Hrvatski nacionalizam ne želi i nije sposoban iskoristiti najjači argument protiv nametanja kolektivne krivice Hrvatima, a to je antifašistička tradicija zajedničke borbe Hrvata i Srba protiv NDH kojom je genocid zaustavljen, a NDH poražena i kažnjena. S druge strane SPC i srpski nacionalisti također ne vide tu zajedničku borbu ni pobjedu i oslobođenje Srba i Hrvata nego samo hrvatski (katolički) genocid nad Srbima i SPC. Tako su se obje strane zaplele u začarani krug balkanizacije i etno-sektaških sukoba u kojem ni jedna strana ne želi niti je sposobna popustiti. Tako su opet političke i klerikalne elite vratile svoje narode u sramotu, blato i mrak devedesetih. Pokazali su opet potencijal i za rat i za mir, s tim što im ovo prvo bolje ide (Poglavlje iz knjige Vjekoslava Perice „Žali Bože: Eseji o religijskom nacionalizmu, balkanizaciji i globalizaciji“, koja izlazi krajem ove godine)
Ako se uzme u obzir da je gotovo svaka žena, pogotovo djevojka, prije odlaska u partizane morala svladati ne samo zapreke i zasjede neprijatelja, već otpore i predrasude u svojim obiteljima, tada se tek može pojmiti koliko je težak bio borbeni put i društveno-politički i uopće kulturni razvoj i doprinos žena u revoluciji i NOB-u u Hrvatskoj. Pri tome valja naglasiti da je dolaskom u Diviziju, a prije toga u partizanske odrede, žena morala svojom borbom i radom izboriti ravnopravno mjesto među muškim suborcima, često savladavajući i njihove predrasude. Žene su u 32. Diviziji, ali i u drugim postrojbama NOV-a Hrvatske, preuzimale gotovo sve dužnosti. Bile su borci, vojni i politički rukovodioci, bolničarke i liječnice, rukovodioci sanitetskih službi i pokretnih i stacionarnih bolnica na Kalniku, u Zagorju, Moslavini i Bilogori, Dalmaciji, Slavoniji.
Odvezli smo se jednom na brdo iznad nas, do starih Mošćenica, i s terase restorana promatrali Kvarner pred nama. Puhao je vjetar. Samotno se jedro klatilo pučinom. Djeca se zasmijala velikom ničemu. Možda će rat proći preko nas, kao tamni oblak preko Učke. Tako je izgledalo. Ali, nije bilo tako. Mi smo ljetovali, a krvoproliće nam se sve više približavalo
Više nema dvojbe: godina 1968. bila je u dvadesetom stoljeću najuzbudljivija, prepuna historijskih putokaza koji su oblikovali budućnost svijeta. Događaji i pojave smenjivali su se danonoćno: ubijeni su Martin Luther King i Bobby Kennedy; širom planete krenuli su studentski nemiri; The Beatles su objavili legendarni „White album“; rat u Vijetnamu je postajao sve žešći; pojavili su se tv aparati u boji...a drug Tito imao je svoju možda najbolju političku godinu
Pravo je čudo kako me ta spravica osvojila na prepad. Prije toga sam bio zadrti filmofil, išao u kino bar nekoliko puta tjedno, znao sam tko su Alfred Hitchcock, John Ford, Michelangelo Antonioni, Luchino Visconti, pa i Ingmar Bergman, iako sam tek ušao u petnaestu, međutim, u šest sam palio televizor i buljio u ekran sve dok program nije završio. U kino sam gotovo potpuno prestao ići i obnovio tu naviku tek 1967. i 1968., kada sam se donekle pribrao od televizijske groznice
Dobar građanin u socijalizmu živi u skladu sa opštim standardima društva – »kao i svi ostali dobri drugovi«. Stoga je Jovanka Broz u svakodnevnim odevnim praksama pokazivala skromnost i narazmetljivost, iako je na realnom planu raspolagala privilegijama i ostalim upadljivim oznakama društvene distinkcije. Etos konformizma, koji je oblikovao njen životni stil načinio je od jugoslovenske »prve dame« personifikaciju socijalističkih vrednosti. Tako je pokroviteljica i »pokretna reklama« domaće modne industrije koristila odeću kao oblik komunikacije kako bi potkrepila koncept životnog stila karakterističan za socijalizam i pored toga što su prakse masovne potrošnje polako postajale inherentne jugoslovenskom društvu od kraja 1960-ih
Novi kulturni nostalgičari nisu komunisti, nisu čak ni socijalisti, premda ih se prema našim političkim stereotipovima trpa u tor „lijevih“. Riječ je o urbanoj srednjoj klasi koja se natprosječno često dobro snašla u kapitalizmu, koja zna jezike, funkcionalno je integrirana u novu tržišnu ekonomiju i zarađuje više od nacionalnog prosjeka. Ta nova urbana srednja klasa je u suštini liberalna. Ona fantazira o inkluzivnom, sekularnom i otvorenom društvu. U memoriji SFRJ ona ne traži komunizam, nego „kapitalizam bolji od kapitalizma“, doba hedonističke ugode, dostupnih konzumnih dobara, omasovljene proizvodnje, socijalne sigurnosti i otvaranja prema Zapadu. U memoriji SFRJ ona traži neka ideološka uporišta koja su lijeva, ali jednako i liberalna - primjerice, antifašizam i sekularizam
Kao rezultat balkanskih ratova krajem dvadesetog vijeka, uništena je jedna veća evropska država za života popularna i na Istoku i na Zapadu i na njenim ruševinama sklepano sedam manjih država. Od njih Evropu trajno boli glava a podanici tih država masovno ih napuštaju dok preostali izumiru. Sve to tim tvorevinama etničkih čišćenja devedesetih ne smeta da se proglase kompletnim nacijama svaka s posebnim jezikom, državnom religijom i etnički homogeniziranom populacijom, glomaznim vojskama, graničnim prijelazima i carinarnicama na nekad zajedničkom prostoru na koji su se ljudi takvim vjekovima naviknuli. Ove su operacije koštale oko 150.000 ljudskih života, ne računajući još daleko veći broj tjelesnih i duševnih invalida i njihovih obitelji unesrećenih za cijeli život. Uz to je nekoliko milijuna ljudi istjerano iz svojih domova i prisilno raseljeno prema nacrtima nacionalističkih elita s ciljem razbijanja mješovitih multietničkih zajednica i homogenizacije novih država (Iz uvoda južnokorejskom izdanju knjige Vjekoslava Perice „Balkanski idoli: religija i nacionalizam u jugoslavenskim državama“ koja izlazi u Seulu početkom 2019. u prijevodu Dr. Keunjae Chunga)
Kad je revolucionarna oštrica otupavila, brzo kao i svako sečivo koje se mnogo upotrebljava, niška omladina dobila je novine filozofskijeg imena: "Zbivanja". Hajdegeru bi se to ime dopalo, jer po njemu, Biće je nesaznatljivo, ali u životu, kao bivanju, povremeno uspevamo da sagledamo smisao. Ti trenuci su retki i nisu svakome dati, a po rečima jednog od saradnika iz sedamdesetih godina, studenta ekonomije Milorada Doderovića, tih sagledavanja u "Zbivanjima" nije bilo nikada! U rubrikama koje je ovo "samoupravno, idejno i klasno glasilo mladih Niša" negovalo, blistale su rubrike "Borci kazuju, pioniri beleže", "Putevima stabilizacije" i tome slične, koje bi i samom Hajdegeru ogadile koketiranje s nacizmom
Problem sa srpskohrvatskim je u tome što je od svih mogućih naziva za ovaj jedinstven jezik izabran najgori. Prvo, iz naziva su izbrisani Bošnjaci i Crnogorci. Drugo, iz njega su izbrisani i Jugosloveni, kojima je ovaj jezik takođe maternji. Treće, i najvažnije - ni jedan od ovih naroda ni za živu glavu neće da govori istim jezikom kao i ostali
Nitko nije tako naglasio, moglo bi se kazati – konceptualizirao, identitet i sudbinu ove generacije kao što je to učinila Sonja Savić, odbacujući etnonacionacionalni diskurs i nacionalna trvenja koje je vidjela kao sporedne, isforsirane i nametnute stvari. Često se citira njezina opaska o toj nadarenoj, izuzetnoj urbanoj generaciji, djeci socijalizma odrasloj bez etničkih, vjerskih I ideoloških predrasuda u zajedničkoj zemlji. Nazvala ju je "generacija natjerana na suicid"
"U 80-ima ona je bila mlada, lijepa i vrlo nadarena. Pred glumicom Sonjom Savić bila je budućnost kazališta i filma, kako su oni već izgledali u tadašnjoj državi a njezin profesor stalno je govorio da samo Bog može sačuvati tako pametnu glumicu... Kako su u socijalizmu nebesa bila ukinuta Sonja Savić, koja se pojavljivala u gomili filmova i nestajala u anonimnost rubnih kazališnih skupina, krenula je s prijateljima putem nove osjećajnosti off-scene... Za mainstream i prosječne gledaoce bila je to skupina besprizornih koja je značila propast, ali danas, bez nagrada, priznanja i stalnih prihoda, Sonja Savić vjeruje da je za nju avangardna umjetnička scena bio jedini put vrijedan življenja." Ovako je novinar tjednika "Feral Tribune" u svom uvodu za intervju aprila 2006. predstavio glumicu Sonju Savić koja je umrla dve godine docnije. Povodom desetogodišnjice smrti velike umetnice, u celosti prenosimo ovaj intervju
Sve općine se bore da privuku fabrike i preduzeća da otvaraju pogone u njihovoj općini. Pri tome im povoljno nude zemljište, napajanje energijom, izgradnju pristupnih puteva i druge pogodnosti. Općinski porez se smanjuje koliko je to moguće, kako bi privukao ljude da se nasele u općini. Političari se bore da sve ostale općinske usluge koje su bitne za život budu na zavidnom nivou, a to su: što jeftiniji stanovi i kuće, kvalitetne i sigurne osnovne i srednje škole, blizina bolnica i klinika, blizina visokoškolskih ustanova, bogat kulturni i zabavni život grada, tereni i dvorane za rekreaciju i sport, povoljan položaj, blizina i brz pristup auto-putevima i željezničkoj mreži, blizina aerodroma. Prije svega ovoga ljudima je najvažnija mogućnost dobijanja posla
Zvali su ga YU Pierre Cardin, poredili ga sa Iv Saint Laurentom, odbio je da radi za Diora, ali svi ti komplimenti, ma koliko veliki bili, treba da ostanu u izložbenoj vitrini svetske mode. On je ipak Aleksandar Joksimović. Ima 85 godina, smeje se kao dečak i retko kad govori za javnost - ja sam vam jemac. Prošlo je skoro godinu dana dok smo se dogovorili da se nađemo u njegovom stanu teget zidova, i da aminuje ovaj „izlazak među ljude“
Najveća razlika između našeg i švedskog društva je u poštovanju tuđe ličnosti i drugačijeg mišljenja. Prilikom korištenja javnog prostora i objekata svi nastoje da svojim prisustvom ne smetaju drugom. Žene ne nose cipele sa potpeticom koje lupaju, svi tiho razgovaraju, posebno preko telefona, Ako neko vani puši odmakne se najmanje desetak metara od drugih ljudi. Niko se ne doziva na plaži ili na bazenu, ne upotrebljava sirenu automobila da upozori ili priprijeti drugom učesniku saobraćaja. Mala djeca u kolicima ne vrište i ne deru se, a pri susretu vas pozdrave. Ako čujete, u nekom trgovačkom centru, da se neko dijete dere i vrišti, u 90% slučajeva možete biti sigurni da su roditelji djeteta sa Balkana ili Bliskog istoka
