Entertainment - Tema

Peti element spoj je holivudske estetike i europskoga senzibiliteta koji zasluženo uživa kultni status

Ne radi se o tome da stvarno mušku dicu volimo više nego žensku. Volimo ih podjednako. Samo ispadne da su muška dica pinku jednakija. Najporaznije od svega je to šta smo za tu nejednaku jednakost najzaslužnije mi žene, matere. Ja svoga sina nisam svjesno poštedila poslova kojih moja ćer sasvim sigurno ne bi bila pošteđena. To i je ono šta me plaši

Jer ako što održava ljepotu Tintina, a i mladog Indiane Jonesa je plastičnost estetike prostora, likova kultura (...) - već prema crtežu znamo da li smo u Rusiji, Albaniji ili Meksiku tj. njima inspiriranim izmišljenim zemljama

Legendarni SF magazin Galaxy Science Fiction dostupan je besplatno putem stranice Archive.org

Čovjek koji joj je postao muž vrlo brzo počeo je pokazivati drugu stranu svoga zagrljaja. Druga strana njegovog zagrljaja bila je identična žalobnoj praznini njenoga djetinjstva. Na drugoj strani njegovog zagrljaja, čekao ju je njen stari, dobro poznati dom. Zajedno sa ružnim riječima, grubostima, nepostojanjem. I, jednako brzo, čovjek kojeg je izabrala za muža, počeo ju je, baš kao njen otac nekada njenu majku, grliti isključivo u prisustvu gostiju. Kada bi ovi otišli, cipelario ju je riječima kao ružnu, prljavu, kontejnersku, uličnu mačku. Tada bi joj srce lupalo baš kao i mački kada ju obijesni prolaznik iz čiste zabave udari nogom. I stiskalo bi joj se grlo, baš kao što joj se stiskalo onda kada je slušala glas svog oca dok bi riječima, kao sjekirom, njenoj majci otkidao iz duše i tijela svaku ljudskost

Jugo u ušima zvuči kao da si obraz prislonio uz preglasnu, mrzovoljnu morsku školjku. I more. Kako je samo živo. Kako je samoživo. Živo i punokrvno kao biće. Modrokrvno. Punoplavno. Punovalno. Ima svoju ćud, prevrtljivu kao tisuću veljača. Pjena na valovima bijeli se kao raščupani komadići oblaka pali u more. To nije pjena, to oblaci nastavljaju putovanje morskim putem

Stiglo mi preko maila još jedno potresno i izazovno finansijsko pismo. „Pozdravljam vas s imenom Gospodina našega Isusa Krista“, otvara svoje izlaganje gđa Gross, ne znajući da je naišla na ono što je oduvek tražila – religioznog fanatika na granici Amfilohija & Irineja, jezuitsko Lukovićevo telo koje po čitav dan kleči i moli se u najbližem crkvenom objektu. „Pozdravljam i ja vas sa imenom našeg dobrotvora Jesusa H. Christa“ mrmljam u sebi i prizivam Antonette da pomine čarobnu versku riječ – novac

Nakon podnetog zahteva kandidati sa završenu osnovnu i srednju školu dobivav četke, a kandidati sa više i visoko obrazovanje kofe s lepak. Praksa se obavlja van prostorija poslodavca i po tamninu tako da se od kandidata zahteva da dobro gledav kude koe lepiv. U pet litra vodu ide dvesta grama lepak, tako da svi oni koji ga mnogo razvodniv ne ispunjavav uslove konkursa.

Muški su mi oduvik bili misterija. Iman osjećaj da se neke žene rode sa svime šta o njima triba znat, a one koje se ne rode takve, ciloga života ostanu zbunjene. E, taki san ja tip.

Ne bez strepnja koje sjenovito vladaju prostorom grada podjednako kao i onim unutrašnjim kojeg najbolje razumijemo na vlastitom narječju pripremljen je i ovaj maleni prilog zagrebačke duhovne ostavštine. Oni koji vole Zagreb ili su u njemu odrasli pronaći će ovdje, posve sigurno, i dio vlastita govora, pogleda i misaonosti

Alan Ford bio je važan dio odrastanja i tinejdžerske kulture u Jugoslaviji, neka vrsta generacijskog trademarka. U tom kontekstu zanimljivo je uspoređivati ondašnjeg jugoslovenskog tinejdžera i njegovog ovovremenog vršnjaka, milenijalca, pripadnika Z generacije, kakogod. Prvi, osim Alan Forda, kupuje na obližnjem kiosku stripove iz Lunov Magnus strip edicije, Zlatne serije i drugih tadašnjih izdanja, oduševljavajući se pustolovinama Zagora, Mister Noa, Dylan Doga…

Gledala sam žene koje su sposobne biti sve to, voljeti i boriti se, zarađivati i preživljavati, patiti zbog muževa koji ih više ne vide, mrziti ih kad su tu, a plakati za njima kad su na službenom putu, kuhati svečane obiteljske ručkove, unijeti svu svoju ljubav u takve ručkove koje će možda upropastiti nečija nehajna izjava o pretvrdim krumpirima, zavidjeti fikusima, kaktusima, Amerima i Rusima, gledati serije i sanjariti o vječnoj ljubavi, biti poduzetne, ali i potpuno infantilne, blesave i izgubljene, jednom riječju – žene. Zbog te večeri, zbog života i radosti koja mi je prokolala venama tu večer, napisala sam ovo žensko pismo. Da bih poručila ženama da si, nekako, same ukradu vrijeme za sebe i otplešu svoje karaoke.

Voljela sam ono tvoje čisto, dobro i blago srce zahvaljujući kojem sam od tebe krenula u svijet uvjerena da je taj svijet pun dobrih ljudi. Uvjerena da postoje muškarci koji zaslužuju da im se pišu pjesme. Trideset godina, i više, poslije tebe, poslije svega, još uvijek vjerujem u to. Hvala ti. Hvala ti za Beograd, u koji još nisam smogla snage ponovo otići, bojeći se, valjda, da ću po Knez Mihajlovoj bezuspješno pratiti stope ljudi, tragove snova, kojih više nema, kao što nema ni tebe.

Dok čekamo rasplet treće sezone "Sluškinjine priče" i pitamo se jesmo li već sami postali statisti u prvoj sezoni, prisjetimo se njome nadahnutog skeča koji prikazuje budućnost svijeta prema svakom respektabilnom desničaru: ugrožene bijele muškarce koji ustaju protiv svojih vladarica "feminacistkinja". Predstavljamo "Handman's Tale".

Kurva. Kako zahvalna riječ. Ona liječi naše vlastite propuštene svjetlosne trenutke. Umiruje našu vlastitu očajničku, vrišteću, ali brižljivo sakrivenu, nepomirenost sa titulom koju smo si sami nakačili. Onom koja se sviđa svijetu. Onom: "Ja sam poštena žena, majka, radnica, svetica"