Lifestyle - Hedonizam

Patrijarhalne silnice dadu se iščitati i iz različitih konotacija pojedinih vrsta kavenih napitaka. Slađa, „razvodnjenija“ pića poput bijele kave marketinški se obraćaju ženskom potrošačkom tijelu, a ona koncentriranija, tamnija sugeriraju se muškarcima. Iza ove predrasude krije se podupiranje patrijarhalnih obrazaca distribucije moći: muškarac je, slijedi iz tog svjetonazora, fizički snažan i može „podnijeti“ jaku dozu, dok je žena njegova suprotnost — nježna i slatka

U srpnju, more je šareni patchwork, pa i čovjeku dođe da se veselo praćaka, da pršti. Krajem kolovoza i rujnu, more je, na trenutke, svila. Šumski zelena, nježna, neopisiva, omotana oko lebdećih tijela. Sve je u takvom stanju mora jako blizu savršenstva

Ne razumem se u njihova sporazumevanja, ali Deran je svaki dan uredno doprati do naših vrata. Kada Žujka odluči da uđe, a kada Žujka odluči da izađe, Deran je već pred vratima

O ljubavi je reč, uvek. Toliko tih čarobnih bića ušeta u naše dane i postane sinonim za istinsko radovanje, a često i ogromne tuge koje se pamte i o kojima pričamo i čuvamo ih od zaborava

U nižim razredima osnovne prvi izleti nisu bili daleki - Zagreb, Trakošćan i Varaždin, uz nezaobilazan posjet Kumrovcu. Tek kasnije su slijedila Plitvička jezera, neke primorske destinacije poput Crikvenice i otoka Krka i naravno - Slovenija. Izleta u Sloveniju se nekako najviše i najradije sjećam. Maribor, Celje, Pohorje, Logarska dolina, Postojna, Ljubljana, Jesenice... Pa Bled i Bohinj uz uspon žičarom na grandiozni Vogel gdje bi nas u kasno proljeće dočekalo sunce s obiljem snijega na skijalištu

Ponoć je, a tek je petak; u subotu se očekuje još stotinak hiljada ljudi - dok Guča, gradić od 2.000 stanovnika, s nekoliko kafana, prodavnica i poslastičarnica, mizerno-izgubljena tokom cele godine, za tri dana Hapeninga uspeva da nađe svoju dušu; sve što je moglo da se otvori - jeste otvoreno, kafići, kafane, šatori, ulične cisterne... Ne može da se prođe od ljudi; devojke u letnjim haljinama Darka Rundeka guraju se u kolonama sa dance-igračima koji ne propuštaju nijedan trubački trenutak; ovo je Srbija koja kao da je obaveštena da je vulkan s Pompeja opet u akciji - količina ekstaze, orgijanja, uživanja, fizičkog obrušavanja na ritam muzike, erotike koja se zvukom trube pretvara u pornografski doživljaj.... nemačke marke koje se nehotice dele i lepe na instrumente, na gole grudi mladih Cigančica, na trbuhe erotski izazovnih Beograđanki koje smatraju da imaju šta da pokažu, na lepljivu atmosferu Sexualnog Vašara gde su hrana i piće samo uvod u Konačno Rešenje Kolektivne Kopulacije...

Gramofon nisam imao nikada. Mi, deca osamdesetih, rodjeni smo suviše kasno da bismo se sećali svih dobrih stvari iz "onih vremena" o kojima i danas pričaju mnogi stariji. A opet, rodjeni smo dovoljno rano da dobro pamtimo sve ove loše stvari koje su počele kad su se te osamdesete završile i koje, čini mi se, i dalje nikako da prođu. Nisam imao ni jednu ploču iako njih ne možeš da presnimiš i ne propadaju tako lako kao bugarski diskovi rezanci... do skoro...

Jedno vreme sam imala običaj da vikendima svraćam kod mojih i kod bake, čime nedjelja dobije neki svečan, da ne kažem sanitarni oreol. Odem sa kornetima za jaja, praznim šerpicama, presavijenim kesama, prljavim vešom, i sve me neka blagost obuzme, kao da sam krenula na vašar ili u Grad!

Ja sam mislila na momka koji nam je reka Helouu, how can I help you. Nije ni čudo da nam se obratija na engleskom. Ako nemoš u svom vlastitom gradu više nać slastu iz prvog puta, onda si u tom gradu i službeno stranac

Aromatično lišće lovorike ili javorike, naravno, nema nikakve veze s cigaretama, ali ima s odrastanjem. Kao djeca iz škole Podmurvice lovor smo najprije pušili u istoimenom grmu, imitirajući tako odrasle, a u stvarnosti smo se samo davili pukušavajući pušiti te tompuse od svježeg lovorovog lišća. U drugoj fazi, kada su hrabriji počeli pušiti prave cigarete, lišće lovora se žvakalo da se ne osjeti kako smo pušili. Glupo i naivno, ali eto, da "ne se zaboravi", kako bi to zvonko formulirao izvjesni Tripče

Miris koji bi se počeja širit kućom čim bi sarma prokrčkala, bija je neusporediv sa ičim u povijesti kulinarstva. U praznično vrime, taj miris se širija cilom našom zgradom, jer je svako domaćinstvo koje imalo drži do sebe - sarmijalo. Sarmijali smo mi, sarmijali su naši susidi, naš kvart, cili grad, a bogami i naša rodbina u Šibeniku i Zagrebu, te naši prijatelji u Beogradu, u Skoplju, u Titogradu, Ljubljani i svim ostalim gradovima. Sarmijala je kompletna bivša država složno, i niko nije moga ni u ludilu pomislit da ćemo jednoga dana sarmijat svako za sebe.

Onda je zagrlim, kao što se već grle oni koji su se grlili pre nego je nebo postojalo. I dok je tako grlim, jedva čekam da se ujutro opet rodim, da sa njom opet ostarim, dok jednog dana ne zaspim, i nikad se više ne probudim, u nekim zboranim, pamučnim dlanovima, što na vruć hleb mirišu.