Entertainment - Film

Ovo je i priča o odrastanju u surovim okolnostima. Jedna nesreća pokreće lavinu preispitivanja, a Lucas je usred svega toga. Baš kao i mnogi drugi mladi gej muškarci oseća krivicu, jer nam svet od početka poručuje da smo za nešto krivi. On je dobar primer za to kako homofobija, internalizovana homofobija i strah mogu da unište mlado biće – uprkos tome što živi dobro, što ima podršku i razumevanje najbližih, strašno pati. S porodičnom tragedijom se ta patnja pogoršava, jer se požar koji već tinja lako pretvara u katastrofu

Uz lokacije koje retko imamo prilike da vidimo u filmu, pa i francuskom, sjajno uhvaćene kroz objektiv Hélene Louvart, Nobody‘s Hero je sasvim solidan i interesantan film koji uspeva da nas iznenadi

On takođe i progovara umjesto njih, što je najvidljivije baš u legendarnoj sceni plesa: „Sada je vrijeme za digresiju u kojoj ćemo opisati osjećanja naših heroja. Artur stalno posmatra svoja stopala, ali misli na Odilina usta i njene poljupce. Odila se da li muškarci vide kako joj se grudi pomjeraju ispod džempera. Franc misli na sve i na ništa. Pita se da li svijet postaje san ili san postaje svijet“

Odnosom životinjske i ljudske prirode film se učestalo bavi već neko vreme, najčešće kroz žanrovske obrasce naučne fantastike i telesnog horora, ali Ann Oren se ovog puta odlučuje da priču skrene u pravcu psihološkog trilera i erotske drame

Lik kome film neće dati na značaju, a trebalo je, jeste Elizabeta fon Maltzan, poznata kao Lepa Lili. U filmu, Lili se pojavljuje kao žena nemačkog ambasadora (što je zaista i bila) u jednoj kratkoj sceni, gde na zabavi upoznaje Veru sa Karlom. U seriji, ona se pojavljuje u jednoj sceni više gde se poljubi sa Verom. Mediji su preneli kako je publiku „iznenadio ovaj poljubac u usta glumica Jovane Stoiljković i Zlatije Ocokoljić Ivanović“, te da je ovo „hrabar potez autora“. Ali koliko je ova scena zaista „hrabra“?

Paralele s filmskim i književnim, evropskim i američkim, srednjevekovnim i fantazijskim epovima nije moguće izbeći, budući da su ih Paul Urkijo Alijo i autori izvornog stripa svakako čitali i gledali. Elementi istorije, fantazije, bajke, ljubavne priče i spektakla se organski i nepretenciozno prepliću uz dozu folklora (što izvornog, što nanovo izmišljenog) kao vezivnog tkiva

Barbaru publika prihvata onoga trenutka kada im je, i do kada im je zabavna, a čim pokaže i mrvicu ranjivosti, biva prokažena, kao na kraju filma koji se završava rječima kojima njen prethodnik njenu smrt indirektno poredi sa smrću Kenedija. Tu je i pjesma „It don't worry me“ koju izvodi odbjegla mlada, a za narod koji ne smije da osjeti strah, niti da ugleda poraz u očima muzičara, u očima onih u kojima napaćeni pronalazi utočište. Pjesma se nastavlja dok ranjenu Barbaru iznose krvavu, jer ako su i sloboda i demokratija privid, pjesma je jedino što opstaje, do nekog novog privida, neke nove demokratije, neke nove slobode. Ili pak nove muzike, nove uspavanke za mrtve, pasivne, uspavane i poražene sjene života u malim Nešvilima koji se i dalje dešavaju po našim gradskim trgovima

Dokumentarni film „The Celluloid Closet“ iz 1995. godine objasnio je vezu između filma i identiteta, ali i vidljivosti bez koje pojedinac/ka lako može da poveruje u to da ne postoji. Brojni spiskovi sa LGBTIQ+ filmovima opsedaju internet, ali su vrlo često identični, budući da okupljaju kultne i popularne filmove sa manje ili više vidljivim kvir junacima. Na mnoge se zaboravilo, a filmske liste su ipak bogatije – od Kennetha Angera do Pier Paola Pasolinija, od Gus Van Santa do Bruce LaBrucea i mnogih drugih. Tom temom ćemo se pozabaviti u potpunoj slobodi, bez hronološkog reda

"Blue Jean" je i drama o jednom vremenu koje svoje pipke pušta do današnjeg. I na tom planu se doima autentičnim. Nije tu reč samo o kostimima, šminki, frizurama, rekvizitima, pa čak ni o uklapanju tačno određene televizijske emisije u kontekst filma, mada ni u tim komponentama ne možemo naći grešku ili promašaj. Reč je pre svega o hvatanju duha tog vremena, onoga kako su tadašnji ljudi, upravo pod uticajem političke propagande, razmišljali, kako su se osećali i ponašali

Reditelj Elegance Bratton se možda nije do kraja posvetio onome što se dešava u Elissu, ali je od homoerotskih fantazija napravio mala remek-dela. Scene kojima počinje skoro svaki porno film je oblikovao kao majstor, a tako da ne budu vulgarne, već zgodne za upoređivanje „muških“ razgovora iz svlačionice i običnog flertovanja. Gledaocu je time pokazao da i nema neke velike razlike – svi smo jednaki u svlačionicama i izvan njih (ali nismo isti). U tim trenucima film iskače iz kalupa po kojem se prave skoro svi filmovi o vojnicima na obuci, što nije mala stvar

Renfield je, dakle, ultra-nasilna horor-komedija s elementima krimi-trilera (odnosno parodije na isti) i farse na temu moderne psihologije / psihoterapije i novogovora koji je iz njenog terminološkog rečnika izašao dalje u svet. U tome scenaristički dvojac i reditelj spretno pronalaze određeni balans tih elemenata i od Renfielda prave kompaktan, neozbiljan, visoko stilizovan i vršaki zabavan film koji, doduše, na određenim mestima zna biti zbrzan i bučan

Dokumentarac "Ljubav, smrt i njemačke marke" njemačko-turskog redatelja, sina emigrantske obitelji, Cema Kaye govori o subkulturi turskih gastarbajtera, duhu jednog vremena, pripovijeda o migrantskoj kulturi otpora građenoj na radničkoj solidarnosti i na suprotstavljanju rasizmu. Glazba nije bila samo emotivno utočište, već medij u kojem su progovarali o svim problemima života u Njemačkoj