Feljton: Knjiga “Bolja prošlost - Prizori iz muzičkog života Jugoslavije 1940-1989” (55)
Mcoll 01 S

Photo: Screenshot

Karlo Metikoš: Od pariškog klošara do intimnog koncerta za iranskog Šaha

Reklamna fotografija: Matt Collins pored Ajfelove kule u Parizu*U Parizu si odmah, na delu, proverio materijalističke principe trulog Zapada?

Decembra 1961. stigao sam u Pariz, s jednim dolarom u džepu! Onih pedeset dolara koje sam iz Jugoslavije poneo u cipeli, potrošio sam u Danskoj: kupio sam modemu košulju sa iglom kroz kragne, kravatu, a cijelo vrijeme hodao sam u svilenom odijelu koje sam nabavio na zagrebačkom Sajmištu. Odijelo je neko poslao iz Amerike i niko ga nije htio kupit', sem mene, naravno. U njemu sam izgledao kao Klif Ričard, Bil Fjuri, ondašnji vrhunski idoli... U Parizu me dočeka gadna zima. Nit' sam znao francuski, sem par riječi ,,merci", „je t'aime", nit' sam imao novaca, niš'... Promjenim taj jedan dolar i s koferom i kišobranom krenem da u garderobu ostavim stvari. Tamo saznam da garderoba dnevno košta dva i pol franka, a morao sam si kupit' kruh, mlijeko, da nekako smognem snage da dođem do tih mojih Francuza iz „Picala" koji su mi ostavili adrese. Brojeve telefona nisam imao, nit' sam znao kak' se po onim ogromnim imenicima traži broj: za mene je sve to bilo nešto novo, čudo jedno.

I niš'! Krenem pješke noseći onaj kofer i famozni kišobran! Pit'o sam prolaznike gdje je ta i ta ulica, a oni su samo vrteli glavom i vikali „Metro! Metro!" Za podzemnu željeznicu nisam imao novaca, pa sam morao hodati. Na nogama sam izdržao dvije noći i jedan dan. Kad se umorim, naslonim se na zid, držim kišobran i kofer, spavam stojeći. Tako sam cijeli Pariz prepešačio dok sam stigao do prve, od ukupno tri adrese. Moj prijatelj, Francuz, nije bio u Parizu! Otišao u vojsku, u Alžir. Istim sistemom, pješke, krenuo sam do jedne mačke, jako zgodne...

Rock'n'roll literatura: Matt Collins u jednoj pariškoj knjižari

Njezini roditelji i ona ljubazno su me primili, pozvali na ručak, a ja, iscrpljen od gladi, nit' sam mogao jesti, nit' pit'. Naprosto, zaspao sam za stolom! U neko doba počeli su me budit', pokazujući mi na sat, a sve pominju hotel, pa hotel. Vidim, tu nema vajde za spavanje, skoro će ponoć, ljudi rano ustaju za posao - i tu počnem da se izvinjavam. Lepo me otprate do vrata, pozdrave me, zaključaju vrata, i ja, opet, na ulici. S kišobranom i koferom.

* Klošari su ti dali ideju ?

Jest'. Spavao sam vani, ispod mostova, jer sam vidio da uveče klošari, uz vatru, tu spavaju i griju se. Nisam više smio spavati u čekaonici drugog razreda na željezničkoj stanici, jer su stalno bile racije, a meni je viza istekla. Skužio sam da je pod mostovima zgodno: zamotam se u novine - odlična izolacija - stavim kofer pod glavu, kišobran pored sebe, i spavam... Bilo je užasno hladno! Najveći problem bio mi je gdje da promenim gaće! Onda sam išao u javni klozet, menjao zmazane za ove čiste, i pošto se toalet plaća, ja sam bježao dok je žena koja je čuvala klozet vikala ,,Ubojico!"...

Nakon siromaštva - uspjeh: Matt Collins u Parizu sa grupom New Stars i novim modelom M.G.U međuvremenu sam skužio još jednu fintu kako preživjeti: vidio sam kako klošari iz kanti za smeće uzimaju obroke koje ljudi bacaju. Dešavalo se da nađem pol' pileta, još toploga, bagete, meso... sve sam ti to jeo! Bilo je divno! Znaš ono, kad nemaš, kad ti je sve slatko! Izgledao sam jezivo. Košulja mi je sva pocrnila, okovratnik je bio grozno prljav, a cipele su mi se od hodanja izlizale, pa sam na njima imao nekoliko rupa u koje sam stavljao novine, tek da se ne smočim. Kad sam stigao do zadnje, treće adrese, kod jedne mačke, njezini su se šokirali kad su me vidjeli. Ona nije mogla vjerovat'. U Poreču sam bio preplanuo, zdrav, plesao sam, u Parizu sam izgledao kao živi leš. Pustili su me da prespavam, tu sam se okupao, izgledao sam malo pristojnije. Ali, već sutradan, opet sam bio na pločnicima Pariza.

* U potrazi za muzičkim poslom?

Iz Danske sam sa sobom poneo nekoliko adresa muzičkih kuća i agenata koji organiziraju prijem novih pjevača na audicije. Odlazio sam tamo, predstavljao se kao pjevač iz Zagreba, iz Jugoslavije, objašnjao im da sam se pojavljivao na televiziji - i davali su mi priliku da uz klavir zapjevam. Brzo sam skužio gdje su audicije važne, saznao sam koji su ljudi bitni... U međuvremenu sam pisao doma: sve je krasno - samo nek' mi pošalju lovu! Onda mi je tata poštom poslao zagrebačke novine, i u njih zamotao pedeset dolara. S tim parama osjećao sam se kao najbogatiji čovjek u Parizu, pa sam odmah otišao u prihvatilište Crvenog križa na Pigalu. Spavanje me je koštalo pet franaka dnevno, s doručkom: jedan baget i litra kave.

Navečer moraš bit' u prihvatilištu do deset sati, jer se vrata zaključavaju: ako zakasniš jednu minutu, niko te ne pušta unutra. Tam' su mi brzo pokrali cijeli kofer, al' je bilo zgodno. Sreo sam i naše ljude, Jugoviće, koji su me, štitili, čuvali: oni su ti uglavnom bili nekakvi bokseri, bavili se kečezkečkenom, ili telohranitelji, bivši vaterpolisti, begunci iz Jugoslavije... Svega je tu bilo! Portugalaca koji su bježali pred Salazarom, onih jadnih Mađara koji su nakon 1956. stigli u Pariz. Svak je govorio priučeni francuski, a ujutru bi se iz prihvatilišta razbježali, tražeći posao.

Sjećam se da je jedan sveučilišni profesor našao posao kao konobar, pa nas je zvao na gozbu u kafanu. Imali smo uigran sistem: jedan bi sjeo i naručio porciju, onda bi pojeo pola i diskretno se izgubio, a na njegovo mjesto dolazio bi drugi, kao da se niš' nije dogodilo...

Trijumf na vidiku

Na snimannju prve ploče: Matt Collins u studiju * Konačno, i ti si dobio prve gaže...

Zahvaljujući nekom kitu kog sam znao još dok sam bio u kvartetu „Regal", a on u orkestru Bojana Adamiča. Neko me je u Parizu uputio k njemu, jer je u to vrijeme on radio kao menadžer za američke baze po Francuskoj. Čim sam se pojavio, odmah me je prepoznao i dao mi gaže, ali mi je pomenuo da moram naučit' repertoar... Sad, pazi, šta: nisam imao ni gramofon, ni ploča, a lova od oca je polako isticala. Prodao sam sve svoje stvari, kofer, kišobran, kaput, kabanicu, tu sam se malo potkrpio s parama, a po Parizu sam hodao u čuvenom svilenom odijelu. Moji prijatelji su ga zvali „shining"!...

Na Šanzelizeu se nalazila jedna velika prodavaonica ploča s puno kabina u kojima si mogao slušati ploče prije nego ih kupiš. Tak' sam ja slušao Čabi Čekera, i ,,Twist Again" čuo tri puta, skinuo tekst, i onda krenuo na novu pjesmu. U toj sam radnji spremio čitav repertoar! Onda sam pjevao po američkim bazama, pred vojnicima koji su bili non-stop pijani i kojima je uopće svejedno ko i šta pjeva. Po gaži sam dobijao sto dolara, što je i danas velika para. Kako sam imao novce, moja prijateljica - ona kod koje sam prespavao - iznajmila mi je sobicu u svojoj kući: unutra krevet, lavabo, a na hodniku zajednički toalet... E, onda sam ja bio gospodin! Imao sam sobu, stalne gaže, ali sam redovito išao i dalje na audicije. Tu sam upoznao nekakve rokenrol bendove, sjećam se da sam s njima pjevao po nekoj crkvi, počeo sam se muvati po tim muzičkim krugovima. Naletio sam na grupu „Lješinari" koja je već imala singl, a brat jednog kita iz „Lješinara", bio je u bendu „Šoset Noar", mega-zvijezdama Francuske u to vrijeme. Na Šanzelizeu je promet stajao kad su oni prolazili svojim kadilacima, takva je gužva bila oko njih...

Vest koja je uzrujala Pariz: Matt Collins umesto Edija Mičela

Njihov menadžer, kog sam također upoznao, pozvao me je da dođem na veliku audiciju firme „Barclay" na kojoj se tražila zamena za pjevača Edija Mičela - tad vrlo popularnog kita - koji je morao ić' u vojsku. Na audiciji se pojavilo njih pet stotina!... I ja sam pobjedio! Ponudili su mi odmah ugovor za turneje, ali ne i za ploču, jer se Mičel trebao vratiti za šest mjeseci...

*Dobio si i ličnog menadžera ?

Zvao se Žan Klod Kami. Danas je, čujem, velika faca, a onda je, 'bem ti, bio miš, isto k'o ja, tek počinj'o. S tašnicom je nešto trčao okolo i svi su ga izbacivali van. Al' on je nešto muljao, s „Lješinarima" je uradio jednu pločicu, obećavao da će probati i za mene nešto napraviti. I, stvarno! Otišao je u „Philips", pustio im moje demo-snimke koje sam snimao po raznim studijima, a ovi su - pali! Rekli su da će mi dati ekskluzivni ugovor, jer se za mene već tad znalo. Slike su mi izašle po svim francuskim novinama, s naslovima „Matt zamjenio Edi Mičela"...

Osluškujući kišu franaka: Matt Collins u studiju kompanije Philips

* Promenio si ime i prezime.

Svi francuski pjevači tad su imali engleska imena i prezimena. Žan Filip Smet pretvorio se u Džoni Holideja, Claude Moine postao je Edi Mičel... a ja sam dobio ime Matt Collins. Naprosto, menadžer je otvorio telefonsku knjigu Njujorka, na slepo pokazao olovkom i rekao: „Matt Collins"... U najčuvenijem rokenrol klubu Pariza „Golf Druo" bio sam jedna od velikih zvijezda: tu sam redovito pjevao, a o svemu redovito pisao ocu. „Sad imam stan, sad apartman, prekrasno mi je, Pariz je divan, uskoro ću snimiti ploču, nemam brige oko novca..."

Metikoši na okupu: Karlo i njegov otac Josip, u bolničkoj sobi u Nici, 1962. godine

Tata je bio lud za mnom. Majka mi je umrla kad mi je bilo šesnaest godina, pa me je otac obožavao. Čim sam potpisao ugovor s „Filipsom", odmah sam mu poslao isečke iz francuske štampe, i, naravno, pismo. Otac mi je onda krenul' u „Varijete", na „Prvi pljesak", i pred publikom čitao moje pismo iz Pariza! A isečke je okačio u holu, tamo, kod programa, da obavijesti publiku kako mu sin napreduje u Francuskoj! U međuvremenu, od „Filipsa" sam dobio avans i - bio milioner! Rešio sam sve svoje probleme, snimio ploču. U ono vrijeme najveća bitka bila je za američke hitove: tko će ih prepevati na francuski? Pevači su se trgali za tim pjesmama, jer se u prepevu više ploča prodavalo nego u originalu.

Meni je zapala pjesma „Osluškujući kišu" koju sam snimio u „Filipsovom" studiju, u Parizu: zbor mi je bio „Double Six Of Paris", koji su docnije postali ,,Swingle Singers". Svirali su mi vrhunski muzičari, uvjeti za rad bili su bespekorni... Ploča je postala hit, krenuo sam na gaže, osnovao svoju grupu koju sam kešom plaćao, nastupao na francuskoj televiziji, počeli su da stižu pozivi iz svijeta: pozivali su me u Tursku, Libanon, Iran, Italiju. U Rimu sam, recimo, pjevao na jednom koncertu umjesto Ćelentana...

* U Teheranu si upoznao Šaha, Rezu Pahlavija?

U Parizu me je čuo nekakvi rođak od Šaha, valjda bratić, i pozvao me da skočim do Teherana, jer tamo - rekao mi je - već imaju bend iz Italije. I stvarno, bend je bio izvrstan. Svake smo večeri šibali muziku u „Hiltonu", u nezaboravnoj, ludoj atmosferi: kavijar se jeo na tone, šampanjac se točio kao voda. Totalni luksuz! Budući da smo mi svirali u vrijeme kad je Šahovom sinu bio rođendan, običaj je bio da bend iz „Hiltona" pred Šahom svira jednu novu pjesmu. Tak' smo mi morali komponirat' za maloga!

Decenijama najmoćniji čovek Irana: Šah Reza Pahlavi, čovek koji je zlatnikom nagradio Matta Collinsa

Italijani su se usrali: tražili melodije, mučili se. Ja sam već tad počeo komponirat', prčkao sam nekakve teme a la Fets Domino, Jerry Lee Lewis... i onda se sjetim i velim Italijanima da imam nešto sjajno: počnem da pjevam „To nisu jedra moje brodice, to su gaćice moje Marice"... Za tu sam pjesmu dobio zlatnik od Šaha, jer mu se mnogo dopala, mada sam je pjevao na hrvatskom! Niko niš' nije razumel. Neki od gostiju su čak i plesali, bilo je veselo... Čim smo odsvirali svoje, odmah su nas maknuli u kuhinju, a ispred vrata - zbog bezbednosti Šaha - stajalo je desetak policajaca.

Histerija u Zagrebu

Jedna od mnogih verenica: Karlo i (izvesna) Margaret u Teheranu, 1965. godine* Pevao si i u Bejrutu?

  ...Bio je to jedan od najljepših gradova na Istoku. Prekrasan grad. Također, pjevao sam i u Ateni, za kralja Konstantina. Vidio sam sve grčke princeze, svu tu elitu koja se producirala po „Hiltonu"... Do 1966. kad se to događalo, bio sam dvaput u Jugoslaviji, na mojim glasovitim turnejama. Prvi put sam održao par koncerata, u Zagrebu, u Beogradu. Sjećam se Đorđa Marjanovića koji me je gledao i kasnije ga je interesiralo kojom tehnikom držim mikrofon, kako plešem, kako se krećem po bini. U Zagrebu me je na dva koncerta slušalo 12.000 ljudi, što je danas isto kao da imaš 120.000! Kad sam dolazio iz Francuske, na aerodromu me je čekalo par hiljada ljudi. Pred JAT-om je, također, bilo nekoliko hiljada znatiželjnika, a budući da stanujem nedaleko od JAT-a, do kuće nisam mogao doć'. Milicija je stigla, jer je narod počeo razbijat' stakla. „Crveni koralji" su pokušali svirati na ulici, onda ih je milicija ištekala iz struje, prava histerija! Taj prvi koncert na Šalati mi je i danas nezaboravan. Padala je kiša, svih 6.000 ljudi imalo je kišobrane, i niko se od njih nije pomakao! Skoro sam poginuo, jer nije bilo nikakve izolacije!

* Opet si se vratio u Pariz?

Tu sam boravio neko vrijeme, a onda sam otišao u Italiju, gdje sam proveo godinu dana, jer sam tamo probao napravit' karijeru. Došao sam u firmu RCA, kod Tedi Rena, muža Rite Pavone. Tu me je poslao „Filips", jer sam znao italijanski i mojoj firmi bilo je u interesu da napravim nešto u susednoj zemlji. U Italiji sam imao puno nastupa po noćnim klubovima: u Rimu, Milanu, Firenci, moje koncerte najavljivao je Fred Bongusto, jer sam bio superstar! Bio sam i u Beču, gdje su nas - mene i bend - izbacili iz hotela u kojem smo nastupali pred finom bečkom gospodom. Pjevao sam „Lucille", i sjećam se, navili smo se do daske, a ja sam klečal po podu, bacal sam one šljokice. Neki ministar je bio u publici i zahtjevao da se raskine gaža...

U Italiji je trebalo da snimim ploču, pa sam ponudio svoje pjesme, na italijanskom. Slušala me je komisija u kojoj su bili Tedi Reno, Đino Paoli i Umberto Bindi. Kad sam završio, kaže Paoli: „Ovakvih pjesama ja napravim deset dnevno". Tako su me odbili, a docnije sam likovao kad ga je napustila Stefanija Sandreli, s kojom je bio oženjen! Mnogo godina kasnije, sreo sam ga kad se Arsen ženio: podsjetio sam ga na tu audiciju, ali se on pravio da se toga ne sjeća!

* Zatim si po drugi put stigao u domovinu...

Koncert u hali Tivoli, Ljubljana, 1. januara 1966: Matt Collins u akcijiDošao sam sa prekrasnim „Filipsovim" plakatima kojima su se svi divili. Napravio sam turneju od 152 koncerta, što je tad trebalo da bude rekord, ali su nekakvi „Los Paragvajos" gostovali po Jugoslaviji i održali - 153 koncerta. Valjda su našli nekakvo selo po Crnoj Gori koje je i bog zaboravio! Za turneju sam promenio tri orkestra, jer nisu mogli izdržat' tol'ki napor: prvo sam pjevao sa „Koraljima", onda sa „Bijelim strelama", i na kraju sa „Delfinima". Nastupali smo na stadionima i velikim halama. Vladala je prava euforija. Djeca su trčala za mnom, jer sam bio sav u zlatu: imal sam zlatni sat, zlatni prsten, zlatne gumbe za manžete, narukvicu, zlatnu iglu na Diorovoj kravati, zlatni lančić sa džadom. Blještao sam! Publika je hrlila na mene, odjeću su mi trgali na komadiće, gumbe, cipele - sve su to bili suveniri... Običavao sam po halama pjevati u sredini, kao u ringu, i čim sam sišao, krenuli su me trgat'. Zato bih se zaletio, i skočio svima na glavu, nekako se četvoronoške dovukao do svlačionice gdje je ispred vrata dežurao jedan milicajac. Uopće, tad milicija nije znala šta da čini na mojim koncertima. Takvo nešto nikad u životu nisu vidjeli, nisu ni umjeli da se snađu!

Na naslovnoj strani magazina Ritam: Matt Collins 1964. godine*Istorijski je dokazano da su te žene, u to doba, obožavale?

Moj otac bio mi je i tajnik, tak' da je on odgovarao na pisma. Nisam ih ni čitao, sem onih najvažnijih, gdje su neke mačke prijetile da će se ubiti ako im ne odgovorim... Svega je bilo u tim pismima! I seksualnih, i ženidbenih prijedloga, i molbi da se slikam za novac, svašta. Mačke su dolazile na vrata mog stana s nekakvom djecom i govorile mom ocu da su unuci stigli! Navodno, nisu imale novaca za put, pa su od starog tražile nešto para. Otac je prvo nasjeo, ali je onda skužio stvar i svaku pitao: “A kad je Karlo bio s tobom?". Ova bi, recimo, rekla da se to desilo u Somboru, a stari bi izvadio plan turneje i mirno odgovorio: “E, vidiš, Karlo ti nije bio u Somboru!"... Ja sam intervenirao samo kod potencijalnih samoubojica. Jedna moja obožavateljica, recimo, i danas ma čestita Novu godinu, rođendan, i uvijek napiše svoju adresu. Nikad joj se nisam javio, mada mi je napisala da se nikad neće udati i da još uvijek čeka mene...

* Bio si pravi „heartbreaker"?

O, da, da... I to veliki! Jer, ja se zapravo ničim nisam bavio, sem koncertima i - mojim obožavateljkama.

* Zna se da si preferirao veridbe?

Jest'. Ne sjećam se točno, ali sam imao negdje oko dvadesetak zaručnica. Pravih zaručnica, od kojih je jedna bila grofica, a druge manekenke, princeze, konobarice, kćerke generala, studentice, stjuardese... Bila je to zgodna forma: dok ide - ide. O tome se redovito pisalo i meni je pravilo stanovitu reklamu…

U IDUĆEM NASTAVKU: A ONDA JE DOŠLA JOSIPA LISAC…

Oceni 5