Fotogalerija

Dafni Kemeridou: Telo na drvetu

Izgubljeni u prostoru i bremenu

U rubrici „Fotografi koje volimo“ danas predstavljamo Dafni Kemeridou. Rođena je u Solunu 1994. godine, a fotografijom se bavi od 2012. Fotografiju koristi kao alatku za preispitivanje sebe i sveta, pa su teme koje bira najpre egzistencijalističke, ali i pomalo sanjive, izmeštene iz vremenskog konteksta. Najradije fotografiše u sumrak, kada odsustvo svetla pruža više prostora za lament nad stvarima koje su se dogodile, a duga ekspozicija i manipulisanje svetlom otvaraju portal ka paralelnoj dimenziji u kojoj su nebeska tela izmešana sa ljudskim bićima. Fotografije iz galerije su deo dva projekta – „Sandman“ i „A Moment in Time“ – u okviru kojih se Dafni ne ustručava da naga tela podigne iznad zemlje, postavi ih na stoletna stabla, ali i da ih sa zemljom stopi, i postavi u pesak i među stene. Oslobađanje subjekata tako postaje njeno tajno oružje, a tela ostaju slobodna, da lebde, posmatraju zvezde, ili jednostavno listaju zajedno sa ostalim prirodnim pojavama. Oni koji budu poželeli da saznaju više o radu ove talentovane umetnice mogu to da učine na njenom web-sajtu ili Instagram profilu.

Goran Pavelić Pipo: Arhivirana photo povijest (1)

Osamdesete u koloru

Naš dragi Goran Pavelić Pipo, jedan od najprilježnijih čuvara Bolje prošlosti, vraća se sa svojim kolor-radovima nastalim osamdesetih godina. Svega tu ima: i rokera i curica i povjesničara umjetnosti i novinara i dragih ljudi s kojima je Pipo dijelio zagrebački asfalt i prostor ispred ''Zvečke'' ili ''Blata''. Kako sam kaže “to su ljudi koje sam svakodnevno viđao na zagrebačkim ulicama ili smo se sretali negdje drugdje”. Priličan dio ovih fotografija nikad nije objavljen, te je zadovoljstvo tim veće što se premijerno pojavljuju na našem XXZ portalu, a biće ih još u nekoliko nastavaka...

Natela Grigalashvili: Knjiga o nama

Sve o mojoj majci

Nova gošća XXZ magazina je fotografkinja Natela Grigalashvili, koja nas kroz projekat „Book of my Mother“ vraća u prošlost, a kroz prizore koji evociraju uspomene na majku i na detinjstvo, te na vreme kada je život bio težak, ali opet nekako lakši. Njena majka je Keto, a priča nas vraća na sam početak njenog života, i Drugog svetskog rata. Kada se Keto rodila otac joj je već bio u ratu iz kojeg se nikada nije vratio, a deset godina kasnije izgubila je i majku. „Sećam se,“ priča Keto,“bila sam u školi, i usred časa jedan dečak je otvorio vrata učionice i viknuo: Keto, majka ti je umrla!“ Ostala je sa braćom i njihovim suprugama, pa se o njenom detinjstvu i ne zna puno, jer o tom periodu nije rado govorila. Ostali su samo delići iz nekih drugih priča koje je pričala, te iz onoga što su govorili njeni rođaci. Keto se udala kada joj je bilo 22 godine, nakon čega se preselila u udaljeno planinsko selo, gde su rođeni fotografkinja Natela i njen brat. Prema deci nije bila stroga, ali nije pokazivala ljubav koju su ova od nje očekivala, što je valjda posledica teškog života, ili vremena u kojem je ljubav bila nešto sasvim drugo. Natela je od majke dobila slobodu, pa se nakon završene škole preselila u Tbilisi gde je nastavila studije. Majka se nije interesovala za njen život u velikom gradu, te su ogorčenost i ljutnja brzo zauzele ono mesto koje je obično rezervisano za ljubav prema roditelju. Ubrzo su postale potpuni stranci, a Natela je tek nakon mnogo godina shvatila da su u stvari veoma slične. Tako se gorčina ponovo pretvorila u ljubav i razumevanje, iz kojeg se rodio projekat koji priča priču o jednoj majci, a zapravo puno govori o svima nama. Oni koji budu poželeli da saznaju više o radu ove sjajne umetnice mogu to da učine na njenom web-sajtu, Facebook ili Instagram profilu.

Press Photos Of The Year 2019

Nikada ga nisam video da plače

"Fotografija je jedno od najmoćnijih oružja na svetu," rekao je jednom fotoreporter Eddie Adams. Vremenom je postala skladište ljudskih iskustava, a neretko se njom manipulisalo kako bi se podržali nečiji stavovi ili oblikovala „istina“. Takmičari za najbolju reportažnu fotografiju u okviru Press Photos Of The Year svojim radovima ne manipulišu, već istinu prenose u najsirovijem mogućem obliku, a kako bi čovečanstvu poručili da uspori, te se osvrne i pogleda na pustoš koju za sobom ostavlja. Sa 78.801 fotografija koje je poslalo 4.738 fotografa ovo takmičenje nudi samo reportaže visokog kalibra, te priče koje će ostati i nakon proglašenih pobednika da budućim generacijama ispričaju kako je nekad bilo, i zašto će tada biti onako kako bude.

Uz feljton “Sretno dijete”: Photo sjećanje na osamdesete u Zagrebu (6)

Duhanski put - Blato, Zvečka, Veliki Kavkaz, Mali Kavkaz

Foto-priču o novovalnim godina Zagreba koju je uradio naš čuvar bolje prošlosti Goran Pavelić Pipo – nastavljamo serijom uglavnom neobjavljenih fotografija ispred legendarne Zvečke u kojoj, sjeća se Igor Mirković, doista nije bilo ničeg materijalnog, čak ni u smislu opipljivog – nije bilo stolova, stolaca, nije bilo suncobrana; osim jednog šanka i prostorije za pedeset naguranih ljudi, tu nije bilo ničega, a kamoli luksuza. Sve što se tamo dogodilo, nastalo je voljom posjetitelja da imaju, da naprave svoje mjesto. Iz kavane su izašli na prazan pločnik i tamo napravili terasu, umjesto na stolove, šalice s kavom odlagali su na krovove parkiranih automobila (anegdota kaže kako se često događalo da odu niz Masarykovu sa napola dopijenim šalicama na krovu jer vlasnik ili vlasnica ne bi ni primijetili da je njihov automobil bio privremeni kavanski stol)…

Uz feljton “Sretno dijete”: Photo sjećanje na osamdesete u Zagrebu (5)

Zvečka, mjesto gdje dođeš i saznaš sve

Foto-priču o novovalnim godina Zagreba koju je uradio naš čuvar bolje prošlosti Goran Pavelić Pipo – nastavljamo serijom uglavnom neobjavljenih fotografija ispred legendarne Zvečke, koja se od popularnog cehovskog okupljališta, što su ga začeli mlađi muzičari i novinari, pretvorila u pomodno mjesto za sve ostale, koji im žele biti blizu. "U udarnim sezonama Zvečke rulja je stajala do Kavkaza. Teško je točno reći koliko se tamo ljudi skupljalo, ali znam da je dolazilo jako puno važne rulje", veli grafički dizajner Mirko Ilić, također jedan od redovitih. "Dođeš tamo i saznaš sve. Tko je koga ostavil, tko koga vara, s kim ga vara, tko je prestao uzimat ovu drogu, uzima onu drogu, tko je kome ukrao pjesmu, gitaru, ženu, tko radi novi film, novu ploču, novu predstavu ... sve si saznao tamo. To je bio internet moje generacije…”

Karina House: Francisco Pardo Arquitecto

Kuća peva posle zemljotresa

Nakon zemljotresa koji su u septembru 2017. potresli Meksiko nekoliko arhitekata se okupilo oko projekta ReConstruir México – čiji je cilj da se udruženim snagama obnove urušeni objekti, i pruži dom porodicama koje su ostale bez domova. Sedamnaest meseci nakon tragedije PienZa Sostenible – organizacija koja stoji iza projekta – organizovala je više od 150 projekata rekonstrukcije, a kako bi se poboljšao kvalitet života onima koji žive u zajednicama koje su ranjive, te izolovane od ostatka društva. U okviru ovog projekta nastala je i Karina House koju možete da vidite na fotografijama, a pre projekta se razgovaralo sa porodicom kojoj je kuća namenjena kako bi se saznalo koje su im potrebe i kakav bi prostor najbolje na njih odgovorio. Od arhitekata su zatražili samo dve sobe, malu dnevnu sobu, i šporet na drva koji bi trebalo da se nađe ispred kuće, sa malom nastrešnicom koja bi ga štitila od vremenskih nepogoda.

Uz feljton “Sretno dijete”: Photo sjećanje na osamdesete u Zagrebu (4)

Lijepe žene prolaze kroz grad

Foto-priču o novovalnim godina Zagreba koju je uradio naš čuvar bolje prošlosti Goran Pavelić Pipo – završavamo serijom fotografija ispred legendarne Zvečke. Možete vidjeti Slavenku, Tanju, Vesnu, Vanju, Nives, Andreu, Alemku, Miru… lijepe djevojke koje su tada s ponositim dostojanstvom šetale gradom…

Elliott Erwitt: Mrlja u oku

Psi se ne gade ljubavi

Erwitt je sebe voleo da naziva „profesionalnim posmatračem“, te je vremenom razvio posebnu veštinu čitanja namera subjekata, kako ljudskih, tako i životinjskih. Bića koja fotografiše uglavnom su nesvesna da učestvuju u tom procesu, što fotografijama daje jednu dodatnu dimenziju, a umetniku ostavlja slobodu da prizore režira po svom unutrašnjem osećaju. Oni koji vole i poštuju rad ovog fotografa u stanju su da njegove slike prepoznaju u moru drugih, a najviše zahvaljujući suptilnoj ironiji, te kontekstima koji ono što je fotografisano izdvajaju iz sadašnjosti, te ga smeštaju u neku drugu dimenziju u kojoj vladaju potpuno drugačija pravila koja često ne razumemo.

Uz feljton “Sretno dijete”: Photo sjećanje na osamdesete u Zagrebu (3)

Zvečka, modna pista u centru grada

Uz feljton "Sretno dijete" savršeno idu fotogalerije koje je Goran Pavelić Pipo snimao u Zagrebu početkom osamdesetih. U tekstu pod naslovom "Kad se rock'n'roll igrao sa zvečkom" Vlatko Fras lipnja 1997. u magazinu "Ultra" ovako je opisao Goranove radove: "Ovo su fotografije koje je Goran Pavelić, u civilstvu znan kao Pipo, satima snimao na zagrebačkom asfaltu Masarykove ulice, oko kafića Zvečevo. Među stalnom klijentelom taj je porilično neugledan lokal od svojih petnaestak kvadrata bio poznat kao Zvečka. U kulturnom geopolitičkom poretku glavnoga grada tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske, Zvečka je bila jedino područje pod kontrolom rock'n'rolla. Pedesetak metara zapadnije od Zvečke nalazio se Kavkaz. Na istoj razdaljini, ali istočno od Zvečke, na uglu Masaraykove i Gundulićeve u gostionici Poljoprivredne zadruge Blato okupljili su se neuspješni pisci, besprizorni, hrvatski filozofi... Da, Zvečka je bio prvi slobodni rock'n'roll teritorij u ovom dijelu srednje Europe (tadašnji Balkan), mjesto u kojem su se već kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih mogli slobodno sastajati i komunicirati pripadnici svih postojećih slijedbi rokerskog evanđelja"

Na licu mesta: Koncert u Vancouveru

Parni valjak u Kanadi - Moja je pjesma lagana

Prijatelj našeg XXZ portala, fotograf Kris Jankovic, nije propustio priliku da prisustvuje koncertu grupe Parni valjak u vankuverskom Harbour Event Centru 3. marta. Saznali smo da je bend bio u punoj formi; da je zvuk bio savršen i ono najvažnije – da je publika bila prezadovoljna. Ukratko, klasični Steamroller kako su sebe na engleskom nekoć zvali Parni valjak: majstori za koncerte!

Uz feljton “Sretno dijete”: Photo sjećanje na osamdesete u Zagrebu (2)

Mjesto gdje počinje noć

Naš dragi Goran Pavelić Pipo, čuvar bolje photo prošlosti, pripremio nam je malo podsećanje na svoju izložbu “Zagreb, osamdesete” održanu gotovo prije dve decenije u Galeriji primijenjih umjetnosti SC. Priču o curicama sa Pipovih fotogradfija napisao je Edo Popović za “Jutarnji list” 2002. godine. Mora se pročitati: Tih dvadesetak metara pločnika u Masarykovoj zavuklo mi se pod kožu osamdesetčetvrte, kad je već prolazilo njegovo herojsko doba. Na pločniku koji je povezivao tri birtije (Kavkaz, legendarno Tinovo Blato i Zvečku, koja će kasnije postati legendarnom) od sedamdesetosme okupljala se kompletna zagrebačka urbana scena. Novovalni muzičari, novokvadratovci, mladi fotografi, pisci, glumci i slikari i mnoštvo anonimnih brijača, tko sve nije stajao tamo tih godina. Tamo redovito vise Slavenka Drakulić-Ilić, Rene Bakalović, Vladimir Tomić, Zoran Franičevič, Denis Kuljiš, Nenad Polimac, Mirko Ilić, Ratko Bošković, Mio Vesović i ostalo društvo koje je radilo Polet (...) Prepoznavao sam Veljka Barbierija, Peru Kvesića i Davora Slamniga. Znao sam i Džonija i Juru, pa Vrdoljaka i Glavana, onda Houru. Zaletavao sam se tamo zbog onog najljepšeg što je krasilo Kavkaz-Zvečka-Blato rutu od 1978. do 1987, kad je stvar pukla, naime zbog djevojaka. Zbog komada. Vjerovao sam tada, a i danas vjerujem u to, da sve svjetske modne piste zajedno, svi izbori za miss ovoga & onoga nisu spomena vrijedni u usporedbi s pistom koja se prostirala od Kavkaza do Blata. (...) Imao sam privilegiju uzeti fotke sa sobom doma i pregledati ih u miru. Osjećao sam se dobro gledajući ih, kao što se osjećam dobro kad si doma, za vlastit gušt, pustim Azru i Film, ili kad čitam Kvesićeve ili Slamnigove priče.
Lidija u Galeriji SC, objavljena fotografija u ''Pitanjima'' (1979.)

Uz feljton “Sretno dijete”: Photo sjećanje na osamdesete u Zagrebu

Curice izišle na ulice

Naš dragi Goran Pavelić Pipo, čuvar bolje photo prošlosti, pripremio nam je malo podsećanje na svoju izložbu “Zagreb, osamdesete” održanu gotovo prije dve decenije u Galeriji primijenjih umjetnosti SC. Priču o curicama sa Pipovih fotogradfija napisao je za “Polet” daleke 1979. Branko Manojlović – Mance. Mora se pročitati: Evo, stiglo je proljeće. U to se možemo uvjeriti gledajući procvale visibabe po poljima, ptice selice u povratku, razlistalo drveće ili kalendar. Ipak su najuočljiviji znak prisutnosti proljeća, na asfaltu našem svakidašnjem, lagano (raz)odjevene curice koje posljednjih dana primjećujemo u sve većem broju. Razmilile su se gradom, noseći sa sobom raspoloženje, lepršavost i dah svježine, toliko potreban ovom gradu, još mamurnom od zimskog sna. Šeću se Vesne, Željke, Danice, Lade, Sanje, vukući za sobom obavezne torbice, i u njima grožđanu mast, ukosnice, češljeve, pillse, sjenila, pisma, slike... Prolaze tako curice pored užurbanih prolaznika, šajsera, mladih nadobudnih dječaka i drugih predstavnika muškog spola, naoko nezainteresirane za glasne manifestacije divljenja dotičnih. Međutim, one vrlo brižljivo upotpunjuju svoju kolekciju uličnih priznanja, kružeći cijelim gradom Parkovima, plućima grada, ulicama, njegovim aortama, venama i kapilarama, prolaze ta raznobojna tjelašca. Naravno, najzanimljiviji i najzahvalniji dio grada za šetnju je popularni "Tobacco Road" sa svojim orijentalnim draguljem, "Zvečkom". Tamošnjim šajserima je sasvim nevažno vuku li curice svoj image iz Trsta ili iz Kabula. Stoga i nije čudno da je taj kafić uvijek zakrčen njihovim lijepim tjelašcima, a naročito oko jedan popodne ili pola osam navečer kada svi multikromociti stvore veliki ugrušak baš kod "Zvečke", tako da Masarykova samo što ne prsne od embolije. "Ah, kako volim curice!" uskliknuo je (spontano) jednom prilikom Čedomir Lakmus, doajen zagrebačkih šajsera. Taj poklič vrlog nam Čedomira najprirodnija je definicija našeg odnosa prema tim slatkim bićima zvanim puelle vulgaris, iliti curice obične. (Branko Manojlović - Mance, Polet, 28.03.1979.)

Na licu mesta: Izložba fotografija "The Balkan Girl Power"

Feminizam iznova i iznova

Devojke iz svih krajeva regiona okupile su se oko ljubavi prema fotografiji i pokazale da ih mnogo jače povezuju zajednička iskustva nego što ih razdvajaju granice. Svojim fotografijama su iskazale kako vide položaj devojaka i žena u društvu na Balkanu danas, i kako svojom aktivnom ulogom i razbijanjem stereotipa doprinose da naša društva idu napred kroz projekat Balkan Girl Power. Kako objektiv mladih fotografkinja prikazuje realnost devojaka u Srbiji pogledajte na izložbi koja će biti otvorena 8. marta 2019. u 19:30h u Papergirl Galeriji u Beogradu. Učesnice Balkan Girl Power projekta su tokom procesa imale podsticaj mentorki i mentora, iskusnih fotografa i fotografkinja, uz čiju podršku su naučile više o različitim tehnikama, razvijanju ideja, ali i kako mogu da grade svoj put u fotografiji. Mentorsku podršku su pružili Lala Meredith Vula, priznata londonska fotografkinja, Marija Đoković, Tamara Zidar, Blerta Kambo, Fjolla Besimi, dr. Maja Đurić i Tomislav Georgiev. „Fotografija je jako sredstvo kojim devojke mogu da iskažu svoju perspektivu i univerzalni jezik kojim se razbijaju barijere. Međutim, ni samo polje fotografije nije uvek otvoreno devojkama i ženama, što kroz Balkan Girl Power i slične inicijative već godinama menjamo,“ poručuju iz FEMIX-a koji je sproveo projekat u Srbiji. Zajednička vizija društava na Zapadnom Balkanu iz perspektive mladih fotografkinja prikazana je finalnom izložbom koju je oblikovala Lala Meredith Vula. Izložba je otvorena u Tirani u Centru za otvorenost i dijalog (COD) 11. februara 2019, i možete je posetiti do 28. februara. Balkan Girl Power projekat pokrenula je organizacija Social Construct Institute (Albanija), sa partnerima iACT (Crna Gora), Centre Artpolis – Art and Community (Kosovo), makedonskim Nacionalni omladinski savet, i FEMIX-om (Srbija), a podržao Western Balkans Fund.

Na licu mesta: Tri dana u glavnom gradu Albanije

Tirana, omiljena destinacija

Marija Đoković, fotoreporterka našeg portala, boravila je nekoliko dana u glavnom gradu Albanije: Tiranu sam posetila povodom izložbe fotografija „The Balkan Girl Power“ koja je postavljena u kancelariji premijera (Kryeministria). Na izložbi, čija je tema položaj žene na Balkanu, učestvovale su mlade fotografkinje iz Albanije, Crne Gore, Makedonije, Kosova i Srbije. Kao mentorka fotografkinja iz Srbije, dobila sam priliku da po prvi put otputujem u Tiranu. Pored predivnog druženja sa učesnicama i gostoprimstva organizatora iz Albanije, poseban utisak na mene ostavio je sam grad. Tirana je zanimljiv vizuelni spoj modernog i tradicionalnog, kako u pogledu arhitekture tako i po pitanju izgleda i načina života njenih stanovnika. Određeni delovi grada su poznati po svojim restoranima, kafićima i klubovima koji enterijerom i uslugom ne zaostaju za onima iz najpoznatijih svetskih metropola. Očigledno je da se o gradu brine - razvija se, izgrađuje i obnavlja. Težnja za modernizacijom nije potisnula tragove i duh starog grada, tako da postoje i četvti poput bazara gde se mogu kupiti začini i antikvarni predmeti. Na kraju bih dodala za skeptike iz Srbije, da oni za početak uopšte ne prepoznaju naš jezik, a reakcije su pozitivne kada im kažete odakle ste, mnogi vole Beograd ili bi bar voleli da ga posete.