Pouke iz prošlosti
Kasandra 02

Photo: Screenshot

Kasandra, boginja za svakodnevnu upotrebu

"Strah, zavist, taština, zdravlje, korist, profit, ponos, ljubav i zabava. Ako ste ikada potrošili neki novac, onda je to bilo zbog jednog od ovih razloga" - čuvena je izjava Roda Mimpresa, nekadašnjeg direktora marketinga ITT-a.

Ako ste ikada gledali neku "sapunsku operu", bilo je to zbog istih razloga.

Trenutno u Srbiji postoji samo jedna neprikosnovena istina, nešto što ne spori nijedan političar, nijedna partija, etnicka grupa, (potencijalna) autonomna pokrajina, sindikat, verska zajednica, medij, javna ličnost ili pripadnik sluzbe bezbednosti, oko čega se slaze čak i koalicija "Zajedno" - "Kasandra" je ubedljivo najpopularnija pojava u zemlji! Razlog za radovanje nad konačno dostignutim društvenim konsenzusom ili plakanje nad njegovom jadnom osnovom?

O dotičnoj seriji i njenoj napaćenoj junakinji već je proliveno dosta mastila. Ipak, retki su se pozabavili i stvarnom podlogom njene popularnosti. Da bi se otpočela analiza, prvo treba konstatovati nesporne fakte. Pod jedan: gornja konstatacija o popularnosti je empirijski potvrdjena. Drugo: količina i sveprisutnost popularnosti ukazuju na formiranje fenomena mita. Treće: za tu popularnost sigurno postoji neki razlog. To je racionalna osnova naše analize. Sve ostalo, kao i kod drugih mitova zgotovljenih u elektronskom kazanu masovnih medija, uvek je prica o simbolima, idealima i idealnim tipovima, mehanizmima identifikacije i o - marketingu. Kao i u religiji. Svaku od njih, posebno one najveće, možemo posmatrati kao milenijumske sapunske opere, sa jednim idealnim likom, više pozitivnih pratilaca, obaveznim negativcima i pravim malim školama zanimljivih scenarija (tako da je i najveći svetski oglašivač, mit po sebi, "Procter&Gamble", našao za shodno da sponzoriše seriju o Hristu). Verovatno je i ova paralela navela pripadnike čuvene "frankfurtske" filozofske škole, Adorna i Horkhajmera, da modernu industriju zabave, taj gusti asteroidni pojas komercijalnih sadržaja koji okružuje planetu i iz koga se u redovnim razmacima i obilnim količinama regrutuju komete planetarnog "stardoma", nazovu "teologijom našeg doba". Ona nam, naime, pruža bogove za svakodnevnu upotrebu, mitove po principu papirne maramice. Takva je i "Kasandra".

Oni intelektualno zašiljeniji, seriju ne mogu ni da smisle. Spisak zamerki im je dugačak kao Slobin mandat. "Kartonski" likovi, gluma na nivou šumskog partizanskog pozorista, auditivni i vizuelni kič oličen u orkestarskim "udarima" koji prenaglašavaju ionako prenaglašene emocije (komponovani od strane nekog venecuelanskog Vangelisa, praćenog tamošnjom verzijom Georgija Zamfira), dugim pretapanjima na cveće dok Manrike u upečatljivom stilu sveže obrijanog Radeta Šerbedžije recituje svojoj povređenoj simpatiji ljubavnu pesmu a la Pero Zubac ("Ne daj se, Kasandra!"), višeminutni "slow motion" scene padanja sa konja od koje bi se i Volteru Hilu pomerio centar za ravnotežu, sve u ovoj latinoameričkoj bozi kristališe od prezaslađenosti i diletantizma.

U isto vreme, narod, u očiglednom televizijskom (životnom?) glikogenskom deficitu, poput vojnika sa slobodnim popodnevom u kantini, nemilice guta i dalje. Do te mere, da vam je najbolje vreme za telefoniranje na teritoriji čitave zemlje upravo ono kada se prikazuje nova epizoda - sve veze su slobodne! Zašto? Šta nam to priziva potrebu za "trenutnim bogom" (Uzener), zašto nas sve to obuzima tako jako da smo spremni da jedno vreme čitave svoje živote orbitiramo oko izmišljenih doživljaja nepostojećih likova? Po cenu da budem optužen za redukcionizam i simplifikaciju, mislim da odgovor nije tako komplikovan: zato što ljudi u Kasandri i zbivanjima kojima je ona centar prepoznaju neke njima važne stvari. Ako je verovati Tiodoru Rozaku da je mit "kolektivno stvorena pojava koja u sebi kristališe velike središnje vrednosti kulture", naravno, konkretne kulture, onda naša kao središnju vrednost, sasvim očekivano, ima patnju.

Patili su se naši dedovi, nisu imali čarape kada su marširali nego su obmatali noge obojcima; kakve "Najke", kakvi bakrači?; patili su se naši očevi sa svojim posnim i tvrdim projama, Trumanovim jajima i košuljama od američke padobranske svile; patimo se mi na svojim hodočasnim, ponižavajucim ali spasonosnim turama do buvljaka, bilo kao kupci ili prodavci; nekako, čitava istorija ovog naroda, iz diskursa ličnih prica i emotivno najvažnijih reminiscencija podseća na dragocenu porodičnu radnju, prenošenu sa kolena na koleno, koja od početka prodaje samo jedan espap: patnju. Kada se na to doda i ovdašnji endemski narcizam, naša ubeđenost da smo lepi, dobri i pametni više nego drugi, to jest, da tu patnju ne zaslužujemo, evo savršenog modela za identifikaciju sa popularnom TV junakinjom. Ona pirka osećanje spasa u naše izanđale domove, prodaje nam svoju elektronsku indulgenciju za beznačajne pare (tek koliko iznosi posebna taksa na strujomer), plačući za nju mi u stvari oplakujemo sebe, teturajući ka neizbežnim hepiendovima mi sebi štampamo kartu za vožnju ka nadi, ka veri da će i nama, takođe, jednom, po pravdi Boga ili nekog kosmičkog scenarija, biti bolje. Kada nemamo šifru za otvaranje sopstvenog života, kada smo zbunjeni i nemoćni preko svih granica, verujemo i emotivno se vezujemo za onoga ko nam nudi čvrsto tle. Ko nam moze dati fokus, Elijadeovu "axis mundi" (osu sveta). Ili bar, utehu. Mit televizijskog (ili filmskog) junaka, na mnoge načine, svojim banalnim selotejpom krpači krhotine naše išutirane realnosti, prosute pod noge "društva" ili "civilizacije", uz pretnju da, ako ih bar nekako ne pokupimo i sastavimo, nepovratno postanu srca u stampedu modernog života. Kod nas, u stampedu opšteg raspada...

Kasandra je modla u koju mi ulivamo sopstvene živote, da budu zapečeni na jakoj i pažljivo održavanoj vatri dramaturških situacija baziranih na osnovnim emocijama (pogledajte opet izjavu na početku teksta). Jednostavnost delovanja kao ogledalo jednostavnih mehanizama koji pokreću ljude. U tome je sva tajna hit-filmova, sapunskih opera i, na primer, advertajzinga. Ili, kako to jednom sjajno reče neko od poznatih holivudskih producenata, opisujući idealni scenario za melodramu: "Momak sreće devojku, momak gubi devojku, momak ponovo osvaja devojku."

Da bi se mit formirao, pod pritiskom prethodno pomenutih okolnosti, potrebno je da dođe do jedne specifićne mentalne situacije. Njen opis se može naći i u knjizi Radeta Grujića "Duhovi vremena" (BIGZ, 1994) - obavezno pročitati! - posvećenoj fenomenu modernih mitova. Oni se, naime, doživljavaju kroz neku vrstu "intuitivnog sažimanja", redukovanja svesti na jedan trenutak, jednu ličnost, predmet ili ideju. U momentu bavljenja njima ne postoji nista drugo, to vreme je samo naše i njihovo. Oni su vizuelna mantra koja nam, u datom trenutku, zaokuplja čitavu svest, sa nadom da će doći do prosvetljenja.

Ova fokusiranost, po nekim mišljenjima, ima svoj koren u jednoj tački. Moglo bi da se kaže da je celokupna mitologija masovne kulture (čiji je "Kasandra" nesumnjivi deo) nastala na ruševinama jednog modernog mita - o neograničenim mogućnostima svih ljudi da ostvare maksimum svojih potencijala. Na žalost, realnost životnih monopola, nepravdi, nedaća i otuđenih elita prebacila je plan desavanja u polje simbola, na livadu filma i televizije na kojoj, da parafraziram jednog provincijskog cinika, "pasu samo magarci".

Cirkuska epopeja iz Venecuele, čija je glavna junakinja već dospela i na srpska uskršnja jaja, na najbolji mogući način demonstrirajući svu pagansku i primalnu simboliku na kojoj se, uprkos svim mikroprocesorskim čudima, bazira moderni svet, sišla je u svakodnevni život. Kao i svi mitovi. Deci se daje njeno ime, komponuju se pesme, biraju se dvojnice, upućuju tužbeni zahtevi proizvođačima namestaja koji su se drznuli da, neku godinu pre pojave same serije, daju isto ime komodi koju proizvode, očekuje se prava poplava preimenovanja kafića i klubova, frizerskih i kozmetičkih salona, kao i najezda pseudonima kafanskih pevaljki i vračara, istoimenih vina i rakija, krpa za sudove, zidnih satova, školskih sveski i kesa za pijac. "Kasandra" je snimak našeg "mislećeg stila" (mindstdzle), mladjeg i savremenijeg marketinškog brata već poznatog principa "životnog stila". Snimak koji je besprekorno precizan i "skalarni", podoban za tumačenje na vise nivoa i sa više značenja. Na taj snimak možemo da se ljutimo ili na njega da ne obraćamo pažnju. Jedino što ne možemo je da negiramo da postoji.

*Tekst objavljen u nedeljnom izdanju Naše borbe maja 1997.

Oceni 5