Karlo Metikoš: A onda je došla Josipa Lisac…

* Godine 1966. potpisao si petogodišnji ugovor s hotelima „Hilton". Tad počinje tvoj „afrički period"...

Skupio sam svoj bend u kom su bili Janko Mlinarić-Truli, Miroslav Sedak Bečić-Lignja, Nino Dmitrović-Ptica, Branko Bulić zvan Dlaka, i Miroslav Rodić-Roda. Krenuli smo s gažom u Ateni, gdje sam pjevao godinu dana, i oduševljavao publiku. Kad je direktor atenskog „Hiltona" premešten u Maroko, odmah me je pozvao na svečano otvaranje, jer smo mi bili najbolji bend u bilo kojem „Hiltonovom" hotelu na svijetu! Šibali smo rokenrol, latino-američke ritmove, džez, „candlelight" muziku... sve! U Maroku smo bili godinu dana, u Keniji dve godine, u Etiopiji godinu dana, neko vrijeme u Somaliji, u Džibutiju...

* U Africi si sreo niz poznatih faca?

Svirali smo na dvoru Haila Selasija koji je sjedio sa onim njegovim čuvenim lavom. Taj lav, to ti je jedna mrcina koja se naždere i ne može niš'... Selasije ga je sa sobom vukao kao mačku! Bili smo dobri sa Selasijevim unukom, princom Meridom, koji je bio lud za nama, pa smo se često družili. Tamo gdje smo mi išli svud je bio takav raskoš da čovjek ne povjeruje: izvan centra - bijeda i čemer, a za uzvanike posuđe od čistog zlata. Mi smo bili specijalisti za otvaranje „Hiltona", gdje bi se skupio čitav jet-set: kraljevi, prinčevi, predsjednici, princeze. Baš u Adis Abebi, u vrijeme kad smo tamo svirali, održavao se skup Organizacije afričkog jedinstva, povodom Bijafre. Stigli su svi afrički predsjednici koji su - do jednoga - stanovali u „Hiltonu". Tako sam upoznao Bokasu, budućeg ljudoždera: Govona iz Nigera; sa Arapom Moim, tadašnjim potpredsjednikom Kenije, bio sam jako dobar - on mi je vizu produžavao, primao me u svom uredu... Sreo sam i čuvenog Ufkira, iz Maroka, kog su kasnije ubili, a dok smo bili u Maroku svirali smo i kralju Hasanu - ali iz zahoda! Jer, Hasan je doveo svoj harem koji mi nismo smjeli vidjeti, pa su nas gurnuli u zahod odakle smo šibali muziku!...

Dok smo u Adis Abebi svirali u „Hiltonu", za vrijeme te konferencije o Bijafri, svi predsjednici su nas čašćavali „Don Perinjonom", najboljim šampanjom na svijetu, a onda je stigao Bokasa, uputio se k nama i rekao: „Čime vas mogu ponuditi?". „Vaša Ekselencijo, šta biste želeli da vam odsviramo" uzvratio sam mu pitanjem, i on je naručio nekakvu pjesmu. Kad smo završili opet nas je pitao šta želimo da pijemo, i kad sam mu odgovorio da mi samo pijemo šampanjac, malo se naljutio: „Ne, ne. To je alkohol. Od toga ćete se napiti. Molim vas - obratio se konobaru - donesite pet kava"... Bokasa nam je kave naručio! A u međuvrijemenu je jeo malu djecu! Izgledao je k'o majmun sa onim krvavim očima, a morao sam mu se obraćati sa „Ekselencijo". Čim se pojavio u sali za ples, gdje smo svirali, svi ovi predsjednici su se razbježali. Niko od Afrikanaca nije želeo da ga vide s njim.

* Bio si intimus s predsednikom Mauricijusa?

Joj, da... S njim sam iš'o u lov na ženske, onda smo maznuli neke stjuardese... Kasnije me je zvao u svoju vilu, dolje na Mauricijusu, i, glupan, nisam otišao. To mi je i danas žao.

* Tvoj povratak u Jugoslaviju, početkom sedamdesetih, pamti se po jednom bizarnom detalju: sa sobom si doveo verenicu iz Etiopije.

Ja sam se vrlo mnogo zaljubljivao... pa mi se to dogodilo i u slučaju manekenke iz Adis Abebe, Gabrijele Gezai-Gabi. Ona je bila udata za nekog italijanskog geodeta, ali ga je zbog mene ostavila i došla s menom u Jugoslaviju. Bila je tu izvjesno vrijeme, ali je kod nas bila zima, snijeg, klima joj nije odgovarala, a nije nailazila na luksuz na koji je navikla. Za nju su se morale kupovat' samo Diorove haljine, priređivat' žurevi - a gdje to da nađem u Zagrebu? Neko vrijeme smo hodali, izlazili van, i onda je jednog dana rekla da joj je dosadno i - otišla...

Gvozdeni čovek ruskih stepa

* Na tvojoj prvoj turneji po Sovjetskom Savezu, s tobom su još bili Ana Štefok, Ivica Šerfezi i Vice Vukov.

Bila je to grupa koja je, zbilja, imala sjajne koncerte. Imam prava da to kažem, jer sam nakon toga masu puta bio u Rusiji: sve u svemu, tamo sam na turnejama proveo tri i pol godine svog života. Na toj prvoj turneji, završavao sam program; bio sam, stvarno, velika zvijezda. Po prvi su put Rusi imali priliku da vide zapadnjački rokenrol u punom sjaju, čemu su doprinosili i moji šljašteći sakoi - pet ukupno - sa crnim, svilenim hlačama i smoking cipelama. Jedan od tih sakoa bio je sav zlatan, napravljen od tankih niti koje su ličile na metal, dok su ostali bili od lamea: srebrni, platinasti, zeleni i baršunasti.

Kad su posle prvih koncerata dolazili da mi čestitaju, Rusi su me prozvali „Željozni čelovjek!" Valjda su mislili da mi je onaj sako od željeza! U Rusiji mi je bilo fino: dosta naporno, ali zgodno... Sjećam se da smo jednom imali koncert na otvorenom, u Lenjingradu, u parku Gorki. Za vrijeme mog nastupa morala je milicija na konjima doći i uspostavljati red, jer su Rusi poludeli za rokićima: ,,What I'd Say", ,,Whola Lotta Shakin' Goin' On", ,,Blueberry Hill"... Nakon toga se više nije moglo pjevati na engleskom. Eventualno bi dozvolili jednu stvar, a ostalo je moralo bit' na ruskom i hrvatskom.

* I u SSSR-u si se, logično, zaljubio?

Naš prevodilac i vođa puta, žena koja je radila sa našim muzičkim grupama, bila je prekrasna, preljepa Tamara Poljanskaja u koju su svi naši pjevači bili do ušiju zaljubljeni, pa i ja, naravno. Njoj sam posvetio pjesmu „Tamara" za koju je Arsen napisao tekst, i koja je izvedena na „Opatiji"... Bila je visoka, plava, zgodna, i ja sam se u takve mačke odmah zaljubljivao. Da je Tamara mogla izać' iz Rusije, ne znam kak' bi se sve to završilo. Bio sam poludio za njom, htio sam je ženit'... U to vrijeme u SSSR nisam mogao uć' kao pojedinac, već kao član turističke grupe, ili u okviru turneje. Kako sam želio da vidim Tamaru, otišao sam čak u Švedsku da se tam' uključim u turističku grupu - ali kad su vidjeli da sam iz Jugoslavije, rekli su mi da moram čekat' tri mjeseca. Čekao sam dva mjeseca, a onda sam morao otići jer sam imao veliku gažu. Tako je ljubav pukla!

* Tvoj zadnji angažman u „Hiltonu" vezan je za Kairo.

Tamo sam imao V.I.P. tretman: apartman, sluge, male robove, besplatno sve piće i hranu, jahao sam po pustinji, obilazio piramide pored kojih su bih „Hiltonovi" šatori za osvježenje, sa ugrađenim erkondišnom... A domaćice! Hiljadu i jedna noć u praksi! Jako su zgodne ove arapske ženske!

* Stidljive?

Ne, nimalo... Naprotiv!

* Došao si zatim u Beograd?

Tu imam gomilu prijatelja kod kojih sam odsjeo. Dva tjedna sam bio kod njih i mislim da se nisam trjeznio: svaki dan smo imali nekakve žurke, seanse, izlaske, bilo je ludo! Belgrade by night! Kad sam se vratio u Zagreb, shvatio sam da se muzička scena promijenila. Došli su drugi ljudi, grupa je bilo k'o gljiva posle kiše, uopće nisam znao ko, šta... Ali, nekako sam se utopio u tu kolotečinu, imao gaže, i jednom otišao u Petrinju, sreo Josipu Lisac, naši pogledi su se sreli - k'o u priči - i od onda se više nismo rastajali. Od 1971. godine.

* Pre toga su ti pričali o njoj?

  Rekli su mi da postoji jedna fenomenalna pjevačica, da je to nešto izvanredno, ali ja, zaista, ništa od nje nisam čuo. Kad sam prvi put čuo kako Josipa pjeva - ostao sam paf! Zanjemio sam!

* Pamtiš kako je izgledala?

Kak' ne. Bila je onak', malo, debeljuškasta, slatka, al' je fenomenalno pjevala. „Pa šta ja tu uopće tražim", pitao sam se kad sam je prvi put čuo. “Kako njene kolege nije sram ić' s njom i pjevat"? Bio sam oduševljen i njenim pjevanjem, i načinom kak' se ponašala... Onda sam se do ušiju zaljubio i tak'... Iz Petrinje smo autobusom krenuli za Zagreb, sjeo sam pored nje, ispuštao svoje pozitivne vibracije, i tu smo se malo upoznavali. Josipa mi je docnije priznala da je, kao klinka, išla da vidi gdje stanujem, jer su joj pogrešno rekli da živim u ulici Moše Pijade. Vozila se tramvajem i gledala u nečiji prozor, misleći da je moj! Prva ploča koju je Josipa u životu kupila bila je - ploča Matt Collinsa! Sudbina...

Kad sam osjetio da postoji neko izvanserijski, ko zaslužuje moju pažnju, kad sam shvatio da sam već malo star i umoran od rokenrola, i da atmosfera na estradi više ničeg dobrog nije obećavala - odlučio sam da se više ne guram. A budući da sam cijelo vrijeme tog mog puta, od 1957. do 1970, stalno prčkao po klaviru, nešto komponirao, kad me je Josipa čula - predložila mi je da nešto iskomponiram za nju... Onda smo otišli u Rusiju, i tamo sam, pune dve godine radio na našem prvom albumu koji je stvarno pravljen s velikom ljubavlju, entuzijazmom. Zapravo, tu ploču smo radili za nas.

Iskustvo od 100.000 dolara

* Album „Dnevnik jedne ljubavi", nakon tolikih godina, ništa nije izgubio od svojih vrednosti. Naprotiv, čini se da se takva ploča pravi samo jednom u životu.

Valjda je tako. U nju smo uložili sav talenat što smo imali. Do 1975. radio sam na operi „Gubec beg", a onda smo sa Boškom Petrovićem, osvedočenim luđakom, snimili džez ploču, jer Josipa mož' sve pjevati. U međuvremenu, Josipa je redovito pjevala „Gubec beg": imala je oko 150 predstava.

* Kad je Josipa bila na vrhuncu popularnosti, 1977. ste krenuli za Ameriku. Mnogima ovaj potez nije bio razumljiv?

Od malih nogu Josipa je željela da ode u Ameriku, gdje je rokenrol izmišljen. Povodom proslave 200-godišnjice američke nezavisnosti, menažeri iz SAD razleteli su se po svijetu da nađu pjevače, pa su tako stigli u Zagreb, čuli Josipu u „Gubec begu" i odmah je pozvali da dođe u Ameriku. Sve svoje novce koje sam zaradio uložio sam u taj boravak u Americi, jer sam mislio da ćemo krenuti nešto novo... Otišli smo u Njujork, iz Nešvila u Los Anđeles, simo-tamo... Ostali smo u Americi tri godine, snimili ploču „Made in USA" sa prekrasnim pjesmama na kojima su svirali vrhunski muzičari. Baš gledam omot ploče „Bad" Majkla Džeksona. Fotograf koji snima Džeksona, svojedobno je uslikao Josipu za omot! Moš' misliti kol'ko sve to košta! Ja sam iskrvario, i kad na kraju više nije bilo novaca, morali smo se vratit'. Da smo imali novaca, da smo našli nekog ko bi uložio pare - Josipa bi danas imala sasvim drugačiju karijeru. Jer, pazi: u Americi je pet godina najkraći rok za koji se nešto može uspjeti. Za to nam je trebalo 300-400.000 dolara, a mi smo za tri godine potrošili 100.000 dolara, uključujući i ploču koju smo napravili. Međutim, bilo je to fantastično iskustvo. Išli smo na sve koncerte, gledali Džoni Mičel, Fibi Snou, Marvina Geja... i to nam je pomoglo da, kad smo došli simo, vidimo gdje smo i ko smo.

* Povratak za Josipu Lisac nije bio lak?

Vrlo je teško bilo, jer su svi govorili da nije uspjela u Americi i da se zato morala vratiti... Bile su to muke dok smo ponovo došli do radija, do televizije, do nove ploče. Osjećali smo se kao da smo pali na drugu planetu, ali se nismo dali. Trebalo je par godina da se Josipa stvarno „vrati", i, eto, nakon par albuma i hiljade koncerata, 1987. opet je proglašena za pjevačicu godine, mada je ona to za mene još od 1971: ona je, fakat, pjevačica godine - svake godine!

* Zbog svog „imidža", ljudi su skloni da misle da je Josipa šaškasta, luckasta i malo više otkačena. Kakva je ona, u stvari?

Ona je najnormalnija osoba koju sam sreo u životu! Možda sam prije ja malo luckast, ali ona čvrsto stoji na nogama. Zna šta hoće, zna šta neće, ona zna ko je dobar, ko je loš. Zna koliko vrijedi i nije joj teško izdržat' sve te uspone, padove i šokove, još pjevat' s tri oktave k'o što je uvijek pjevala, menjat' repertoar - od džeza, popa, roka do narodne pjesme. Svugdje je najbolja! U njoj su, zapravo, dve osobe. Jedna je nježna, draga, dobra - to je za privatnu upotrebu. Ona druga je zvjer kojoj se ne mogu suprostavit' i koja svoje lice pokazuje na pozornici, sa svim njenim maštarijama, vizijama. Ona to sebi može da dozvoli, jer ako bi neko drugi, recimo, držao sve ono na glavi bio bi smiješan, ne?

* Danas živiš jednim mirnijim životom?

Da, pa to je meni logično. Da još uvijek pjevam taj rokenrol i da se oblačim u kožne jakne, da brijem glavu, stavljam naušnice - malo mi je glupo... Još s trbuhom, onako debeo sa 105 kila... Ja sam svoje otpjevao! Iz ove perspektive, šezdesete godine mi izgledaju jako svečano, kao neki doživljaj: koncerti su bili prekrasni, ljudi su se stvarno radovali susretima sa muzikom, publika je na festivale dolazila u svečanoj, tek sašivenoj garderobi... A ovo sad, ne znam, samo nekakvo gruvanje, djeca koja vole narodnjake, lažni trendovi. Mogu ti reć' da je nekad bilo boljih pjesama: ja to zovem muzikom! Danas se ne zna ko pije, a ko plaća! Novoj generaciji iz očiju piše: „Dajte nam lovu!". A ta filozofija mi je strana. Jer, meni je još jedina želja da napravim bolju ploču od „Dnevnika jedne ljubavi". Do sad nisam uspio, ali ne gubim nadu. Optimist sam bio uvijek u životu!

* Intervju sa Karlom Metikošem za knjigu „Bolja prošlost“ urađen je sredinom 1987. godine