Entertainment - Film

Film Stars Don’t Die in Liverpool je drama u najboljem smislu te reči, tragedija koja udara žestoko, ali u sebi ima i dovoljno lepote da ne bude odbojna za gledanje

U kulturi turbo folka žene su objekti muških pogleda. Turbo folk bi, po mojoj definiciji, formalno bila glazba s pravilnim omjerom basa i harmonike, a semantički – pokret balkanizacije Europe. Iako se smatra pomodnošću, ta je vrsta glazbe isključivo stanje svijesti koje reflektira stanje današnjice, načina života koji je provokativan, demoralizirajući i depersonalizirajući, posebno za žene. Sveprisutna u turbo folku je degradaciju žena i seksualnosti. Žena je tu da ju se gleda, da bude objektom u čitavoj njenoj seksualnosti i intimi koja je sada sve samo ne privatna.

"Julien u sredini” majstorski je komad zanata, film koji umješno krši školska pravila dramaturgije da bi ih efektno presložio. Tijekom filma Legrand bez uočljivog markiranja međunaslovima mijenja točku gledišta. Na početku, obitelj gledamo iz neutralne perspektive sistema/sudstva, majka nam se čini kao zlonamjerna naprzica, a otac kao čovo kojem se pričinjava nepravda. Legrand potom diskretno prebacuje točku gledišta na dječaka koji pokušava preživjeti usporedni život zajedničkog skrbništva

Izvorno začet kao studentski projekt trojice šulkolega, zamišljen kao srednjobudžetska atrakcija za rub multipleksa, “A Quiet Place” se neočekivano pretvorio u mali hit godine. Film je zaradom višestruko nadmašio budžet, već se sad piše da bi mogao izbaviti iz nevolja glavinjajući studio Paramount, a i kritike su dobre. Taj uspjeh nije nezaslužen

Kao i u našem svetu, i u smanjenom će profitirati muljatori, dok će prljave poslove obavljati sirotinja i ilegalni migranti nastanjeni dovoljno daleko da ne bi narušavali sliku idile. Problem je, međutim, to što je film pun potrošenih klišea u smislu mehanike, a istovremeno meandrira kada je reč o temama, dok su mu likovi plošni, karikaturalni ili odveć dosadni da bi držali pažnju i da bi satira uspela

Feministički klasici nisu dio mainstream kulture, nisu filmovi na koje ćete naići u kinima, na televizijskim ekranima ili odjelima multimedije. No ukoliko se ipak susretnete s nekim od sljedećih naslova, ne oklijevajte i zalijepite se za ekran.

Pogledali smo prvi film s našeg popisa sedam lezbijskih filmova koje iščekujemo u 2018. godini i, ako se po prvom kandidatu poznaje sezona, čeka nas dobra godina! (Oprez: spoileri!)

You Were Never Really Here je film o kojem ćete još dugo razmišljati i koji se urezuje u pamćenje, bilo svojom preciznom izvedbom, bilo originalnošću i apsolutnom samouverenošću sa kojim Lynne Ramsay pristupa materijalu

Iako rodovno katalogiziran kao dokumentaran, film prelazi granice filmskih rodova. Naziv Baraka Frickeovo je ostvarenje dobilo po sufijskoj riječi koja označava ’(uz)dah života’ ili ’blagoslov’. Sam početak filma obilježuju statični kadrovi himalajskih planina, u kojima se zapaža i budistički hram na njihovim nebeski visokim liticama. Nakon nekoliko uzastopnih totala prirodnog okružja i ozračja snijega i leda, kamera nas blagom vožnjom dovodi do termalnog izvora vode koja se isparava. U njemu se kupaju i griju majmuni. Blizak plan majmunskoga lica, u začudnom, kontemplativnom izrazu pretapa se kroz mjesečevu sjenu u naslov filma — Baraka. Uvodna sekvenca neodoljivo podsjeća na prolegomenu u čuveni Kubrickov film prema Arthuru C. Clarku Odiseja u svemiru 2001. (1968). Tamo se majmuni bore za izvor vode, a evolucijskom igrom kao da smo predodređeni da u bliskoj budućnosti svi mi također ratujemo za vodu. Čuvena scena uz ’vagnerijansku’ Straussovu glazbu Also Sprach Zarathustra približava nam i Nietzscheovu etidu Ecce homo, o rastu moći kao uvjetu civilizacijskog razvoja. Kost koja se pretvara u svemirski brod, u Frickea se, pak, pojavljuje na samu kraju filma. U završnoj sekvenci grana se odvaja od zemlje i zaplovljuje u svemirska prostranstva.

Ono po čemu će se film pamtiti su obilje referenci na pop-kulturu od kasnih 70-ih do ranih 90-ih kada je kultura video-igara doživela najveći uspon. U knjizi ih ima još i više, a film bi trebalo pogledati i po nekoliko puta da bi se sve pohvatale. Navešću samo neke: 'King Kong', 'Star Wars', 'Star Trek', 'Robocop, Zemeckisova (Rubikova) kocka, DeLorean iz 'Back to The Future', Interceptor iz 'Mad Max', 'Fallout', 'Alien', pop i rock hitovi 80-ih od Tears for Fears preko Van Halena do Twisted Sister

"120 otkucaja u minuti" ("120 battements par minute") prošle je godine nagrađen Grand Prixom na festivalu u Cannesu, a nedavno je osvojio i pregršt Cesara, francuskih filmskih nagrada, uključujući i onu za najbolji film 2017. godine. Film režisera i koscenarista Robina Campilla prati skupinu aktivista skupine ACT UP koji početkom devedesetih godina u Parizu pokušavaju nadležne natjerati da im pomognu borbi protiv epidemije AIDS-a, ali i educirati javnost o tada smrtonosnoj bolesti. U tekstu za Crol.hr Gordan Duhaček objašnjava zašto je riječ o najboljem filmu iz 2017. (upozorenje – spoileri).

Psi su nešto poput vukova koji vole da se maze, te dolaze u različitim oblicima i veličinama – od velike danske doge, do malene čivave. I dok jedni svojim izgledom ulivaju strahopoštovanje, te njihova pojava odvraća svakog od bilo kakvih loših namera prema njihovom vlasniku ili teritoriji koja im je poverena na čuvanje, drugi više liče na bezazlene igračke, na čiju se vučju prirodu skoro zaboravilo.

Pornografija, odnosno njena mnogo blaža varijanta koju nazivamo erotikom, i mainstream filmovi dugo su godina bili strogo odvojeni. Redatelji su morali dobro paziti pri snimanju scena seksa, kao i kod prikaza tema koje bi se mogle smatrati kontroverznima. To se pogotovo odnosilo na američke redatelje koji su često bili ograničeni lažnim moralnim barijerama postavljenima od strane konzervativnog dijela javnosti u SAD-u. Do prije samo desetak godina, na prste jedne ruke mogli su se nabrojiti holivudski filmovi koji su uspjeli prikazati realistične scene seksa, a u isto vrijeme izbjeći etiketu vulgarnih ili neprimjerenih. Ne čudi, stoga, što je Europa dugo vremena držala primat kada se govori o filmovima koji pomiču granice, bilo prikazom golotinje, bilo bavljenjem kontroverznim temama kao što je silovanje, incest ili S&M. I danas su europski redatelji poput Larsa von Tiera ili Gaspara Noéa sinonim za kvalitetne filmove koji se ne boje pokazati i „nešto više“, ali skupilo se kroz godine, i među filmovima koje volimo stavljati u mainstream, još ponešto ostvarenja koja uspješno kombiniraju zanimljivu radnju, vrhunsku produkciju i elemente erotike. Evo mojih top 10 takvih.

Novi film redatelja Alexa Garlanda stigao je na servere Netflix operatera. Iako je na američkom i kineskom tlu izašao zadnjih dana veljače, ostatak svijeta morao je čekati još dva dodatna tjedna. Zbog ovih ili onih razloga produkcija nije bila sigurna u uspjeh ovog filma pa su gledateljima diljem svijeta uskratili jedno predivno iskustvo u kinima. Ekstraordinarna redateljska vizija ovaj put odlazi u domenu čudnog i neobičnog, a samim tim rezultira filmom koji donosi cijeli spektar pitanja i slika grotesknog, fantastičnog i blještave ljepote

Reč je o filmu koji balansira na tankoj liniji, vodi se logikom najboljih (osim „Dr Strangelovea“, još se jače osećaju tragovi Monty Pythona), smeje se svojim budalastim likovima, a humor ne koristi kao oruđe za relativizaciju njihovih zločina