sedme/osme zato što sam tri i po leta
izbivao sa tih prostora, to je naprosto uvreda,
budući nikakve razlike nije bilo ni pre ni
posle toga (vaљda ja znam); devedeseta bejaše
posetom delomično skromnija zato što je rat bio
pred vratima, beše to u vazduhu i za to se znalo,
ma i tako, jedini sam ja po zemљi kružio i
nastupao (po običaju bez ikakve reklame).
Takođe, Lajnerova priča nema veze sa istinom:
њega sam plaćao da bih se u formi održavao
i neodložan rad ne prekidao, budući sam na
vremenu uštedeti hteo (vreme je skupљe od novca)...
...Posledično,
uspeh mi je trebao da bih svirao, jer živim da
radim, i radim da živim, a to što proizvedem spada
u kolateralnu štetu koja se ne može izbeći
(bile to moje pesme, soliraњe ili revaњe).
Porez plaćam. Otud je to samo moje. I kakve veze,
ko stranac, imam sa helotijom da se piše o tome?
I kako samo taj helot Babojedac masno laže,
pa to nije normalno. On uopšte nije postojao
u moje vreme, niti išta zna o mome snimaњu
i poslu; kaže da je diskografija dozvolila
i Johnnyju Štuliću da snima sedamsto sati u
skupom studiju u Lisinskom. To je, izjavio je,
bio luksuz o kojemu bi vani kapitalisti (oh)
donosili posebne odluke. U Lisinskom miksah
duplu ploču mesec dana (Rapsodiju), ne više od
dvesto sati, dok snimaњe na Zelengaju obavih
kod Smoleca, recimo dvesto pedeset sati, dakle
(moji novci među њima kruže, ja ni centa ne viđe),
uvrh glave četristo pedeset sati (po domaćem
cenovniku, dok se nosači zvuka prodavahu po
svetskoj ceni). A taj Lisinski studio beše kao
Rols–Rojs, međutim, bez brisača, tako da se po kiši
i snegu (a zima je bila) nije moglo voziti
u њemu, sve da je i bilo goriva i vozača
(što nije uvek), naime, ni jedan jedini efekt
nisu imali, sem goli pult, istina, kao spejs–šatl,
ali ja otiđoh tamo zato što je kod Smoleca
ne samo magnetofon zatezao, nego što nije
bilo nikoga ko bi snimati znao, dok je žena
vlasnika imala tikove, mimo drugih koji bi se
onde vrzmali, rečju, pušiona, tako da bejah
primoran tražiti snimateљa na ulici, svakog
prolaznika upitavši da li zna snimati. Niti
htedoh ići u Lisinski, naprosto ne beše drugog
raspoloživog studija. Zatim veli (Babojebac)
da Štulićevi albumi osamdesetih nisu bili
najskupљi, ali je on imao A jedan tretman za
sve što mu je trebalo. Urednici bi došli čuti
što je napravio i rekli 'to je na dobrom putu,
ali treba još.' I diskografi bi poslušali i
produžili mu rok snimaњa. Moj A jedan tretman je
bio samo kod skupљaњa press–klipinga, sve ostalo sam,
što mi je trebalo, svojim novcem i trudom nabavљao,
i donosio gotove snimke, a oni bi samo
naknadno platili studio i ništa više. Nikad mi
urednici nisu rekli 'treba još,' jedini put kad
imadoh kontakt sa urednikom za snimaњa beše
upravo tâ promena studija za Rapsodije, kad se
od Smoleca prešlo u Lisinski; tom zgodom se ništa
nije slušalo, već se nastavak rada dogovorio.
Dapače, ja sam odlučivao treba li što boљe
činiti ili ne, i niko drugi, stoga, na primer,
nanovo za svoj groš miksah Krivo srastaњe, plus trošak
za tri sedmice. A sve to zato jerbo htedoh dobar
zvuk dobiti (Fazani i Srastaњe), budući su me
doma unakazili. Tim načinom, organiziravši
sve za svoj račun, Jugotonu isporučih gotove
albume: Sunčanu stranu ulice, Pločnike, Fazane
i Srastaњe (plus uživo, govorim iskљučivo o
prvom delu karijere i albumima koji su se
najviše prodali), a oni su ih objavili samo
zato što sam imao ogroman uspeh sa prodajom,
inače ne bi nikada, i u tome se moj A jedan
očitovao. Da se њih pitalo, ja bih samo dve
ploče imao: prvu Azra, i Između krajnosti,
kojom sam porez platio (obe u њihovom studiju
urađene i obe katastrofalne, kao što su
i oni sami). No ja stvarah (i kao neposredni
proizvođač i kao kapitalista) na svoj rizik
ono što Jugi tada trebaše, koja onda moja
zemљa bejaše (nastavљajući Titovim putem i
pod sloganom: što si ti za svoju zemљu učinio?),
a Jugoton њezino preduzeće, drugačije se
i nije moglo. Novcem službeno beše zabraњeno
raspolagati, a Jugoton nije imao prava
u inozemstvu poslovati, stoga su sa mnom samo
tipski šestomesečni ugovor po ploči imali
(kao student servis), koji su u vlasnički preveli
istim obrascem po kojem su nacionalizirani.
Hej stari sjeti se i reci mi nešto o њoj, hej stari
plati gem, prijateљ si moj – gem je gemišt, špricer, belo
vino i mineralna voda, a mineralna voda je
voda sa mehurićima. Tako je Jugoton, kao
nacionalizirano preduzeće za štampaњe
plastičnih patkica, bio u inozemstvu ilegalan
(kako samo laskaju sebi kao diskografima,
partijski sekretari nacionaliziranim sredstvima
postadoše kapitalisti, zakloњeni helotima),
što se produži i po њihovom rasturaњu Juge
(da zabašure sav počiњeni kriminal, te da u
novim okolnostima operu novce), budući
u zločinačkoj Hrvatskoj nastave poslovaњe bez
ikakvih problema, i, kao da se ništa nije
desilo, zavedeni u kњige kao trgovačko
društvo bez odgovornosti, prilagodivši ime u
Kroacija Rekords. To bez odgovornosti je potpuno
isto kao i pripravnički tipski šestomesečni
papiri, može da bidne, al ne mora, il puj pike,
ne važi. Naravno, zaštićeni su, i onda i sada,
kao beli medvedi (nažalost, to je samo fraza,
medvedi i beli i smeđi itekako ispaštaju)
zato što su gazdinska filijala za otimaњe
para....................... ali što oni propuste
to na kraju godine država (takođe avetiњska
gazdinska tvorevina) kroz poreze uzme, sa nasladom
zaračunavši trošak pod prihod, dok pravosuđe služi
samo zato da se nedela okade, jer ko drži
novce taj plaća i sudije (sudije se postavљaju,
pučanstvo ih ne bira, premda se živi u republici,
to jest javnosvojnosti), dakle, čista turbo mafija.
Nazad na Babojedca i lažњaka Horvata (našla
vreća zakrpu). U kњizi piše da se Babojebac
sa Štulićem upoznao љeta osamdeset prve,
kad je Azra svirala u Vinkovcima. Budući je
Babogredac od sedamdeset devete posjedovao
tonski studio u Bošњacima, Johnny ga zamoli
da ga odu pogledati, pa su sjeli u auto
i odvezli se dvadeset pet kilometara. Idućih
mjeseci Babogredac je sa Štulićem u autu
proveo puno vremena, vozeći ga na koncerte,
ali je radio samo s originalnom tročlanom
postavom Azre. Babolašca je meni doveo – da
ozvuči jesensku turneju (odsad ću ga tako zvati,
jer pun je bisera kao rak govana), znači posle
leta – tadašњi vršilac dužnosti menaџera Brada
Sladić, dakle, preko њega sam ga upoznao. Ja sam
u Bošњake tek osamdeset osme navratio da bih
studio video, i to na њegov poziv. Rekoh već
da besmo odvojene ekipe i uopšte nismo
skupa putovali, a kamoli da me on vozio
na koncerte, niti je on išta radio sem zvuka.
Jeseni osamdeset i prve odvezao ga je
automobilom u Trst, gdje je Johnny doživio šok.
Bilo je to prvi put da je izašao iz države
na "zapad" i nije se htio vratiti. Problem je bio
što je navečer Azra svirala jedan od pet nastupa
u Kulušiću. "Jedva smo se stigli vratit na vrijeme,
publika je već počela izlaziti iz dvorane",
govori Babogredac, "ali kad su ga vidjeli svi su
ušli natrag". Kakav gnojni smrad! Ja sam u Trstu bio
dvaput sredinom sedamdesetih – toliko o šoku
i da se nisam hteo vratiti. Azra je svirala
ceo tjedan, sedam nastupa, od ponedeљka zakљučno
sa nedeљom, a u Trst se išlo negde krajem godine,
rekao bih, jer takav put je bliži iz Slovenije,
u svakom slučaju, ne sećam se ikakvog kašњeњa,
premda je dobro katkad zakasnit zbog napona koncerta.
Te iste godine Želimir Babogredac s њim je
putovao u London, radi Štulićeva susreta
s novinarkom Vivian Goldman...Kakva bљuvotina!
Babolažac nije imao nikakve veze sa mnom;
išao sam na svoj račun da se razonodim i da
Banovićki boљe obzore pružim...jer to je bilo
vrijeme odlične serije koncerata u londonskoj
dvorani Lyceum, gdje je Johnny gledao Pretenderse,
Stray Cats, Jam, Police i druga aktualna imena (u
Lajseumu gledah Strej Ketse i Pritenderse, dok Џem
u nekoj sportskoj dvorani, a Polis se ne sećam).
Babogredac mu je naručio gitaru Rickenbecker,
model John Lennon, koja je iz Škotske poštom stigla u
London (Babolažac nije ništa naručio, on je
samo broj od Tome imao, gde su svi iz Istočne
Evrope navraćali, pa sam tamo s њim otišao
i žeљu za tim modelom izrazio), a Štulić je
odmah pozvao Stefanovskog da ju isproba. Nakon
što ju je (kako su obojica nepismeni) uzeo
u ruke, Vlatko je rekao "ovo je igračka, ovo
nije gitara", a Johnnyjevoj muci nije bilo
kraja (toga sa Vlatkom se ne sećam, ali stoji da
mojoj muci sa tom gitarom nije bilo kraja). Ali,
nije bilo niti kraja slavi, jer je dao intervju
Vivian Goldman koja ga je potom proglasila (oh)
najboљim novim mladim poetom u Europi. Dapače,
govori Babogredac, "čim smo stigli u hotel (nije
slučajno dobio posao u Kroreku, vidi se
da je Udbin provokator) na recepciji je Johnnyja
čekao poziv da se javi Goldmanovoj." Goldmanicu
nikad nisam sreo, a kamoli joj intervju dao,
sve da me poziv i čekao, o čemu pojma nisam
imao. Doduše, sećam se da sam baš na Strej Ketsima,
sedeći na balkonu, čuo voditeљa gde pred nastup
nešto pomiњe Jugoslaviju, ali pošto nisam
razumeo engleski, okvirno protumačih sebi da
verovatno skreće pažњu na važne goste u publici.
A takozvani 'Balkan info' me nazove mesec dana
pre objavљivaњa mog telefonskog odbijaњa da
sudelujem u emisiji (navedu da to beše
dan pre toga), međutim, snime me bez mog znaњa, pa to
na tjubu objave – moja o takvima razmišљaњa.
©Johnny Štulić/XXZ. Zabranjeno prenošenje ovog teksta ili njegovih delova bez dozvole XXZ magazina