Kasandrino proročanstvo

Ako pažljivije obratite pažnju na snimku Zenice iz 1991. godine, koji je napravio novinar Marko Jošila, možete vidjeti, na svega nekoliko trenutaka, ozbiljnog starca u zelenkastom odijelu, sa uredno obrijanom bradom i kosom zalizanom na potiljak glave. Mirno je, iz prikrajka, promatrao novinara sa mikrofonom u ruci, slušajući odgovore slučajnih prolaznika, ali o čemu je razmišljao ostalo je nepoznato. Barem većini onih koji su taj snimak vidjeli, objavljen ovih dana, na društvenim mrežama, iznenada i bez nekog jasnog povoda.

Oni koji su u liku tog starca prepoznali Dušana Stankovića mogu samo pretpostaviti o čemu je starac razmišljao, ako se uopšte sjete njegovog postojanja, za sve ostale to je samo bezimeno lice na starom televizijskom snimku, ništa više i ništa manje. Ali, igrom sretnih okolnosti, ja sam dobro poznavao tog, u trenutku snimanja televizijske priče, ipak, pomalo oronulog starca tako da sam, vjerovatno, jedan od rijetkih koji se mogu prisjetiti njegovog života i napisati neku kratku bilješku o egzisteniciji koja bi, u nekim sretnijim vremenima i duhovnijim podnebljima, bila isticana kao nešto neobično rijetko i iznimno vrijedno.

Dušan Stanković živio je u jednom od tri naseljena stana u zgradi napravljenoj još prije Drugog svjetskog rata, a koju smo mi u ulici jednostavno zvali „mala zgradica“. Ostalih šest stanova bili su napušteni i mi djeca smo ih koristili kao svoja tajna skloništa, kao neki eksteritorijalni prostor u kojem nisu vladali zakoni socijalističke Jugoslavije, nego zakoni naše mašte i naše beskrajno velike dječije dokolice. Dušan Stanković, elegantan starac uvijek obučen u odijelo, živio je sam u stanu, koji se nalazio na posljednjem spratu zgrade. Bio je veliki ljubitelj životinja, koji je neumorno hranio ulične pse i mačke, a kao najveću neobičnost svog djetinjstva, i svih zbivanja u ulici, pamtim da je dugo vremena posjedovao gusku, što je bio fenomen kojem se niko od nas nije mogao načuditi. Ta je guska, za toplijeg vremena, provodila vrijeme na travnjaku ispred zgrade i dugo je bila najvažnija znamenitost ulice, toliko dugo dok jednom, jednostavno, nije samo nestala, a mi smo djeca bili ubijeđeni da je starac životinju ubio, očerupao i pojeo.

Nakon tog incidenta, koji zapravo i nije bio nikakav incident, kako će se ispostaviti, roditelji su prvi put pomenuli starca, ali ne kao figuru prijetnje, koju treba izbjegavati, nego kao osobu prema kojoj su osjećali duboko poštovanje i neku vrstu iskrenog divljenja. Dušan je bio pionir željezare, govorio je otac, a oči su mi iskrile posebnim sjajom, toliko stvarnim da je bilo nemoguće nešto takvo namjestiti, ili odglumiti. Ta je riječ u mojoj svijesti odjeknula sasvim pogrešnim značenjem i dugo sam mislio kako je Dušan Stanković, na neki misteriozan način, povezan sa naseljavanjem divljeg zapada i kolonizacijom Amerike. A on je, kako će se ispostaviti, bio pionir u koloniziranju Zenice, on je bio ona neprimjetna, samozatajna sila koja je gradila ovo naše vrijeme, da parafraziram, duhom, naslov jedne Mehmedinovićeve knjige.

Od ovoga trenutka pišem o njemu kao o objektu istrage, kao o čovjeku čiju sam prošlost otkrivao postepeno, kroz nepovezane i raspršene fragmente ličnog postojanja, oblikujući ih u pripovijest razumljivu prvo meni a onda, pretpostavljam, i svima koji su iskazali interesovanje da se sa njom upoznaju. Prije nego što kažem nešto o njegovom porijeklu i dolasku u Zenicu moram reći da je fascinantna slika Dušana, snimljena bez njegovog znanja, na kojoj, kao inžinjer metalurgije, mlad, crne guste kose, koja se spušta gotovo do obrva, stoji pored visoke peći i samouvjereno izdaje radne naloge, a masa mladih ljudi, radnika, talasa se udarana, s jedne strane, njegovim žustrim pokretima, a sa druge, toplinom kaljenog željeza.

Ta je slika u potpunosti izblijedila, a na njeno mjesto je došla ona recentnija, slika starca koji u kaki smeđim pantalonama, bijeloj košulji, izlizanoj od pranja i peglanja, i sa zelenkasto kariranim, starinskim, sakoom ganja gusku po livadi koja je dijelila solitere iz moje ulice od zgradice u kojoj je živio. Mlateći rukama kao galeb krilima, Dušan je utjeravao gusku u svoj ulaz, a kroz stubišna stakla mogli smo vidjeti kako je uz psovke goni sve do svoga stana. Ti su prizori bili toliko čudni da se niko od nas djece, inače veoma sklonih podsmjehu i drugim sitnim marifetlucima djetinjstva, nije izrugivao starcu, a njegovu svakodnevnu borbu sa životinjom posmatrali smo kao neki relikt svijeta, koji je davno izumro i čije će značenje, za nas, zauvijek ostati tajno.

Nije važno kako, ali s godinama sam prikupio informacije koje su na Dušanovu pojavu bacili sasvim drugačije svjetlo. Bio je porijeklom iz nekog malog mjesta Lici, a u Drugom svjetskom ratu učestvovao je kao borac krajiških bosanskih odreda. Za metalurga se školovao još davno prije rata, u Ljubljani, ili u nekom drugom mjestu na zapadu, a kao odličan poznavalac ruskog jezika desetljećima je, u vrijeme Titovog socijalizma, odlazio u Rusiju usavršavati svoje znanje. Bio je stručnjak svjetskog glasa, u to nema nikakve sumnje, i jedan od ljudi koji su u željezari neprekidno uvodili novitete, što ga, kao mnoge druge u toj primitivnoj sredini, nije učinilo nepopularnim i omraženim. Jeo je zajedno sa običnim radnicima u fabričkoj kantini, oblačio se kao svaki drugi, prosječni, Jugosloven svog vremena, čak je i stanovao u prostoru koji je bio daleko ispod njegovog društvenog ranga. Sve je to činio vlastitim izborom, ali ne kao dogmatski sljedbenik samoupravnog socijalizma, nego kao čovjek koji nije želio odbaciti nauk jednostavnosti dobiven u porodičnoj kući još za vrijeme najranijeg djetinjstva.

Njegovo ličko porijeklo bilo je poznato, o tome se nije mnogo pričalo, ali nije bila nepoznata činjenica. Malo je bilo onih, s druge strane, koji su znali da je Dušan u ratu izgubio sve najbliže članove porodice. U nekom masakru seljana njegovog mjesta ubijeni su mu otac, majka i najmlađi brat, a dva druga brata poginuli su u borbama sa četnicima. Čudan splet okolnosti htio je da upravo četnici, zbog mrske činjenice da su čak trojica Stankovića bili pripadnici NOP-a, spale do temelja njegovu porodičnu kuću, a priča, iz tog vremena, kaže, da su u naletu bijesa ubili i svu stoku i druge životinje i bacili ih na zgarište kuće. Možda je to bio razlog što je Dušan, u godinama iz kojih ga ja pamtim, živio sa guskom, životinjom koja je, smještena u betonski stambeni komlpeks, bila čisti nadrealizam stvarnosti, paradoks logici i neka vrsta podsjetnika na nevino doba njegovog života.

O sebi Dušan nije mnogo govorio, zapravo, bio je veoma šutljiv i povučen, u nekoj mjeri i introvertan čovjek, ali ljubazan i upitljiv. Snaga volje, tako jasno prisutna na fotografiji, koja prikazuje nepokolebljivog inžinjera metalurgije, nestala je iz njegove pojave, ali široka ramena, zdepastost i jake ruke podsjećale su na čovjeka koji je u mongim stvarima bio nesutrašiv. Upravo tako, jer Dušan je bio prvoborac NOB-a, nosilac nekoliko radničkih znački i cijenjeni rukovodilac u željezari, ali nikada nije pokazivao ni trunka nadmenosti, toliko svojestvene funkcionerima različitih profila. Možda zbog činjenice što je bio stručnjak svjetskog glasa, kako se to nekada govorilo, ili zato što je bio ratno siroče, socijalističke vlasti trpjele su njegovo pomalo iščašeno ponašanje, bezazleno i neštetno, ali ponašanje koje bi u drugim slučajevima, to je sasvim sigurno, osuđivali kao nastrano i dekadentno.

Ima jedna stvar koja je, generalno, malo poznata o životu Dušana Stankovića. Taj čovjek je, u to budite sigurni, bio veliki ljubitelj starogrčke književnosti i kulture. Zapravo, njegova najveća i najustrajnija strast, osim, naravno, proizvodnje metalnih legura, bilo je izučavanje Homera. Onaj ko se potrudio približiti se, na bilo koji način, neobičnom Dušanu, ubrzo bi shvatio da je njegovo poznavanje Homerovih epova, Ilijade i Odiseje, malo je reći, neobično i detaljno. Nepoznato je kako se rodila strast za starogrčkom kulturom kod čovjeka koji je cijeli život aritmetički i racionalno organizovao stvari. Možda je to bila potreba da se odvoji od života, koji je bio vojnički strogo organizovan, možda je to bio pokušaj da se osjeti nešto što je bilo toliko izvan njegovih uobičajenih opažaja. Sve su to samo nagađanja, a jedina pouzdana stvar je da je nakon nekoliko desetljeća izučavanja građe, Dušan postao tako dobar poznavalac starogrčke književnosti i filozofije da su mu, po objašnjenja teških antičkih pojmova, dolazili studenti filozofije.

Bio je u stanju ostaviti bilo kakav drugi posao kako bi objasnio neku sliku, ili rastumačio neku metaforu u Eshilovoj Orestiji, a ta je mala predavanja održavao sa takvom zaluđenošću i sa takvim oduševljenjem da je nalikovao nekakvom silenu. Govorio je, samo ako biste ga pitali, o Dionizu, tragediji, Heredotovoj historiji, znao je satima objašnjavati razliku između stvarnog Sokrata i onog koji se pojavljuje u Platonovim dijalozima. Napisao je i nekoliko izuzetno zapaženih priloga o starogračkoj književnosti, uvijek uspijevajući reflektirati svoju misao o stvarima, koje su bile nevidljive profesionalnim tumačima literature.

Ipak, koliko god njegova interesovanja za književnost starih Grka bila minuciozna, njegova istinska opsesija bila je Ilijada. Često se znao pitati na glas, kao da razgovara sa nekim, a hodajući sasvim sam Zenicom, zašto je Ahil tako okrutno postupio prema Hektoru. Objašnjavao je, svakome ko bi dozvolio da se raspojasa u svojim pričama o Ilijadi, da je istinski junak, pravi heroj humanosti, trojanski vitez Hektor osuđujući Ahilovo bjesnilo i njegovu zasljepljenost krvlju i vječnom slavom. Za Dušana je Ilijada bila sveto pismo, štivo koje je, kako su godine prolazile, a njegova usamljenost rasla, poprimalo istinasku, mitsku, snagu. Nekada je znao biti toliko zaokupljen svojim razmišljanjima o dešavanjima u Ilijadi da je hodao ulicom potpuno nesvjestan okoline kojom se kreće, pričao bi sam sa sobom, raspravljao bi se sa imaginarnim protivnicima, mahao bi rukama oponašajući udarce grčkih zavojevača i branilaca Troje.

Onog koji bi posmatrao Dušana, ne znajući o kome je riječ, potresla bi, od tog porizora, onespokojavajuća misao sažaljenja, ali svako ko je poznavao tog plemenitog čovjeka bio je ubijeđen da je to samo igrokaz započet u njegovoj mašti, koji će, ako bude sreće, završiti kao bilješka u nekom njegovom tekstu. Koncem 80 – tih redovno je pisao članke i objavljivao ih u 'Našoj riječi' i ako je u početku te rabote, kako su zlobnici govorili o njegovom pisanju za list, bilo nekog javno neizgovorenog ali prisutnog podsmjeha, nakon što su eseje počeli preštampavati ugledni časopisi za kulturu, prije svih sarajevski 'Odjek', zluradosti je nestalo i čak se, i onaj najobičniji, svijet divio njegovoj posvećenosti starim znanjima i pričama iz prošlosti.

Negdje uoči prvih višestranačkih izbora, Dušan je počeo javno govoriti o nadolazećem vremenu kao nekoj vrsti armagedona. Najavljivao je kraj svijeta i pričao kojekakve druge, kako smo mi to vidjeli, potpune besmislice. Otac i majka su mi strogo naredili da ga se na ulici, a i inače, klonim, što mi je bilo čudno, jer je Dušan bio potpuno bezopasan, a mi djeca smo voljeli slušati njegove priče. Dobro sam zapamtio da je, baš u to vrijeme, govorio, više nego o bilo čemu drugome, o Kasandrinom proročanstvu. Spominjao je nadolazeći kraj postojećeg svijeta i svi smo bili ubijeđeni da iznova, u glavi, pretresa neki starogrčki mit, proživljava tekst koji će napisati. Ali, ta je njegova priča bila mnogo više depresivna i obojena nekim crnim raspoloženjem nego sve koje su joj prethodile, bila je, na stanovit i neobjašnjiv način, jezovita i mnogi su u ulici šapatom govorili kako Dušan ne priča o događajima iz mitske prošlosti Grče nego govori o bliskoj budućnosti Jugoslavije.

Kada je počeo rat, kada su grad preplavile izbjeglice iz Bosanskog Broda, Modriče i Dervente, pet vojnika Teritorijalne odbrane uhapsilo je Dušana i ispitivalo puna tri dana u Domu armije. Pustili su ga tek nakon što je, kako je neko prepričavao u ulici, tačno 276 put zahtijevao da se o svemu obavijesti gradski komitet Saveza komunista. Tražio je i da mu se omogući da napiše, i pošalje, pismo Centralnom komitetu u Sarajevu, u kojem je, kako je prenio taj glasnik, želio objasniti da je svaki dan predstojećeg rata opisan u Kasandrinim proročanstvima. Uvidjeli su valjda, nakon tih bezumnih zahtjeva, da imaju posla sa čovjekom koji više nije u stanju shvatati realnost i da njegova proročanstva dolaze iz nekog mračnog kutka potpuno poremećenog uma, a ne kao šifrirana poruka upućena onima koji su, možda, čekali znak da se pobune protiv države i vlasti.

Tu ću se zaustaviti sa sjećanjem na Dušana Stankovića, jer sve slike, koje su došle poslije toga, previše su ponižavajuće da se pamte kao uspomena na tog neobičnog čovjeka. Reći ću samo da je preživio rat, u najvećoj mogućoj bijedi, i do zadnjeg dana svog života ostao „zaluđen“ starogrčkom literaturom i Homerovim opisima trojanskog rata. Trpio je fizičku glad ali glad za fobijama svoje mašte uspješno je znao utažiti.