Entertainment - Film

Ono po čemu će se film pamtiti su obilje referenci na pop-kulturu od kasnih 70-ih do ranih 90-ih kada je kultura video-igara doživela najveći uspon. U knjizi ih ima još i više, a film bi trebalo pogledati i po nekoliko puta da bi se sve pohvatale. Navešću samo neke: 'King Kong', 'Star Wars', 'Star Trek', 'Robocop, Zemeckisova (Rubikova) kocka, DeLorean iz 'Back to The Future', Interceptor iz 'Mad Max', 'Fallout', 'Alien', pop i rock hitovi 80-ih od Tears for Fears preko Van Halena do Twisted Sister

"120 otkucaja u minuti" ("120 battements par minute") prošle je godine nagrađen Grand Prixom na festivalu u Cannesu, a nedavno je osvojio i pregršt Cesara, francuskih filmskih nagrada, uključujući i onu za najbolji film 2017. godine. Film režisera i koscenarista Robina Campilla prati skupinu aktivista skupine ACT UP koji početkom devedesetih godina u Parizu pokušavaju nadležne natjerati da im pomognu borbi protiv epidemije AIDS-a, ali i educirati javnost o tada smrtonosnoj bolesti. U tekstu za Crol.hr Gordan Duhaček objašnjava zašto je riječ o najboljem filmu iz 2017. (upozorenje – spoileri).

Psi su nešto poput vukova koji vole da se maze, te dolaze u različitim oblicima i veličinama – od velike danske doge, do malene čivave. I dok jedni svojim izgledom ulivaju strahopoštovanje, te njihova pojava odvraća svakog od bilo kakvih loših namera prema njihovom vlasniku ili teritoriji koja im je poverena na čuvanje, drugi više liče na bezazlene igračke, na čiju se vučju prirodu skoro zaboravilo.

Pornografija, odnosno njena mnogo blaža varijanta koju nazivamo erotikom, i mainstream filmovi dugo su godina bili strogo odvojeni. Redatelji su morali dobro paziti pri snimanju scena seksa, kao i kod prikaza tema koje bi se mogle smatrati kontroverznima. To se pogotovo odnosilo na američke redatelje koji su često bili ograničeni lažnim moralnim barijerama postavljenima od strane konzervativnog dijela javnosti u SAD-u. Do prije samo desetak godina, na prste jedne ruke mogli su se nabrojiti holivudski filmovi koji su uspjeli prikazati realistične scene seksa, a u isto vrijeme izbjeći etiketu vulgarnih ili neprimjerenih. Ne čudi, stoga, što je Europa dugo vremena držala primat kada se govori o filmovima koji pomiču granice, bilo prikazom golotinje, bilo bavljenjem kontroverznim temama kao što je silovanje, incest ili S&M. I danas su europski redatelji poput Larsa von Tiera ili Gaspara Noéa sinonim za kvalitetne filmove koji se ne boje pokazati i „nešto više“, ali skupilo se kroz godine, i među filmovima koje volimo stavljati u mainstream, još ponešto ostvarenja koja uspješno kombiniraju zanimljivu radnju, vrhunsku produkciju i elemente erotike. Evo mojih top 10 takvih.

Novi film redatelja Alexa Garlanda stigao je na servere Netflix operatera. Iako je na američkom i kineskom tlu izašao zadnjih dana veljače, ostatak svijeta morao je čekati još dva dodatna tjedna. Zbog ovih ili onih razloga produkcija nije bila sigurna u uspjeh ovog filma pa su gledateljima diljem svijeta uskratili jedno predivno iskustvo u kinima. Ekstraordinarna redateljska vizija ovaj put odlazi u domenu čudnog i neobičnog, a samim tim rezultira filmom koji donosi cijeli spektar pitanja i slika grotesknog, fantastičnog i blještave ljepote

Reč je o filmu koji balansira na tankoj liniji, vodi se logikom najboljih (osim „Dr Strangelovea“, još se jače osećaju tragovi Monty Pythona), smeje se svojim budalastim likovima, a humor ne koristi kao oruđe za relativizaciju njihovih zločina

Iako bi se o nekim komponentama ovog filma mogli pisati i radovi za sebe, ostaje da se kaže da je film zaista u svojoj cjelini ponio veliki potencijal nešto drugačijih, a opet, nekako viđenih priča. Možda je upravo i način kombiniranja i komponovanja istih najveće bogatstvo ovog filma, odnosno, to je perspektiva koja je svakako teži da balansira, donekle i humanizira, pa i ogoli život LGBTIQA osoba, te ih na taj način prikaže kao osobe sa načelno jednakim startnim pozicijama.

Reditelj Luc Picard uspeva da kroz dobar deo filma balansira lake i teške tonove, humor i ozbiljnost, nevinost i opasnost vodeći se klasicima filmova o odrastanju poput Reinerovog 'Stand by Me', sa odjecima turbulentnih 60-ih i 70-ih u Quebecu

Linearan kakav već jeste, 'Cobain' je film koji se lako prati i nosi očekivanu moralnu poruku, pa je zato pogodan za tinejdžersku populaciju kao ciljnu grupu, o čemu govori i premijera u sekciji Generation 14plus u Berlinu. Naravno, pod uslovom da zaista verujemo da su današnji tinejdžeri ili tinejdžeri generalno tako naivni da ne propituju te pojednostavljene obrasce dobrog i lošeg. Štos je, međutim, u tome da film ne dobacuje dalje od nivoa za plašenje dece i roditelja, o nastavnom osoblju da i ne govorimo. Naravno, nije moralno upitno da deci ne treba prodavati heroinski snobizam i slične koncepte iz filmova za stariju publiku, ali problem cele te “after school special” varijante je što je bazičnija i naivnija od svoje publike

Razlog zašto je „All the Money in the World“ ne samo dobar, nego i izuzetan film su upravo likovi i vrhunska gluma sjajno izabranih glumaca. Naravno, najviše će se pričati o Christopheru Plummeru čija je uloga i najočitije ekstraordinarna, a glavni razlog će biti njegov kasni „casting“. Sa iskustvom gledanja njega kako „proždire“ takvu mesnatu ulogu, gotovo je nemoguće zamisliti bilo koga drugog

„Three Billboards…“ inspiriran je prizorom koji je McDonagh vidio dok se prije desetak godina vozio na razmeđi američkih saveznih država Georgije, Floride i Alabame. Bila su to tri jumbo plakata koja su pozivala policiju da razriješi neki zaboravljeni zločin. Nakon što ga je neko vrijeme mučila ta situacija, sjeo je i napisao scenarij (bio je gotov prije osam godina, tako da priče o tome kako je film prvenstveno kritika Trumpove Amerike baš ne stoje) u kojem majka silovane i ubijene djevojke na isti način, pomoću pritiska javnosti pokušava prodrmati lokalne snage reda i mira u pokušaju da budu otkriveni i uhićeni počinitelji zločina

Na kraju, ovaj film je najpre obeležen Frankijevim pogledom u virtuelne daljine, kojim kao da vidi daleku budućnost i onaj sanjani život – onaj o kojem ne sme nikome da govori i koji ga tera sve dublje u tišinu. Od samog početka, kada se Frankijev pogled zapali uključenim ekranom koji prikazuje pijacu željnih muškaraca, pa do samog kraja, film pokušava da uhvati rasuti fokus žudnje glavnog junaka, i da artikuliše tišinu u kojoj ni jedno biće, ma kakvo bilo, ne bi smelo da boravi.

Kraj je godine, podvlači se crta i svode računi. Kako je počela, činilo se da će 2017. biti godina za zaborav. Ništa novo u filmskom biznisu, naročito ako se uzme u obzir da se jači aduti, posebice američke radinosti, tempiraju za jesenju festivalsku turneju i sezonu nagrada, da distribucija tih naslova u široj regiji centralne i istočne Evrope kasni taman toliko da “upadne” u narednu sezonu, kao i da je prethodna “oscarovska” sezona čije smo restlove gledali u prvom tromesečju bila jedna od ubedljivo najlošijih u poslednjih “ne pamtim” godina

Baziran na romanu Andréa Acimana iz 2007. godine, film Call Me By Your Name priča o prvoj kvir ljubavi koja je čudesna i zavodljiva kao i sam ambijent u kojem se odvija. Priča, koju je režirao Luca Guadagnino, prati Ellia – a igra ga dvadesetjednogodišnji Timothee Chalamet, dok pokušava da savlada strast koja se pojavila niotkuda, te žudnju, a sve u kontekstu istopolne ljubavi koju oseća prema novom saradniku svog oca – Oliveru. Radnju ne karakterišu misteriozni zapleti, te neočekivani raspleti, već centralna priča, te odnos između dva glavna junaka, polako sazrevaju, kreirajući tako spone koje su inteligentno artikulisane, te deluju živopisno stvarno. Na taj način ne samo da se gledalac upliće u Eliovu priču tokom koje ovaj otkriva svoju seksualnost, već oseća da u njoj učestvuje još pre nego što je i počela. Utisak posebne kvir intimnosti, a u kombinaciji sa sanjivim letnjim prizorima, čine da se posmatrač oseća dobrodošlo, te udobno i sigurno.

Ako vam je netko zadnjih dana rekao da novi Woody i nije nešto, nije vas lagao. Ali isto tako, ako ste slučajno Woodyev fan, to vas ne mora nimalo zabrinjavati. Iako je veliki Woody u karijeri imao filmova od kojih je čak i najvećim fanovima (taj sam!) bilo zericu neugodno, bez brige, „Wonder Wheel“ ni približno ne spada među takve