Život se nastavlja: Kritika transcendentalnog mizerabilizma
Instaj 01 S

Photo: Milan Živanović/XXZ

Kapitalizam je sve što me čini tužnim

Među neomarksistima javlja se okupljajući trend da se konačno pokopaju sve težnje ka pozitivnom ekonomizmu („oslobađanje proizvodnih snaga od kapitalističkih proizvodnih odnosa“) i da se na njegovo mjesto instalira neograničeni kozmički očaj. Tko se još sjeća Hruščovljeve prijetnje polu-kapitalističkom Zapadu – „pokopati ćemo vas“? Ili Maovog obećanja da će „Veliki skok naprijed“ osigurati to da Kineska ekonomija preskoči ono Ujedinjenog Kraljevstva u sljedećih 15 godina? Frankfurtski duh sada vlada: Priznati da će kapitalizam nadmašiti svoje konkurente pod skoro bilo kojim zamislivim okolnostima, dok istovremeno okreće to priznanje u novu vrstu prokletstva („nikada ionako nismo željeli rast, on samo širi otuđenje, također, niste li čuli da se polarni medvjedi utapaju…?“).

Od Baudelairovog „Le Voyage -Putovanja“ sa svojim žalopojnim otkrićem da se ljudski porok univerzalno ponavlja čak i u najegzotičnijim lokacijama, pa sve do ljevičarskog čitanja Philipa K Dicka kao Gnostičke denuncijacije komercijalizirane promjene, kapitalistička raznovrsnost i inovacija su postale sabrane kao razlika bez esencijalne razlike, kao svojevrsni oblik – samo više te iste besmislene ne-similarnosti. Veliki majstor toga pokreta je Arthur Schopenhauer koji joj je posudio eksplicitnu filozofsku rigoroznost kao oblik transcendentalne strepnje/strahovanja. S obzirom da je vrijeme – Philip K Dickov „Black Iron Prison - Crni željezni zatvor“ – kako se od ijedne vrste revolucije može očekivati da nas spasi? Tako se transcendentalni mizerabilizam konstituira kao nesavladiv/neprobojan modalitet negacije. Podrazumijeva se da nijedan bitan ostatak marksističkog historicizma ne ostaje u „komunističkoj“ verziji ovoga stava/raspoloženja (eng. posture). U stvari, s ekonomijom i poviješću sveobuhvatno napuštenima, sve što od Marxa preživljava je psihološki snop ogorčenja i nezadovoljstava, koji se može svesti na riječ „kapitalizam“ u njegovoj nejasnoj i negativnoj uporabi: kao ime za sve što boli, ismijava i razočarava.

Za transcendentalni mizerabilizam „kapitalizam“ je patnja želje pretvorene u propast, ime za sve što bi moglo biti željeno u vremenu, nepodnošljiva tantalizacija čija je krajnja priroda otkrivena od strane Gnostičkog vizionara kao gubitak, oronulost i smrt, i istinu govoreći, nije nerazumno smatrati da kapitalizam treba postati objektom ovog ogorčenog ocrnjivanja. Bez ikakve privrženosti ičemu osim svojoj ponornoj bujnosti/ponornom izobilju (eng. abysmal exuberance), kapitalizam se identificira sa željom do mjere koja nikako ne može biti nadmašena, besramno tražeći bilo koji impuls koji bi mogao pridonijeti povećanju „nagona koji se može ekonomizirati“ (eng. economizable drive) njegovim neprestano umnožavajućim inicijativama produktivnosti. Što god da želite, kapitalizam je najsigurniji način da to dobijete, i tako da apsorbira svaki izvor društvenog dinamizma, kapitalizam stvara, odnosno, čini da rast, promjena, pa čak i samo vrijeme postanu sastavne komponente njegove beskrajne plime skupljanja.

„Idi za rastom“, sada znači „Idi (jako) za kapitalizam“. Postaje sve teže sjetiti se da bi se ta jednadžba nekoć činila kontroverznom. Na ljevici nekoć bi bila odbačena kao suluda i samim time kao ona kojoj se trebamo ismijavati. Ovo je novi svijet koji transcendentalni mizerabilizam progoni kao dispeptičan duh.

Možda će uvijek biti u modi neki oblik antikapitalizma, ali će svaki od njih postati „ne-više u modi“, dok će kapitalizam, postajući sve više usko identificiran s vlastitim samo-prevazilaženjem – uvijek biti, nedvojbeno, posljednja stvar. „Sredstva“ i „odnosi“ proizvodnje su istovremeno emulgirali u konkurentne decentralizirane mreže pod numeričkim nadzorom, čineći paleomarxističke nade da će izvući postkapitalističku budućnost iz stroja kapitalizma krajnje nezamislivim. Strojevi su se (sami) usavršili preko mogućnosti socijalističke korisnosti, inkarnirajući tržišnu mehaniku unutar svojih nano-sklopljenih međuprostora i razvili se pomoću kvazi-darvinovskih algoritama koji ugrađuju hiper-nadmetanje u “infrastrukturu”. Više nije samo društvo, već i vrijeme, to koje je pošlo „kapitalističkim putem“.

Otud transcendentalno mizerabilistički silogizam: Vrijeme je na strani kapitalizma, kapitalizam je sve što me čini tužnim, stoga i samo vrijeme mora biti zlo(često).

Polarni medvjedi se utapaju, i mi tu  apsolutno ništa ne možemo učiniti.

Kapitalizam se i dalje ubrzava, iako je do sada ostvario novine koje su nadišle svaku moguću prijašnju ljudsku imaginaciju. Na kraju krajeva, što je uopće to ljudska imaginacija? To je relativno jadna stvar, tek sub-proizvod živčanog djelovanja vrste kopnenih primata. Kapitalizam, pak, nema vanjsku granicu, on je konzumirao život i biološku inteligenciju da bi stvorio novu život i novi plan/ravan inteligencije (eng. plane of intelligence) koji navelike prevazilazi ljudsko prevdiđanje/naslučivanje. Transcendentalni mizerabilizam, naravno, ima neotuđivo pravo da mu bude dosadno. Zovete to novim? To je ništa nego promjena.

Ono na što transcendentalni mizerabilizam nema pravo je na to da se pretvara da ima pozitivnu tezu. Marksistički san na dinamizam bez natjecanja/suparnika je bio puki san, stari monoteistički san iznova naveden, vuk koji spava s janjetom. Ukoliko se taj san računa kao „imaginacija“, onda je imaginacija ništa više do defekt vrste: pakiranje neuglednih proturječja kao utopijskih maštarija, koje treba okrenuti protiv stvarnosti u službi sterilne negativnosti. “Postkapitalizam” nema stvarno značenje osim kao kraj motoru promjene.

Život se nastavlja, a kapitalizam čini život na način kakav se nikada prije to nije radilo. Ako se to ne računa kao „novo“, onda je riječ „novo“ ogoljena sve do prazne denuncijacije. Treba biti iznova dodijeljena jedinstvenoj stvari koja zna kako ju koristiti efektivno, Shoggothovu dozivanju regenerativne anomalizacije sudbine, odbjeglom postajanju tolike beskrajne plastičnosti da se priroda iskrivljava i rastvara pred njom. Do stvari. Do kapitalizma. I ako to čini transcendentalni mizerabilizam nesretnim, onda je jednostavna istina takva da – bilo što bi.

Iz knjige „Fanged noumena – collected writings 1987. – 2007.“, str. 623-627)

Preveo: Patrik Weiss

Oceni 5