U vino se uopće ne razumijem, ali znam ponešto o umjetnosti i o lijepim krajolicima, a nadasve cijenim sve što u sebi nosi dobru priču. Jednu takvu pronašla sam u austrijskoj pokrajini Wachau, udaljenoj sat vremena vožnje od Beča, poznatoj po ruševinama starih dvoraca i baroknim oltarima, stablima marelice i vinogradima zasađenim na terasama za koje tvrde da su stari više od tisuću godina
Vic je i jedan učinkovit marker identiteta. Znajući to, možda je i aktualna historijska tranzicija od kulturološkog identiteta ‘starog’ Bosanca u etnokonfesionalni – ali zato, kažu, konstitutivni – status ‘novog’ Bošnjaka-muslimana, ponešto doprinijela djelomičnom povlačenju humorne forme vica kao prepoznatljivog dijela bosanskohercegovačke svakodnevne kulture življenja. Jer etnički i vjerski identiteti, kreirani i snažno podržani ideologijama i politikama, sebe ‘ozbiljnije’ doživljavaju, razumiju i reprezentiraju nego što to čine slobodniji, fragilniji i općenito manje opterećeni socijalno-kulturni identiteti koji nastaju spontano, ‘odozdo’
Pečeni krumpir ali i svi drugi oblici pripreme krumpira – prženi pommes frites, pekarski, spremljen ispod peke, krumpirove pole iz luga logorske vatre, krumpir-salate, restani ili pire krumpir… - zacijelo je najomiljeniji prilog. No, i neizostavan dio brojnih pjesama
