Dosije XXZ - Dosije

Jednom od najistaknutijih jugoslovenskih modnih dizajnera, Aleksandru Joksimoviću, domaća štampa je pripisivala različite epitete - „ambasador naše mode”, „kreator kome kod nas nema ravnog”, „kralj makaza”, „modni poglavar” i, između ostalog, „jugoslovenski Dior”. U cilju sagledavanja rada Aleksandra Joskimovića iz drugačije perspektive, ovo istraživanje ima za cilj da prikaže određene sličnosti u radu i razmišljanju Kristijana Diora i Aleksandra Joksimovića, odnosno da odgovori na pitanje da li su određene Diorove ideje imale uticaj na rad jugoslovenskog najistaknutijeg dizajnera i da li su upravo one osnov za dovođenje u vezu dvojice dizajnera

Premda se već tijekom 60-ih kalio u Batalima, a 1967. godine prvi put nastupio na Splitskom festivalu s Runjićevim "Picaferajem", Oliver Dragojević ozbiljnu diskografsku karijeru započinje tek sredinom sedamdesetih. Konkretno, nastupom na Splitskom festivalu 1974. godine s pjesmom i ubrzo hit-singlom "Ča će mi Copacabana", pa legendarnom "Galeb i ja" uz koju 1975. godine objavljuje i debi album "Ljubavna pjesma". U to doba albumi i u nas počinju biti jednako važni kao i do početka sedamdesetih dominantni singlovi, analogno sve većem utjecaju albuma u odnosu na singlove od sredine šezdesetih na američkom, britanskom i ostalim zapadnim tržištima

Popis djece vojnih lica koja su postali istaknuti rokeri mora obuhvatiti u svojem najrestriktivnijem izdanju: Borisa Belea, Branimira Štulića Johnnyja, Gorana Bregovića, Boru Đorđevića, Milana Mladenovića i Momčila Bajagića Bajagu. Nije teško iza pobrojanih imena prepoznati, ni manje ni više – a kud ćeš više? – Buldožere, Azru, Bijelo dugme, Riblju čorbu, Katarinu II / Ekatarinu Veliku, Bajagu i instruktore pozitivne geografije. Odmah je jasno da je to popis koji obuhvaća gotovo cijelu prvu ligu Yu rocka, čak i kup UEFA-e, u doba etabliranja i prvog velikog omasovljavanja scene 1970-ih godina!

Popis djece vojnih lica koja su postali istaknuti rokeri mora obuhvatiti u svojem najrestriktivnijem izdanju: Borisa Belea, Branimira Štulića Johnnyja, Gorana Bregovića, Boru Đorđevića, Milana Mladenovića i Momčila Bajagića Bajagu. Nije teško iza pobrojanih imena prepoznati, ni manje ni više – a kud ćeš više? – Buldožere, Azru, Bijelo dugme, Riblju čorbu, Katarinu II / Ekatarinu Veliku, Bajagu i instruktore pozitivne geografije. Odmah je jasno da je to popis koji obuhvaća gotovo cijelu prvu ligu Yu rocka, čak i kup UEFA-e, u doba etabliranja i prvog velikog omasovljavanja scene 1970-ih godina!

Popis djece vojnih lica koja su postali istaknuti rokeri mora obuhvatiti u svojem najrestriktivnijem izdanju: Borisa Belea, Branimira Štulića Johnnyja, Gorana Bregovića, Boru Đorđevića, Milana Mladenovića i Momčila Bajagića Bajagu. Nije teško iza pobrojanih imena prepoznati, ni manje ni više – a kud ćeš više? – Buldožere, Azru, Bijelo dugme, Riblju čorbu, Katarinu II / Ekatarinu Veliku, Bajagu i instruktore pozitivne geografije. Odmah je jasno da je to popis koji obuhvaća gotovo cijelu prvu ligu Yu rocka, čak i kup UEFA-e, u doba etabliranja i prvog velikog omasovljavanja scene 1970-ih godina!

Tko je čovjek koji je još sedamdesetih godina s tolikom lakoćom govorio i naučavao  puk o spolnosti i seksu? Tko je autor čija kritička oštrica ubada u sridu i bez greške, tko je čovjek čiji se TV komentari mogu podičiti rijetko viđenom erudicijom i elokvencijom? I naposljetku, tko je markantni, načitani Splićanin koji je s lakoćom skidao zagrebački akcent, a u ugovoru s televizijom imao je klauzulu kako četvrtkom navečer mora biti slobodan, jer baš tada seksualno zadovoljava svoju ženu? O Nikši Fulgosiju zna se malo, no ono što se zna, ušlo je u urbane legende starijih televizijskih znalaca

Zašto je oduzeta titula državnog prvaka Košarkaškom klubu Šibenka  9. i 10. travnja 1983. godine?  Kakve su veze s tom utakmicom imali politika, vlast i vladari tadašnje socijalističke Jugoslavije? Što se dogodilo u noći između 9. i 10. travnja 1983. godine dok je Šibenik slavio svoje sportske junake? Što je u tom sportskom natjecanju bilo tako važno da su se oligarsi Jugoslavije odlučili na drakonski obračun u konačnici s jednim košarkaškim sucem i – jednom običnom sportskom dvoranom? To su pitanja na koja ni iz današnje perspektive i tridesetpetogodišnje distance nije tako jednostavno odgovoriti kao što se na prvi pogled čini

Uloga Rusije u izboru Trampa za predsednika SAD dovela je do procvata Putinologije. A šta nam to Putinologija govori? Ispostavilo se da je proizvela sedam različitih hipoteza o Putinu. Niti jedna od njih nije u potpunosti pogrešna, ali nijedna od njih nije u potpunosti ni tačna (osim teorije broj sedam). Uzete zajedno, one nam govore koliko o Putinu, toliko i o nama samima. One prikazuju portret jedne intelektualne klase – naš sopstveni – na ivici nervnog sloma...

Nedavno sam kao rođendanski poklon dobio Springstinovu autobiografiju, Born to Run (Simon & Schuster, 2016). Bespotrebno je reći, raspametila me je i razoružala van svake pristojnosti. A, navodno, ovu će knjižurinu na srpski jezik prevoditi jebeni Dejan Cukić. „Kao letnje kiše“ ili između kreštavih dočeka nekih sportista na onoj terasi beogradske Skupštine grada, šta li? Grozno. Moj dug prema samom sebi je da tu knjigu ovde predstavim prvi, i pre nego što je osakati neko čija je karijera paradigma za promašaj. Jer, Born to Run je nacrt, recept, piratska mapa do kovčega sa blagom, ovo je LEGO i/ili IKEA uputstvo za sastavljanje komadića života koji se uporno preplitao sa mojim

Predsednik Republike Šumske Milorad Dodik živopisna je politička figura. Jedan od najbogatijih političara u regionu, zaljubljen u Radovana Karadžića i druge tvorce krvavog entiteta, rušitelj Bosne i Hercegovine, negator genocida kog je svojevremeno priznao, obožalavac čvrste ruke Vladimira Putina, ruski čovek na domaćem terenu i najveći patriota u oštroj konkurenciji profesionalnih rodoljuba koji su se obogatili na ljubavi prema otadžbini. Ovakav mentalni spoj tokom godina prirodno je izrodio silesiju luđačkih izjava koje smo probrali metodom “što gluplje, to bolje”, poređali ih hronološkim redosledom i sada ih donosimo vama na uvid. Uživajte, ako možete!

Izložba u zagrebačkoj Galeriji SC i Domu omladine Beograda, postavljena tokom 2015. i 2016. godine, pokušala je osvijetliti transfer disko kulture u novo socijalističko okružje i njeno stapanje s neposrednim impulsima, koje je rezultiralo stvaranjem jugoslavenskog disco idioma, sukladnog postojećem kontekstu i mogućnostima. "Ostati živ: Socijalistička disko kultura", autorska je kustoska postavka historičara Marka Zubaka, koji radi kao naučni istraživač na Hrvatskom institutu za istoriju u Zagrebu gde se bavi studentskim pokretima i subkulturama, medijima i popularnom kulturom u socijalističkoj Jugoslaviji. Izložba prikazuje jugoslovenski disko kao kompleksni društveno-kulturni fenomen, čiji su se efekti prelili izvan uske muzičke sfere. Dizajneri postavke su Igor Presečan i Damir Gamulin. Ekskluzivno za XXZ magazin, prenosimo autorski tekst našeg, već sad stalnog suradnika

Ovaj tekst sadrži „spojlere“. Ako niste pratili „Mad Men“, vratite mu se kad pogledate sve od prve do poslednje epizode. Nije teško, nema ih ni sto. Kad za gotovo deset godina niste čuli ili pročitali nešto što bi predstavljalo „spojler“, nemojte ni sad i – svaka vam čast. Ako ste pak od onih kojima je bitnije na koji način se nešto dešava, a ne samo šta se dešava, možete da čitate tekst bez problema. Nije teško, u seriji se ionako „ne dešava ništa“.

Francuzi su, posmatrajući svakodnevna mučenja kojima su bili podvrgnuti vojnici u okviru obuke, razumijevali razloge nezadovoljstva, te nisu bili iznenađeni velikom svađom, koja je 15. septembra izbila u Modernom hotelu između oficira i podoficira. Tako nije bilo iznenađenja ni 17. kad je izbila pobuna, osim naravnog onog trzaja neposredno nakon nenajavljene pucnjave, kojeg nisu oslobođeni ni vojnici

Među tisućama i hiljadama ratnih slika na kojima je Radovan Rašo Karadžić u prvom planu, često u omiljenoj maskirnoj uniformi, nekoliko fotografija koje je uradio jedan od najboljih fotoreportera bivše SFRJ, Matija Koković - ostaju da svedoče o Ocu Šumske mnogo više nego tomovi knjiiga i eseja. Kad mu je na početku rata najavljen photo-session, usred prestonice zvane Pale, Rašo Karadžić pojavio se, okružen plesačkom grupom svojih telehranitelja niskog čela, kao modna ikona ranih devedesetih, manekenska ikarnacija diesel-turbo ofanzive na svekoliku estetiku, u odelu koje izgleda kao ljubičasto ili tamno crveno ili krvavo maroon; možemo se xxz-kladiti da ga je kupio od šanera koji su ga ubedili da mu lijepo stoji, izgleda kao Čovjek O Kojem Cijeli Svet Šapuće Strahom. Zagledan u daljinu, s neizbežnim Ray Ban naočarima, uzdignute brade u pozi koju je pozajmio iz kaubojskih filmova po šavničkim bioskopima, Karadžić Radovan kao da je odlučio da mu fotografije budu politički statement – ovo je Srbin koji će vam svima jebati majku! Čovek koji je izjavio: "Za mene je srpstvo nešto najviše što sam mogao dobiti rađanjem, srpstvo se nosi u sebi i ne bih ga dao nizašta", na ovim fotografijama izgleda do bola zaljubljen u sebe. Narcizam velikih ambicija doveo ga je do toga da iz fotografske poze krene u verbalni obračun sa planetom Zemljom; otud je, naravno, logično bilo da uz ove veličanstvene foto-dokumente krvave istorije ponudimo kolekciju najluđih, najbizarnijih izjava samozvanog Oca Šumske, čoveka kojem se danas divi mali radovan po imenu mile dodik. Jedan je Rašo, jedan je zločinac! Mržnja oslobađa! Vaistinu!