Karlo Metikoš: Kad sam otkrio rock’n’roll, školu više nisam šljivio

Bez Karla Metikoša, alias Matt Collinsa, domaća rokerska istorija bila bi mnogo siromašnija. U vremenima kad je rock trebalo „da pruži mladima obilje mogućnosti za zabavu i ples" (kako je 1964. tadašnji urednik Jugotona" Pero Gotovac pisao u komentaru na poleđini ploče „Matt Collins Sings R and R"), Karlo je otišao korak dalje, da kao jedna od prvih internacionalnih muzičkih zvezda ove zemlje, po svetu - od Francuske, preko Italije, Irana, Grčke, Austrije, do Afrike i Sovjetskog Saveza - pronosi duh rock'n'rolla, a da svojim glasovitim turnejama po Jugoslaviji 1963. i 1964-65. ovdašnju publiku konačno obrazuje pružanjem autentične muzičke informacije, što mu je ova uzvratila euforičnim prijemom, dotad nezapamćenim na ovim prostonma.

„Bez Collinsa i njegove generacije rock-glazbenika - pisao je 1981. Dražen Vrdoljak povodom objavljivanja Collinsovog kompilacijskog albuma „16 originalnih snimaka (1962-1966)" - naša publika, u ono doba, gotovo i ne bi imala dokaza da su Fats Domino, Chuck Berry i ostali zaista mijenjali svijet popularne glazbe i svjetonazor mladih ljudi".

Metikošev egzodus po lancu „Hilton" hotela, s kojima je imao ekskluzivan ugovor, dao mu je priliku ne samo da vidi svet, već i da upozna ličnosti koje su docnije - iz mnogih razloga, kao krvožedni car Bokasa ili Haile Selasije - bivale predmetom kontraverzi, te su i njegova svedočenja o tim susretima dragocenija. Posebno poglavlje Metikoševog života je odluka da krene u Pariz i tamo počne svoju međunarodnu karijeru. Današnjim generacijama, duboko ogrezlim u tvrodokornu konzervativnost topline obiteljskog doma, to se čini kao svojevrsni science-fiction, ali je on za Matt Collinsa bio prevashodno potreba i moranje da se iskaže i dokaže.

Po konačnom povratku u zemlju, početkom sedamdesetih, Collins opet postaje Karlo Metikoš, sreće Josipu Lisac - i po holivudskom receptu - postaje deo muzičke legende koju narod zna kao „Karlo and Josipa". Najintenzivniji deo tih uzajamnih emocija ostao je utisnut na plastici u obliku albuma „Dnevnik jedne ljubavi" koji je i Karlu, i Josipi, ali i publici, do dana današnjeg, ostao kao jedan od graničnih kamenova moderne jugoslovenske muzike.

Elokventan, duhovit, bespoštedan u otkrivanju svojih zabluda i mana; čovek koji je, po priznanju, probao sve dijete ovog sveta, a opet iskusio sve gastronomske i alkoholne delikatese; kit koji je muzici dao sve, a i ona njemu; srcolomac koga se sa blaženim osmehom još sećaju mačke širom planete - Karlo Metikoš još nije rekao svoju poslednju reč!

Josipa Lisac to najbolje zna!

Posleratni školski dani

* Biografi obično počinju priču od detinjstva...

Rođen sam u normalnoj građanskoj porodici, u Zagrebu, ovdje u centru, u Preradovićevoj ulici, 8. 2. 1940. U školu sam krenuo sa šest godina, a već 1947. počeo sam svirat' klavir. Otac i mama su bih muzički navudreni: stari je imao Muzičku akademiju, mama je jako ljepo pjevala, i prije rata njih dvoje su držali zajedničke koncerte. Naravno, doma sam imao klavir i odma' su me dali u Muzičku školu. Ali, imao sam tako male prste da nisam mogao svirati! Kad sam 1947. stigao u prvi razred niže Muzičke škole, na papiru su mi dali nacrtanu klavijaturu gde sam ja, tobože, svirao, dok mi prsti nisu ojačali.

* Muzikom si se bavio, pod prisilom ili dobrovoljno?

Je, je... muzika me strašno interesirala i skoro svaki dan smo otac i ja išli u HNK, jer je stari bio lud za kazalištem. Običavao je bit' na galeriji, odakle je pratio sve opere, pjevače, njihove uzdahe, znao je napamet libreta, doma čuvao knjige o operama, tako da sam sa deset-jedanaest godina znao gotovo sve opere koje su se u nas izvodile. U to posleratno vrijeme ničeg nije bilo. Jedina duhovna hrana bilo je to kazalište u kojem sam i ja uživao: izgledalo mi je kao prekrasan, nestvaran svijet. Za kino su se teško nalazile ulaznice. Redovi su bili od jutra do mraka, a kao klinac nisam ni mogao gledati sve te filmove, osim „Ali Babe i 40 hajduka" gdje su me pustili... U međuvremenu, išao sam u školu, i bio odličan đak: svi su, u to vrijeme, bili odlični! To mi je tak' glupo kad netko danas s ponosom govori kako je u osnovnoj školi bio odličan. Pa, tamo su svi takvi: odlični!

Kad sam se upisao u prvi razred srednje Muzičke škole, pao sam na solfeđu. Bio sam već malo stariji, pa mi se nije dalo svaki dan vježbat' po osam sati zadaću, dok su moji vršnjaci igrali nogomet s krpenjačama. To me je fasciniralo, ne?... I vozit' se u onom romobilu, s kuglagerima!

Onda sam krenuo u Četvrtu gimnaziju - tu gdje je sad muzej Mimara - i, naravno, bio sam u mješovitom razredu, s djevojkama. Tu se počelo uređivat', češljat', svaki dan - jasno - hladna voda na kosu, malo šećera ili briljantina, što je u to vrijeme bila velika stvar.

Muziku sam konstantno slušao, svirao, ali, što sam bivao stariji, ta klasična muzika išla mi je sve više na živce, jer sam sve znao, a nije mi se dalo vježbati. Budući da nisam imao novaca, odmah sam, čim sam dobio knjige za školu - njih prodao u antikvarnici, tu, u Masarikovoj ulici. Osjećao sam se kao bogat čovjek. Mogao sam sebi u mlečnom restoranu priuštit griz na mljeku s čokoladom i cimetom, ili otić' u kino...

U školi sam zato imao problema, jer knjiga nisam nikad imao. To me je pratilo cijelo vrijeme, tak' da sam uvijek posuđivao knjige od nekoga. Bio sam dost' bistar; ni zadaće nisam pisao, već sam se snalazio, prepisivajući tuđe zadaće od vrednih učenika. Sjećam se da nam je latinski predavala vrlo stroga profesorica Vitalijani, i ja sam - budući da sam odlično pamtio - čitave stranice naučio napamet. Kad sam jednom odgovarao pred pločom, rekao sam joj da sam knjigu zaboravio kod kuće: odmah me je otjerala na mjesto i, naravno, dobio sam kolac. Desilo se to i drugi, treći put. Onda sam se javio da ispravim ocenu i opet nisam imao knjigu: izmišljao sam svašta - da su mi knjigu ukrali, da sam je izgubio, da mi je netko pocepao. Profesorica se konačno smilovala i rekla mi da izađem pred ploču. „Otvori 28. stranicu" kazala mi je, a ja sam, bez knjige počeo deklamovati ,,Alexander Magnus..." i dobio odličnu ocjenu.

* Još uvek pamtiš latinski tekst?

Je, kak' ne. Dan danas. Od svih đaka u školi, jedini sam imao odličan iz latinskog!

* Kako si upoznao rokenrol?

Tu muziku sam zavolio 1956. kad je otac mog prijatelja išao van i doneo mu gramofon s par singlica Elvisa, Bil Helija i Litl Ričarda. Oni su me šokirali i otad sam ja u rokenrolu! Jedva smo čekali da škola završi da dođemo kući i slušamo ploče. Školu više nisam šljivio. Postao sam onaj zločesti đak, uopće me učenje nije interesiralo, samo sam bio u filmu muzike. Nekakvim kanalima nabavio sam onaj gramofon na navijanje i ploče slušao danonoćno, dok ujutro nisam zaspao. Uništio sam sve gramofonske igle, pa sam umjesto njih stavljao čavliće samo da čujem ploče: „Lucille", „See You Later Aligator", „Rock Around The Clock", “I Beg Of You"... Onda su stizali Tomi Stil, Klif Ričard i ,,Šedouzi", a kad sam čuo Fets Domina i Džeri Li Luisa - onda sam potpuno poludio! Shvatio sam da mi je lako skidat' njihove stvari jer sam svirao klavir - kao i oni - a njihove pjesme čuo sam po hiljadu puta, dok se ploča nije rastopila.

Već ‘57. sam u školi, u gimnastičkoj dvorani, za vrijeme odmora, svirao klavir, a đaci plesali. U stvari, zamišljali smo da plešemo, jer niko od nas još nije vidio kako se igra rokenrol. Uglavnom, svi smo zbog te muzike kasnili na satove, bila je opća panika... Moji prijatelji su mi rekli da je u „Varijeteu" priredba „Prvi pljesak": „Daj, odi se prijavi, nagovarali su me. Doći će cijeli razred pa će te bodriti". U nedjelju, u 11 sati, došao sam na pozornicu i otpjevao svoj program u konkurenciji petnaest pjevača i pjevačica. Na tom su ti mjestu počeli i Zdenka Vučković, Šerfezi, Špišić - svi su s menom, u stvari, i krenuli. Oni su pjevali talijanske pjesme, a jedino sam ja kao ružno pače sjedio za klavirom, jer su i Mihaljinec i Nikica Kalogjera odbili da me prate. „Ne, ne - rekli su - najbolje da vi sami sebe pratite." Ni njima nije bilo jasno šta je u pitanju: neka glupa, čudna muzika.

Moš' zamislit' mene sa sedamnaest godina za klavirom: od treme su mi se znojili prsti i klizali po tipkama, a glas podrhtavao po Elvisovom receptu. Onda je Viki Glovacki rekao: „Pa, mali je talentiran, njega ćemo propustit' u drugo kolo natjecanja" i tak' sam ušao u finale, a 1958. dobio prvu gažu u „Varijeteu" za lovu.

Bio je nekakav šou, „Velika revija Jadrana", tak' se valjda zvalo, gdje smo svi pjevali - Tonči Kljaković, Šerfezi, Špišić - a unutar su bili i plesni programi. Kao nekakav vodvilj! Viki Glovacki je odredio da ono što pjevam jest crnačka muzika, pa su me radi uvjerljivosti namazali pastom za cipele, tako da igram crnca u tom igrokazu!

U „Varijeteu" je bio nekakav raštimovani pijanino koji se nalazio u pravoj rupi; kako orkestar nije mogao da me prati, a ja do pijanina nisam mogao doć' od publike, zamalo me nisu izbacili s revije. Onda je moj otac koji je uživao u meni i vidio da sam talentiran, odlučio da od kuće donesemo naš „Petrof" klavir u „Varijete"! Dok sam imao gažu - mjesec dana - klavir je stajao na pozornici: ja sam ga uveče zaključavao, niko sem mene na njemu nije svirao.

Ples u žutim sviterima

* Pretpostavljam da si već tad postao zvezda - makar u školi...

Bio sam glavni u školi! Zvijezda u rangu glumca! Jer, javno nastupat' i još za novce - bilo je kraj svijeta. U toj ulozi osjećao sam se kao da je cijeli teret konačno pao s mene, jer sam mogao pokazati šta sam u sebi nosio. Kasnije sam redovito počeo pjevati po plesnjacima. U Zagrebu su bili poznati „Tucman", „Brešć", „Fijaker", specijalno „Glazbeni zavod" gdje je svirao orkestar Stjepana Mihaljinca ili orkestar Nikice Kalogjere, a gdje su pjevali super-zvijezde Ivo Robić, Drago Diklić, Džimi Stanić... Došao sam u „Glazbeni zavod", predstavio se ko sam, da sam pjevao u „Varijeteu" i tak' dalje - i zamolio ih da u pauzi pjevam kod njih, dok se zvijezde odmaraju. Onda su me oni pustili da pjevam i sviram na klaviru, al' publika baš nije bila oduševljena. Sjećam se da su me gađali dinarima, fućkali i zahtijevali da se maknem sa scene. Sve je to smiješno izgledalo, jer klavirskih stalkova za mikrofone tad nije bilo, pa mi je mikrofon neko morao držat', kao u „Varijeteu", ili sam, kao u „Glazbenom zavodu", na klavir stavio stolicu, a na nju naslonio mikrofon...

Zvižduci me nisu smetali, ja sam svoje otpjevao, pobr'o sam sve te sitne novčeke sa poda, i onda za taj novac kupio si sendvič. Tako sam uglavnom provodio vrijeme 1958. i 1959. a onda sam sreo neke prijatelje koji su spremali vokalni kvartet. Tad su ,,4M" bili neprikosnoveni šoumeni, gostovali čak u Engleskoj kod Tomi Stila - za nas, svijetske zvijezde! Djelomično po uzoru na njih, tak' je nastao kvartet „Regal", ja vjerujem prvi vokalno-instrumentalni ansambl u Jugoslaviji! U grupi su još bili Braco Makar, Ivo Andrijanić i Vlado Bauer. Šest mjeseci smo vježbali dve stvari! Zgodan repertoar smo si napravili: nakon dvije godine imali smo šest-sedam pjesama, stvarno dobro navežbanih. Ali kako nam je to bilo malo, uzeli smo električnu gitaru koju je svirao izvjesni Gambi: njegova gitara bila je ručni rad, od ptičijeg javora. Imali smo i kontrabas, bubanj... pravi vokalno-instrumentalni sastav! Dok su „Emovci" na gažama imali smokinge, mi smo si dali plesti žute svitere, s šalovima, uz crne hlače. Stalno smo nastupali, a jednom nas je čuo Bojan Adamič i pozvao nas da gostujemo na Ljubljanskoj televiziji. Svirali smo po Rijeci, Zagrebu, bilo je zgodno...

* Kvarteta je u to doba bilo k'o blata?

Puno ih je bilo: ,,4M", „Melos", „4 plus 1" „Problem", a „Regal" je šibao rokenrol s pjesmama tipa ,,uap-tuvari-vari", koje smo skidali s ploča. Kako sam već imao dosta iskustava i nastupa, odvažio sam se i krenuo na more. Tad su se gaže dobijale tak' da si došao direktoru hotela, rekao mu da si pjevač iz Zagreba, da si pjevao u „Varijeteu" i „Glazbenom zavodu", da si čak nastupao na televiziji - a on bi rekao “Izvol'te, tu vam je bend, pa probajte". Pjevao sam u Poreču, u „Picalu", gdje su prvi puta došli francuski turisti, a zbog njih su stigli i pravi francuski kuhari. Tu sam prvi put vidio kako se jela, zapravo, mogu lijepo pripremiti: klope je bilo kol'ko hoćeš, a povrh svega, dobio sam i novce, kao honorar, jer sam se, praktički, utrapil. U „Picalu" sam sreo te Francuze - i Francuskinje, naravno - koji su mi rekli da bi bilo zgodno da dođem u Pariz, da fenomenalno pjevam, da mi je tamo karijera zagarantirana. Dok sam pjevao u „Picalu", oni su skakali, veselili se, ludovali: ja sam samo tak' gledao, u čudu, jer naša publika tu muziku još nije kužila.

Kad sam se vratio s mora, otišao sam u „Jugoton" koji je tad bio u Ilici. Sjećam se da je muzički urednik bio Pero Gotovac kome sam objasnio gdje sam sve nastupao, da sam bio na televiziji, pominjao sam kvartet „Regal", i konačno zamolio za audiciju. „Pa, čekaj - rekli su mi ljudi u „Jugotonu" - daj se saberi. Šta ti ono pjevaš? Rokenrol? Toga imamo kroz licence, imitacije stranih pjevača nam ne trebaju". To me je jako pogodilo i onda sam sebi rekao: ,,K vragu, Francuzi su mi pljeskali, plesali, ovdje mi neće objavit' ploču, zašto ne bih otišao u Francusku?"... I tako, simo-tamo, skupio sam sve svoje krpice, kofer, kišobran, i onda čekao skoro godinu dana da dobijem pasoš. Imao sam neke prijatelje u Danskoj koji su poslali garantno pismo, tak' da sam prvo otišao u Dansku, a potom, preko Belgije stigao u Francusku

U IDUĆEM NASTAVKU: KAKO JE KARLO METIKOŠ POSTAO MATT COLLINS?