Skica prošlosti (6)
Milkz 02 S

Photo: art/Craig Stephens

Kap rakije u mleku

28. maj 1939. Dali su nam kap rakije u mleku da popijemo i, umotane u peškir, Džordž nas je odveo u sobu. Mislim da su gorele sveće; i mislim da je ulazilo sunce. U svakom slučaju sećam se dugačkog ogledala; sa komodama sa obe strane i umivaonikom; i velikog kreveta na kome je ležala majka. Sećam se vrlo jasno kako sam, čak i dok su me vodili do kreveta, primetila da jedna dadilja jeca, želje da se smejem i da sam sebi rekla, kao što sam od tada često radila u trenucima krize: »Ne osećam baš ništa!« Onda sam se sagla i poljubila majčino lice. Još uvek je bilo toplo. Umrla je samo trenutak ranije. Zatim smo se popeli u dnevnu dečju sobu.

Možda sledeće večeri, Stela me je odvela u spavaću sobu da poljubim majku poslednji put. Ranije je ležala na svojoj strani. Sada je ležala tačno u sredini na jastucima. Njeno lice je izgledalo neizmerno udaljeno, šuplje i strogo. Kad sam je poljubila, bilo je kao da ljubim hladno gvožđe. Kad god dotaknem hladno gvožđe, taj osećaj mi se vraća — osećaj lica moje majke, hladnog kao led i zrnastog. Ustuknula sam. Onda ju je Stela potapšala po obrazu i otkopčala joj dugme na noćnoj košulji. »Uvek je volela ovako«, rekla je. Kada se kasnije popela u dečju sobu, rekla mi je: »Oprosti. Videla sam da si se uplašila.« Primetila je da sam se bila trgla. Kad me je Stela zamolila za oproštaj, što me je šokiralo, zaplakala sam — prestajali smo i počinjali plač celog dana — i rekla: »Kad gledam majku, vidim kako jedan muškarac sedi pored nje.« Stela me je gledala kao da je plašim. Da li sam to rekla da bih privukla pažnju na sebe? Ili je to bilo istina? Ne mogu da budem sigurna jer iznenada sam imala veliku želju da na sebe privučem pažnju. Ali je sigurno istina da mi se kad je rekla: »Oprosti mi« i tako me navela da vizualizujem majku, činilo da vidim muškarca koji pognut sedi na ivici kreveta.

»Lepo je što neće biti sama«, rekla je Stela posle trenutka pauze.

Naravno da je atmosfera ta tri ili četiri dana pre pogreba bila tako melodramatična, pozorišna i nestvarna da je bila moguća svaka halucinacija. Proživeli smo ih u utišavanju, pod veštačkim svetlom. Sobe su bile zatvorene. Ljudi su se uvlačili i izvlačili. Ljudi su stalno pristizali na vrata. Mi smo svi sedeli u salonu oko očeve stolice jecajući. Hol je zaudarao od cveća. Bilo je nagomilano na stolu u holu. Miris još uvek vraća te dane zapanjujućeg intenziteta. Ali imam jedno sećanje velike lepote. Poslat je telegram Tobiju u Klifton. Trebalo je da on dođe uveče na Pedington. Džordž i Stela su se sašaptavali u holu o tome ko će da ide pred njega. Na moje olakšanje, Stela je savladala neke Džordžove primedbe i rekla: »Ali mislim da bi joj dobro činilo da ide«; i tako su me uzeli u taksi sa Džordžom i Nesom da dočekamo Tobija na Pedingtonu. Sunce je zalazilo i velika staklena kupola na kraju stanice plamtela je od svetlosti. Blistala je žuto i crveno, a gvozdena konstrukcija iznad nje pravila je šaru. Hodala sam duž platforme zureći sa ushićenjem u taj veličanstveni bljesak boja, a voz se pušio polako ulazeći u stanicu. To me je impresioniralo i ushitilo. Bio je tako ogroman i tako žestoko crven. Kontrast tog bljeska veličanstvene svetlosti u odnosu na sobe sa pokrovom i navučenim zavesama u Hajd Park Gejtu bio je tako intenzivan. I delimično zbog njega majčina smrt se otkrila i intenzivirala; naveo me je da iznenada razvijem opažanja, kao da je plamteće staklo stavljeno preko onoga što je bilo zasenčeno i umrtvljeno. Naravno da je to ubrzavanje bilo grčevito. Ali bilo je iznenađujuće — kao da je nešto postajalo vidljivo bez ikakvog napora. Da uzmem drugi primer — sećam se kako sam išla u Kenzington Gardenz u to vreme. Bilo je toplo prolećno veče i mi smo legle — Nesa i ja — u visoku travu iza Cvetne staze. Ponela sam Zlatni kovčežić. Otvorila sam i počela da čitam neku pesmu. I smesta, prvi put sam pesmu razumela (zaboravila sam koja je bila). Delovalo je kao da je postala potpuno jasna; imala sam osećaj prozirnosti u rečima kad one prestaju da budu reči i postaju tako intenzivirane da ti se čini da ih doživljavaš u iskustvu; da ih proričeš, kao da razotkrivaju ono što već osećaš. Bila sam tako zapanjena da sam pokušala da objasnim taj osećaj. »Izgleda da se razume o čemu je«, rekla sam nespretno. Pretpostavljam da je Nesa zaboravila; niko ne bi mogao iz toga što sam rekla da razume onaj čudan osećaj, koji sam imala u toploj travi, da poezija postaje istinita. Niti je osećaj time izrečen. Taj koji odgovara onome što ponekad osećam kad pišem. Pero se uskladi sa tim mirisom.

Ali iako se tako određeno sećam ta dva momenta — stakleni luk koji gori na kraju stanice Pedington i pesme koju sam pročitala u Kenzington Gardenzu, ta dva jasna trenutka su skoro jedini  jasni  trenuci  u  tupoj  prigušenosti  koja  se  tada zatvorila nad  nama.  Sa  majčinom  smrću zauvek se zatvorio veseli, raznoliki porodični život koji je ona držala u biću. Umesto njega, nad nas se nadvio tamni oblak; izgledalo je kao da sedimo svi zajedno sabijeni, tužni, svečani, nestvarni, pod maglom teške emocije. Izgledalo je nemoguće probiti se kroz nju. Izgledalo je da je neki prst čoveku stavljen na usta.

Vidim nas sada, svi obučeni u duboku crninu, Džordž i Džerald u crnim pantalonama, Stela sa pravim dugačkim florom na haljini, Nesa i ja sa malo modifikovanim florom, moj otac crn od glave do pete — čak su i listovi papira bili tako crno obrubljeni da je ostajalo samo malo mesta za pisanje — vidim nas kako izranjamo iz Hajd Park Gejta u lepo letnje popodne i hodamo u procesiji držeći se za ruke, jer mi smo se uvek uzimali za ruke — vidim nas kako hodamo — ja dosta ponosna na svečanu crninu i utisak koji mora da je ostavljala — u Kenzington Gardenzu; i kako je zanovet sijao kao zlato. A onda smo ćutke sedali pod drvo. Tišina je bila zagušljiva. Neki prst je stajao na našim ustima. Uvek se moralo misliti da li je to što se hoće reći prava stvar da se kaže. Koja bi trebalo da pomaže. Ali kako se moglo pomoći? Otac je imao običaj da sedi utonuo u sumornost. Ako se mogao pridobiti da govori — što je bio deo naše dužnosti — to je bilo o prošlosti. To je bilo o »starim danima«. A kad je govorio, završavao je jecajem. Gluveo je i njegovi su jecaji bili glasniji nego što je znao. U kući bi hodao gore-dole po sobi, gestikulirajući, vičući da nikad nije majci rekao koliko je voli. Onda bi ga Stela obujmila i protestovala. Često se upadalo u takvu scenu. A on bi raširio ruke i pozvao nas k sebi. Mi smo mu jedina nada, jedina njegova uteha, rekao bi. I tu, klečeći na podu, čovek bi pokušao — možda jedino da plače.

Stela je naravno podnela glavni teret. Postajala je sve belja u svojoj dubokoj crnini. Sedela bi za svojim stolom sa crno obrubljenim papirom ispred sebe pišući, odgovarala je na pisma saučešća. Pred njom je bila majčina fotografija; i ponekad bi zaplakala dok je pisala. Dok se leto vuklo, dolazili su posetioci, žene da izraze saučešće, stari prijatelji. Oni su primani u zadnjem salonu, gde je otac sedeo kao Kraljica kod Šekspira — »ovde ja i tuga sedimo« — dok se loza virdžinija okačila na prozore kao zavesa zelenila, pa je soba bila kao zelena pećina. Mi u prednjoj sobi sedeli smo šćućureni, slušajući prigušene glasove, spremni da posetilac izroni sa suzama na suzama umazanim obrazima. S pokrovom, oprezan, zatupljen život preuzeo je mesto sveg letnjeg brbljanja i smeha. Nije više bilo prijema; ni mladih muškaraca i žena koji se smeju. Ni bljeskavih vizija belih letnjih haljina i čeza sa visokim sicem koje su jurile privatnim poslom i na večernje prijeme, ništa od tog prirodnog života i veselosti koje je stvarala moja majka. Bilo je gotovo sa svetom odraslih u koji ću na trenutak uleteti i pokupiti neku šalu ili malu scenu i opet odleteti gore, nazad u dečju sobu. Nije bilo nikakvih naglo istrgnutih trenutaka koji su bili tako zabavni i iz nekog razloga tako zbiljski i čak uzbudljivi, kad se trči dole na večeru ruku pod ruku sa majkom; ili bira nakit koji će nositi. Nije bilo onog ponosa kad kažeš nešto što nju zabavi ili što ona misli da je veoma izuzetno. Kako sam umela da budem uzbuđena kada se »Hajd Park Gejt Njuz« u ponedeljak ujutru polagao na njen poslužavnik pa joj se dopadalo nešto što sam ja napisala23. Nikad neću zaboraviti vrhunac mog zadovoljstva — bila sam kao violina i na meni se sviralo — kad sam otkrila da je poslala moju priču Medži Simonds; to je tako maštovito, rekla je; bilo je to o dušama koje okolo lete i biraju tela u kojima će da se rode.

Tragedija njene smrti nije bila u tome što smo postajali povremeno i vrlo intenzivno nesrećni. Već zato što je nju napravila nestvarnom; a nas svečanima i zbunjenima. Naterani smo da igramo uloge koje nismo osećali; da šeprtljamo s rečima koje nismo znali. To je pomračivalo, to je zatupljivalo. Od toga je čovek postajao licemeran i utapao se u konvencije tuge. Mnogo budalastih i sentimentalnih ideja dolazilo je u biće. Ipak je bilo borbe, jer smo uskoro oživeli pa je nastao sukob između onoga šta treba da budemo i onoga što smo. Tobi je to izrekao. Dan pre nego što je otišao u školu, kazao je: »Glupo je dalje ovako ...«, jecajući, sedeći šćućuren, mislio je. Bila sam šokirana njegovom nemilosrdnošću; ipak je bio u pravu, znala sam; pa ipak kako smo mogli da se spasemo?

Drugi put je Stela podigla flor. Provuklo se malo svetlosti.

23) »Hajd Park Gejt Njuz« izlazile su nedeljno, koliko se zna, od 9. februara 1891. do 1895. Novine su prvo bile Virdžinijin i Tobijev zajednički poduhvat, ali su postepeno postale skoro potpuno Virdžinijina odgovornost.

Prevela: Slavica Stojanović

Oceni 5