Svijet ispod povećala
lupa voda

Photo: www.jotform.com

Kap vode

Zacijelo znaš za povećalo, onakvu okruglu leću što sve pokazuje stotinu puta veće nego što je u naravi. Držiš li ga pred okom pa gledaš kap vode iz bare, vidjet ćeš u toj kaplji više negoli tisuću čudnih životinjica kojih inače ne bi nikad opazio u vodi, ali koje doista postoje i ondje žive. Čini ti se gotovo kao da je pred tobom pladanj pun sićušnih račića što se među sobom guraju i preskaču, a tako su krvoločni da jedni drugima trgaju ticala i micala, krakove i krajeve, pa ipak su i veseli i zadovoljni — dakako, na svoj način.

Bio ti nekoć starac koga su zvali Lazi-Plazi, jer mu tako bijaše ime. Uvijek je htio iz svega izvući ono ponajbolje, pa ako drugačije ne bi išlo, onda bi se laćao čarolije.

Jednog dana sjedio ti starac Lazi- Plazi za stolom i držao svoje povećalo pred okom: promatrao je kap vode uzetu iz mlake u jarku. Što sve u toj kaplji nije gmizalo i puzalo, lazilo i plazilo! Tisuće životinja skakale i skakutale, kovitlale se i čerupale, razdirale jedna drugu i proždirale se uzduž i poprijeko!

»Pa to je strahota!« uzviknu starac Lazi-Plazi. »Zar ne znaju i ne mogu živjeti u prijateljstvu i miru i brinuti se svaki za sebe!«

I uzeo starac premetati u glavi, dovijao se od svake ruke, mislio i mislio, ali nije ništa smislio, i najposlije mu valjalo posegnuti za čarolijom.

»Treba da ih obojim, da sve postane jasnije!« zaključi starac Lazi-Plazi. I to rekavši, u kap vode dometnu još jednu kapljicu nalik na crveniku: ali nije bilo vino, nego vještičja krv, najfinija vrsta po dva novčića. I sve one čudne životinje odjednom postadoše ružičaste po cijelom tijelu, tako

te se sve činilo kao kakav grad pun nagih divljaka.

— Što ti je to? — upita ga drugi stari vrač, koji nije imao imena, i baš to bijaše nešto posebno na njemu.

— Ako pogodiš što je — odvrati Lazi-Plazi — neka ti je na dar od mene. Ali se nećeš lako domisliti ako ne znaš!

Bezimeni vrač pogleda kroz povećalo. Činilo mu se doista da vidi čitav grad po kojem svi jure naokolo, a svi neodjeveni. Bila je sramota i strahota, ali još strašnije bijaše pogledati kako jedan drugoga gura i tura, kako se gnjetu i pletu, ujedaju i štipaju, navlače i razvlače. Što bî dolje, sad je s vrha, a što gore, na dno pada! »Gle, gle! Njegova je noga duža od moje! Ćap! otrgni je! Evo jednog što mu je za uhom čvorić, nedužna, mala kvržica, ali ga boli, pa neka ga boli još i jače!« I udri i gruhaj! počnu ga tući i natezati dok ga naposljetku ne prožderu, sve zbog te kvržice. Jedan je pak sjedio tiho i povučeno kao kakva mlada djevojka, njemu bijaše samo do mira i spokojstva. Ali ode djevojka! stali je vući i trgati i naposljetku je progutali!

— Silno je zabavno! — izjavi vrač.

— Jest, ali što misliš što je ovo? — zapita ga Lazi-Plazi. — Možeš li se dosjetiti?

— Pa jasno! — odgovori drugi. — To je Köbenhavn ili koji drugi velegrad, ta svi su jednaki. Ništa drugo doli kakav velegrad.

— To ti je voda iz jarka! — pouči ga Lazi-Plazi.

*Iz knjige “Slikovnica bez slika”, preveo s danskog Josip Tabak

Oceni 4.6666666666667