Dosije XXZ

U (pred)istoriji raspada Jugoslavije i potonjih ratova novinskoj rubrici „Odjeci reagovanja“ svakako pripada sasvim poseban značaj. Ona je odavno postala povlašćeno mesto sećanja ne samo u ličnim uspomenama savremenika nego i u kolektivnoj memoriji. To je, neosporno, jedna od onih nezaobilaznih repernih tačaka u odnosu na koje pokušavamo da rekonstruišemo duh vremena koji je vladao krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog veka. Tada se, zahvaljujući naporu „naroda koji je progovorio“, na stranicama „Politike“ gradila jedna nova stvarnost, koja će uskoro postati stvarnija od stvarnosti same. O fenomenu „Odjeka i reagovanja“ 2001. je objavljena knjiga „Vreme kada je narod govorio“ autora Aljoše Mimice i Radine Vučetić. Iz tog obimnog i dragocenog dokumenta, čitaocima XXZ magazina prenosimo odabrane delove

U procesu širenja zapadnih kulturnih uticaja u Jugoslaviji, muzika je odigrala jednu od ključnih uloga. Jedan od najočiglednijih primera vesternizacije jugoslovenskog društva bili su američki i britanski uticaji koji su stizali sa džezom i rokenrolom, a posebno Džuboks, prvi rokenrol časopis u komunističkom svetu, čiji se prvi broj pojavio 3. maja 1966. godine. I danas, više od pet decenija posle pokretanja ovog muzičkog magazina, Džuboks se i dalje smatra za jedan od mitova i simbola jugoslovenskih šezdesetih i okretanja Jugoslavije Zapadu

Drug Tito je otišao... Ali ostalo je njegovo djelo Socijalistička federativna republika Jugoslavija. Po tadašnjem uvjerenju, još jača, čvršća uz zakletvu Titu... «Druže Tito mi ti se kunemo...!» To je u nama svima ulijevalo optimizam i vjeru, da ćemo i sami, bez Tita moći to nastaviti.

Bili smo si jako važni, odlazio je čovjek koji je od zemlje seljaka na brdovitom Balkanu, od jeftine austrougarske provincije, stvorio identitet na karti svijeta, bez obzira na to da li se mjerio s famoznim “ne” Staljinu, samoupravljanjem ili pak s dosljednim svrstavanjem u nezavisne na VI. summitu nesvrstanih 1979. u Havani.

“Radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije: Umro je drug Tito.“ Ovako je glasila zvanična obavijest Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije i Predsjedništva SFRJ o Titovoj smrti, 4. maja 1980. I pored činjenice da bi vremenska distanca od od gotovo četiri decenije kao i količina napisanih knjiga, relevantnih stručnih i naučnih članaka dozvolili argumentovanu valorizaciju, i dalje ne postoji usaglašen stav historičara pa ni javnosti spram Titovog lika i djela.

Postojala je ideja da se pojavi knjiga sa sabranim muzičkim recenzijama Petra Lukovića, objavljenim u „Džuboksu“, „Poletu“, „Dugi“, „Vremenu zabave“, mesečniku „XZ“, „Feralu“ i drugim listovima nekadašnje SFRJ-države, odabranim po odstrel-principu "najbolje od najgoreg". Ali, kako to obično biva, nije se imalo vremena, nije bilo para, stigla su e-suđenja i sve se završilo sa rukopisom koji ćemo, u inat svima, objavljivati u XXZ-formatu, kao feljton/dokument o istoriji jugoslovenske muzike

U (pred)istoriji raspada Jugoslavije i potonjih ratova novinskoj rubrici „Odjeci reagovanja“ svakako pripada sasvim poseban značaj. Ona je odavno postala povlašćeno mesto sećanja ne samo u ličnim uspomenama savremenika nego i u kolektivnoj memoriji. To je, neosporno, jedna od onih nezaobilaznih repernih tačaka u odnosu na koje pokušavamo da rekonstruišemo duh vremena koji je vladao krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog veka. Tada se, zahvaljujući naporu „naroda koji je progovorio“, na stranicama „Politike“ gradila jedna nova stvarnost, koja će uskoro postati stvarnija od stvarnosti same. O fenomenu „Odjeka i reagovanja“ 2001. je objavljena knjiga „Vreme kada je narod govorio“ autora Aljoše Mimice i Radine Vučetić. Iz tog obimnog i dragocenog dokumenta, čitaocima XXZ magazina prenosimo odabrane delove

Postojala je ideja da se pojavi knjiga sa sabranim muzičkim recenzijama Petra Lukovića, objavljenim u „Džuboksu“, „Poletu“, „Dugi“, „Vremenu zabave“, mesečniku „XZ“, „Feralu“ i drugim listovima nekadašnje SFRJ-države, odabranim po odstrel-principu "najbolje od najgoreg". Ali, kako to obično biva, nije se imalo vremena, nije bilo para, stigla su e-suđenja i sve se završilo sa rukopisom koji ćemo, u inat svima, objavljivati u XXZ-formatu, kao feljton/dokument o istoriji jugoslovenske muzike

U procesu širenja zapadnih kulturnih uticaja u Jugoslaviji, muzika je odigrala jednu od ključnih uloga. Jedan od najočiglednijih primera vesternizacije jugoslovenskog društva bili su američki i britanski uticaji koji su stizali sa džezom i rokenrolom, a posebno Džuboks, prvi rokenrol časopis u komunističkom svetu, čiji se prvi broj pojavio 3. maja 1966. godine. I danas, više od pet decenija posle pokretanja ovog muzičkog magazina, Džuboks se i dalje smatra za jedan od mitova i simbola jugoslovenskih šezdesetih i okretanja Jugoslavije Zapadu

Autori koncepcije, postava i kataloga izložbe “Omladinske radne akcije / Dizajn ideologije” održane prvi puta u Zagrebu 2017. godine su grafička dizajnerica Sanja Bachrach Krištofić i fotograf Mario Krištofić. Ove, 2019. godine izložba će se u proširenom izdanju predstaviti osiječkoj publici. Suradnica na projektu je Petra Husain, a autori tekstova uz Sanju i Marija su Andreja Der Hazarijan Vukić, Bojan Krištofić i Reana Senjković. Projekt Omladinske radne akcije / Dizajn ideologije istražuje fenomen kulture i dizajna omladinskih radnih akcija te odnose politike, ideologije i (popularne) kulture u tom premalo obrađenom segmentu povijesti socijalističke Jugoslavije. Istraživanje ove teme doprinijet će boljem i točnijem razumijevanju uloge mladih u privrednim i kulturnim politikama SFRJ te odnosima političkih elita prema njihovom pretpostavljenom podmlatku, iz čega će se, nadamo se, moći izvući univerzalne spoznaje o političkom obrazovanju i emancipaciji mladih. S druge strane, pokušat ćemo rasvjetliti i kako su se dizajn i dizajneri ponašali u tom vrlo specifičnom području vizualne proizvodnje, organiziranom prema točno određenim pravilima koja su s vremenom sve češće i češće kršena

Što je ova utakmica stvarno značila jugoslavenskim nogometašima, novinarima, ljubiteljima nogometa pa čak i onima koji o nogometu nisu znali puno, bilo je jasno čim je sudac označio kraj utakmice. Prema izjavama svjedoka koji se sjećaju radijskog prijenosa prvi igrač koji je dotrčao do komentatora sav zadihan uzviknuo je „pobijedili smo Staljinovu Rusiju!“. Da je ova pobjeda odmah poprimila puno veći značaj od sportskog uspjeha govori i telegram jugoslavenskih nogometaša upućen maršalu Titu nakon odigrane utakmice. U njemu je bila kratka i vojnički intonirana poruka: „Borili smo se i pobijedili uz podršku Vašu i čitavog našeg naroda“. Po završetku utakmice tisuće ljudi izašlo je na ulice jugoslavenskih gradova. Kolone građana s bakljama u rukama kretale su se Beogradom slaveći pobjedu. U splitskoj luci pobjednike se pozdravljalo brodskim sirenama, dok je u Zagrebu zbog velikog broja ljudi na ulicama zaustavljen promet. Ubrzo su počele i šale na račun gubitnika. Aludirajući na sramotu koju su sovjetski nogometaši nanijeli Sovjetskom Savezu građani su sklepali i prigodne stihove: „Staljin sada suze roni, sve u Sibir redom goni“

Autori koncepcije, postava i kataloga izložbe “Omladinske radne akcije / Dizajn ideologije” održane prvi puta u Zagrebu 2017. godine su grafička dizajnerica Sanja Bachrach Krištofić i fotograf Mario Krištofić. Ove, 2019. godine izložba će se u proširenom izdanju predstaviti osiječkoj publici. Suradnica na projektu je Petra Husain, a autori tekstova uz Sanju i Marija su Andreja Der Hazarijan Vukić, Bojan Krištofić i Reana Senjković. Projekt Omladinske radne akcije / Dizajn ideologije istražuje fenomen kulture i dizajna omladinskih radnih akcija te odnose politike, ideologije i (popularne) kulture u tom premalo obrađenom segmentu povijesti socijalističke Jugoslavije. Istraživanje ove teme doprinijet će boljem i točnijem razumijevanju uloge mladih u privrednim i kulturnim politikama SFRJ te odnosima političkih elita prema njihovom pretpostavljenom podmlatku, iz čega će se, nadamo se, moći izvući univerzalne spoznaje o političkom obrazovanju i emancipaciji mladih. S druge strane, pokušat ćemo rasvjetliti i kako su se dizajn i dizajneri ponašali u tom vrlo specifičnom području vizualne proizvodnje, organiziranom prema točno određenim pravilima koja su s vremenom sve češće i češće kršena…

Demografska se katastrofa može samo ublažiti ili usporiti a nikako zaustaviti. Ukratko, da parafraziramo EKV-ov song iz 1989, kažu da imamo još samo par dekada za nas. Za to vrijeme, trebalo bi smisliti nekakvo pomirenje ako ni zbog čega a ono narodnih običaja zajedničkih svim etnokonfesijama ovih prostora: naime, da čovjek pred smrt, pomiri se i oprosti i traži oprost, pa se to valjda odnosi i na narode. Uz to je politika pomirenja možda jedina politika koju ove države minimalne suverenosti mogu poduzeti same na svoju ruku a da ne moraju pitati za dozvolu nekoga izvana. Iscrpljeni narodi postaju umorni od mržnje i gladni pozitivnih diskursa a diskreditirane konfliktne religije bi sad ako može auru mirotvoraca jer su se u ratovanju već dokazale

Hrvatski nacionalizam ne želi i nije sposoban iskoristiti najjači argument protiv nametanja kolektivne krivice Hrvatima, a to je antifašistička tradicija zajedničke borbe Hrvata i Srba protiv NDH kojom je genocid zaustavljen, a NDH poražena i kažnjena. S druge strane SPC i srpski nacionalisti također ne vide tu zajedničku borbu ni pobjedu i oslobođenje Srba i Hrvata nego samo hrvatski (katolički) genocid nad Srbima i SPC. Tako su se obje strane zaplele u začarani krug balkanizacije i etno-sektaških sukoba u kojem ni jedna strana ne želi niti je sposobna popustiti. Tako su opet političke i klerikalne elite vratile svoje narode u sramotu, blato i mrak devedesetih. Pokazali su opet potencijal i za rat i za mir, s tim što im ovo prvo bolje ide (Poglavlje iz knjige Vjekoslava Perice „Žali Bože: Eseji o religijskom nacionalizmu, balkanizaciji i globalizaciji“, koja izlazi krajem ove godine)

Hrvatski nacionalizam ne želi i nije sposoban iskoristiti najjači argument protiv nametanja kolektivne krivice Hrvatima, a to je antifašistička tradicija zajedničke borbe Hrvata i Srba protiv NDH kojom je genocid zaustavljen, a NDH poražena i kažnjena. S druge strane SPC i srpski nacionalisti također ne vide tu zajedničku borbu ni pobjedu i oslobođenje Srba i Hrvata nego samo hrvatski (katolički) genocid nad Srbima i SPC. Tako su se obje strane zaplele u začarani krug balkanizacije i etno-sektaških sukoba u kojem ni jedna strana ne želi niti je sposobna popustiti. Tako su opet političke i klerikalne elite vratile svoje narode u sramotu, blato i mrak devedesetih. Pokazali su opet potencijal i za rat i za mir, s tim što im ovo prvo bolje ide (Poglavlje iz knjige Vjekoslava Perice „Žali Bože: Eseji o religijskom nacionalizmu, balkanizaciji i globalizaciji“, koja izlazi krajem ove godine)