Knjige - Eseji

Topla dobrodošlica koju smo dobili od brojnih Jugoslovena septembra 1963, doprinela je da naše preseljenje u Beograd bude konačno. U roku od nekoliko dana smo pronašli sobu u kući vozača autobusa i njegove porodice na periferiji Zemuna, velikog predgrađa koje se nastavlja na Beograd sa druge strane reke Save. Fredi se privremeno zaposlio kao spiker u medijskoj kući koja se bavila produkcijom dokumentarnih filmova o turističkim atrakcijama u Jugoslaviji. Snimao je glas za tekstove koji su opisivali predele predstavljene u filmovima: parkove i posleratne skulpture, manastire i priobalna sela. Za samo nekoliko radnih sati, primio je platu jednaku trostrukoj američkoj plati i taj je novac rešio naše tadašnje finansijske probleme

Esej o „pronađenom“ stihu rusko-američkog pjesnika Josifa Brodskog, nehotično ispisan prigodom pedesetogodišnjice nastanka njegove egzilantske pjesme...

O knjizi su na jedan tako briljantan način pisali toliki pisci. Želeo bih da uspostavim odnos prema nekima od njih. Prvo prema Montenju, koji posvećuje jedan od svojih ogleda knjizi. U tom ogledu postoji jedna rečenica koja se ne zaboravlja: Ništa ne radim bez radosti. Montenj beleži da je koncepcija o obaveznoj lektiri lažna koncepcija. Kaže da ostavlja knjigu ako u njoj naiđe na neki težak pasus, zato što u literaturi vidi jednu formu sreće...

Harms je proždirao apsurd ne dozvoljajući da bude uvučen u njega i progutan. Lišavanjem smisla čak i samog apsurda, Harms se zajedljivo smeje bivstvovanju, ne upućujući nikome ništa, odlažući svoje misli na dno sopstvene fioke.

Za svaku stvar ponaosob, snevač treba da pronađe način da oseti potpunu ravnodušnost koju upravo ta stvar u njemu izaziva.

Dobro se razumijem u opsesiju. Bio sam joj podložan više no iko. Dobro znam koliko čovjek može biti opsjednut nekom idejom, kuda ga ona može odvesti, koliko ga zanijeti, kakvim ga opasnostima ludila može izložiti, koliko netolerantnosti i idolatrije to podrazumijeva, na koliko uzvišene bezobzirnosti prisiljava… Znam podjednako da je opsesija osnova strasti, izvor koji je izdržava i održava, tajna koja je čini trajnom.

Svet uopšte nije rđav, može se čak reći da je dobar. A istina je da su ga iskvarili njegovi stanovnici. I ako nešto treba menjati, nisu to detalji pejzaža, treba menjati same sebe.

Životinje za svoje postupke imaju uzore u prirodi koja ih je odnjihala i koja ih uči kako treba živjeti i kako umirati.

Putin je zapravo izdanak organizacije koja je izvršila masovni pokolj nad ruskom kulturom, on se pokazuje kao dostojan naslednik Čeke i KGB-a, ali i carskih cenzora. Putin je smrtni neprijatelj svake kulture, svakog stvaralaštva, svakog kreativnog ljudskog pregnuća, što demonstrira svakog dana, rušeći po Ukrajini ono što su generacije vredno stvarale, ubijajući masovno i nasumično svakog ko se nađe na putu ruskim trupama, nastojeći da razvali jednu zemlju do temelja i da satre njeno stanovništvo koje, iz Putinu neshvatljivih razloga, odbija da bude rusko roblje

Sukob kontinentalne Njemačke sa "atlantskom" Francuskom i Engleskom, kao i "ne-istočnost" evropskih Nemaca, načinili su "iskonsko germanstvo" logičnim sinonimom Trećeg Puta u izrazito evropskom, zapadnom geopolitičkom prostoru. Ti elementi su prisutni i u ruskom boljševizmu - od smenovehovaca do današnjih neostaljinista – a italijaski fašizam u ranim fazama skoro u potpunosti se zasniva na principima konzervativne revolucije. Najpotpunije i totalno ovaploćenje Trećeg Puta – kaže Dugin – bio je ipak njemački nacional-socijalizam. U spajanju desne koncepcije nacionalizma sa lijevom koncepcijom socijalizma – biva očigledno da se tu ne radi ni o desnom ni o lijevom putu, već upravo o Trećem Putu

Nacional-socijalizam je, po Duginu, pogriješio tek toliko što je poistovijetio Atlantidu i Hiperboreju, spaljujući stotine sela i razarajući gradove, ubijajući milione, a njihov koncept predačkog naslijeđa tek je unekoliko promašio koordinate, odredivši turansko-slavensko stanovništvo neprijateljskim, nasadivši naopako cijelu geopolitiku Trećeg rajha. Jedan od problema sa nacional-socijalističkim ideolozima bio je u tome što su potisnuti glasovi koji su napominjali da arijevske čistoće ima i u potomcima naroda koji nisu bijeli, propovijedajući supranacionalnost arijevske rase

Don Kihot je bio na samrti, međutim „to nije sprečilo njegovu nećaku da jede, dadilju da pije, a Sanča da bude dobre volje”. Za jedan časak ova rečenica malo zadigne zavesu koja zaklanja prozu života. A šta ako bismo želeli da tu prozu nešto pobliže ispitamo? Možda i malo podrobnije? Ili iz trenutka u trenutak. Kako se očituje Sančovo dobro raspoloženje? Da li brblja? Ili razgovara sa dvema ženama? I o čemu razgovara? Je li neprekidno prisutan kraj postelje svoga gospodara?