Karizma nauštrb glazbe

Years & Years londonski je dance-pop trojac koji čine Mikey Goldsworthy, Emre Türkmen i pjevač Olly Alexander. Od 2010. godine kad je bend osnovan, polako je rasla njegova popularnost, od ranih singlova kad su nastupali kao peteročlana grupa do ugovora s francuskom diskografskom kućom Kitsuné s kojom su na počecima potpisane ugovore imali i La Roux i Bloc Party.

Već je njihov album prvijenac "Communion", objavljen 2015., bio golemi uspjeh i odmah je zasjeo na prva mjesta britanskih top-ljestvica. Među čak osam singlova najvećim se hitom pokazala zarazna "King" koja utjelovljuje cjelokupnu poetiku benda – retro dance-pop zvuk i pomalo ambigvitetne Alexanderove stihove o dominaciji i kontroli u vezama.

Androidi u emocionalnoj ekstazi

Ipak, u cjelini "Communion" je podosta mlako ostvarenje čiji tanahan electro-pop zvuk imitira, ali ne nadilazi mnogobrojne uzore iz prošlih dekada, od Culture Cluba do Moloko, i tek povremeno uspijeva polučiti kakvu pamtljiviju pjesmu poput spomenute "King" ili "Shine" koja podsjeća na kakvu lošiju B-stranu The Weeknda.

Nedavno objavljeni drugi album "Palo Santo" obećavao je zaokret u zvuku i imidžu. Najavljen kratkim filmom, Palo Santo distopijsko je društvo u kojem su ljudi manjina, a vladaju androidi. No, jedino što androidi žele jest osjećati, za što im trebaju ljudi. I tu na scenu stupa Olly Alexander. Svojim senzualnim plesom i pjesmama zabavlja androidsko društvo i emotivnim ih izvedbama dovodi do emocionalnih ekstaza sve dok stariji android koji ga je otkrio ne prijeđe granicu u odnosu s njim i vladajući ga ne odluče eliminirati.

Iako se Alexander, koji iza sebe ima i uspješnu glumačku karijeru, dobro snalazi u ovakvom narativu, postoje dva, ako ne i tri, temeljna problema. Prvi je taj što je, kao i cjelokupan zvuk benda, film samo posvajanje raznih utjecaja – od invertirane radnje "Blade Runnera", gdje čovjek (možebitno i sam replikant) hvata androide, do vizualnog homagea ovogodišnjem blockbusteru "Black Pantheru" u vidu svjetlećeg serijskog broja u ustima androida. Drugi je taj što zanimljivi koncept nema gotovo nikakve veze sa samim albumom.

Najavni singl, fantastična "Sanctify" funkcionira kao izuzetno uzbudljiv uvod koji daje naslutiti da su Years & Years krenuli u smjeru ponešto mračnijeg zvuka, u skladu s distopijskim narativom o Palo Santu. Međutim, kako album napreduje, postaje sve jasnije da na njemu nema mnogo čega što je bilo nagoviješteno i da se bend i dalje kreće unutar relativno predvidljivih okvira dance glazbe. Kao i dosad, na ponekim pjesmama poput "Hallelujah", "All For You" ili "Karma" Years & Years uspijevaju nabosti lijepu melodiju praćenu manje ili više senzualnom Alexanderovom izvedbom.

Eurovizijski zvuk

Iznenađujuće su uspjele gotovo a capella balade "Hypnotised" i "Here", koje pokazuju da Years & Years znaju skladati dobro strukturirane pjesme, ali imaju problema s ispunjavanjem struktura sintesajzerima koji prečesto bez ikakve modernizacije citiraju ranija desetljeća.

Treće pitanje koje Palo Santo otvara jest gdje je nestao instrumentalni duo. Drugim riječima, u promotivnom filmu i glazbenim spotovima nikakvu ulogu ne igraju Galsworthy i Türkmen. Glavna je i jedina zvijezda, protagonist koji dovodi androide do klimaksa i čiju se možebitnu vezu s androidom prati, karizmatični Alexander.

Koliko su god njegov talent i privlačnost neosporni, toliko se svejedno postavlja pitanje koliko je pametno usidriti čitavu sliku benda na njegovoj personi zbog čega se doima da je čitava glazba u službi nepretenciozne, nemarno promišljene pratnje njegovim performansima.

U konačnici, "Palo Santo" zrelije je ostvarenje nego debi Years & Yearsa "Communion". Bend daje naznake stremljenja da se okrene k drugačijim zvukovnim i estetskim rješenjima, no cjelokupan dojam koji ostavlja i propulzija glazbe, i samo trajanje pjesama i vizualno inzistiranje na Alexanderovu tijelu jest taj žurbe, kao da je album tek nužno zlo i pokriće za frontmenove ekshibicije.

Iako su Years & Years sposobni stvoriti dobru pop pjesmu, još nisu pokazali da su kadri napisati pravi club banger. Njihova retro, kompilacijska poetika u najpozitivnijem smislu riječi zvuči kao eurovizijska glazba – radi se o simpatičnim pjesmama koje će se zapamtiti, ali se po svemu sudeći neće izdići na razinu višu od prigodničarskih zbirki za kakav nostalgični tulum.

*Tekst prenosimo s prijateljskog portala Crol