Knjige

Crry 01 S

Najveća je žalost za Velikom Srbijom

Poslušanje narodu je književni postupak kojim se pisac odriče od svega ličnog, individualnog, posebnog i osobenog zarad utapanja u kolektiv. Dakle, reč je o jednoj vrsti spisateljskog samoubistva, jer bez ličnog, individualnog, posebnog i osobenog književnosti i nema. Specifičnost književnog dela je u iskošenom uglu iz kog se posmatra realnost, svako istinsko književno delo je čitav novi svet, kakav nikad i nigde nije postojao, napisano jedinstvenim stilom, jer je stil, kako kaže Flober a citira Prust "apsolutni način da se stvari vide". S druge strane, narod ili bilo koji drugi kolektiv nužno živi u vlasti stereotipa, podređen izanđalim klišeima, on ima svoje zajedničke kanone i svoje opšte mesto pod suncem

Klanj1

Dramski pisac zalutao u roman

Postavlja se pitanje da li je uopšte moguće raspravljati o aspektima "realizma" ili "ljudskog iskustva" kada je reč o piscu čija se galerija likova sastoji skoro isključivo od neurotika i ludaka. Osim toga, likovi Dostojevskog imaju još jednu upečatljivu osobinu: kroz celu knjigu, oni se ne razvijaju kao ličnosti. Dobijamo ih gotove i upakovane na početku priče i takvi ostaju do kraja, bez bilo kakve bitnije promene, ma koliko se okolnosti menjale, ma kakve neverovatne stvari im se dešavale.

Aalio1

Ostatak joj u grudi ja sakrih sa poljupcem

Prvo veče

Moj poljubac joj nogu dirne./ I kao kaznu za taj grijeh/ Čuh zvuke bistre i nemirne,/ Kristalno lijep i surov smijeh./ Pod košulju je raširenu/ Sakrila noge: “Dosta s tim!”
Sobas 01 S

Ženski likovi u literaturi: Krhke, moćne, nestabilne, jedinstvene

Žene i djevojke posvuda

One nisu idealne niti idealizirane, pune su mana i poroka. One nisu likovi koje želimo imati za uzor, no baš se zato i poistovjećujemo s njima jer smo i sami puni mana. Ne želimo biti poput njih, no ipak se prepoznajemo u mnogim njihovim postupcima. Znamo da njihovo ponašanje nije zdravo, no ipak ih razumijemo i suosjećamo s njima. I naravno, navijamo za njih jer ako se one mogu izvući iz kaljuže života, onda možemo i mi
Retrov1

Nemar savremenog čoveka

Ljudi više nemaju stida

Današnji čovek nema vremena za dokolicu, dobrim delom zato što smo navikli da vreme merimo merom korisnosti, merom produktivnosti. Nekada je rad bio humaniji, a baveći se raznim zanimanjima i zanatima ljudi su često među sobom i razgovarali. Ljudi su nekada bili slobodniji nego današnji čovek, koji nije u stanju da odoli televiziji.
Aatk 02 S

Čovek koji je preživeo holokaust

Zapečaćeni vagon

Izraelski pisac Dan Pagis rođen je 1930. godine u Bukovini (Rumunija). Kao dete proveo je nekoliko godina u nacističkom koncentracionom logoru u Ukrajini, odakle je uspeo da pobegne 1944. godine. Emigrirao je 1946. na teritoriju koja je kasnije postala Izrael. Doktorirao je na Univerzitetu u Jerusalimu, gde je potom predavao srednjovekovnu hebrejsku književnost. Objavio je devet knjiga poezije, jednu knjigu za decu i brojne eseje i studije. Preminuo je 1986. godine.
Rllpph 01 S

"Nevidljivi čovjek" Ralpha Ellisona

Remek-djelo zanemarenog pisca

“Poruka” je jasna: ni u obrazovanju, ni u radu, crni čovjek nema prava bijeloga. Mora se za njih boriti. Amerika kakvu je stvorio Ralph Ellison izaziva sličnu jezu kakvu, recimo potiču “Svi kraljevi ljudi” R. P. Warrena (1946). Demagogija koju je opisivao Warren stvorila je kontekst za rasizam o kome pripovijeda Ellison. Oba ova romana, od dvojice književnih znanstvenika i esejista, stvorila su otok u struji razvikanije proze 40-ih i 50-ih, prokazujući šupljine američkog sna što je upravo bujao
Dtte 01 S

Retro-feljton: Fragmenti iz knjige „Sretno dijete“ (5)

Dan kad su Prljavci prvi put čuli Parafe, a Parafi upoznali Azru

Petnaest godina nakon objavljivanja knjige Igora Mirkovića „Sretno dijete“ (Fraktura, 2004), opet smo u prilici da se podsjetimo na uzbudljivo i slojevito vrijeme s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih, na rađanje novog vala, na bendove kao što su Prljavo kazalište, Azra, Pankrti, Film, Haustor, Šarlo akrobata, Električni orgazam ili Idoli, koji su presudno utjecali na novu generaciju u vrijeme idejnog rasapa komunizma. O tome u svom uvodu piše Igor Mirković: „U znak pobune protiv mentaliteta kojemu i sam pripadam, odlučio sam podići mali, osobni spomenik ljudima koji su napisali muziku moje generacije. Naglašavam: krajnje osobni. Ovo nije biografska proza, još manje rock enciklopedija. U sjećanjima koja slijede vrlo je malo objektivnih istina. Ovo je priča o djetinjstvu u malom i dosadnom gradu što se smjestio uz pukotinu željezne zavjese, o čaroliji koja se, igrom slučaja, dogodila u tih nekoliko godina... i poslije više nikada“... Sa dozvolom autora i izdavačke kuće „Fraktura“ u nekoliko nastavaka objavićemo najzanimljivije dijelove ove knjige
Rijeka

Priča iz Rijeke: Utorak kad je umro Krleža

Oči širom otvorene

Korzo je dva dana prije Silvestrova bilo puno ljudi, a ja sam naoko besciljno tumarao razmišljajući u koju bi školu mogla ići moja riječka Annabella Lwin. Bilo je to vrijeme kada sam ludovao za pjevačicom grupe Bow Wow Wow, egzotičnom mulatkinjom savršene glave i čarobnog pogleda. Nevolja je bila samo u tome što moja Annabella ne samo što nije bila moja, već nisam znao ni kako se zove, ni u koju školu ide, ni ima li frajera. Znao sam da ima lijepu glavu, žive oči i da mora biti luda kao puška. Možda ide u Građevinsku?
Dalmma 01 S

Svaka regija ima svoju priču a kamoli države

Dalmacija kojoj se uvek vraćam

Dalmacija i dalje ima dušu, ma šta pojedini pričali, to mi koji dođemo najbolje vidimo. Zato se stalno vraćamo. Toliko je toga što ne može da stane ni u jednoj knjizi a kamoli pesmi
Gojja 02 S

Dželat se poslužio kolonjskom vodom

Higijena

Poetski demonizam Oskara Daviča tradicionalizam nije uspeo da savlada. Davičo nije pisao da bi unapredio književnost. Pre bih, ne bez osećanja zadovoljstva i izvesne podsmešljivosti, ustvrdio da je on, značajno, oštetio našu književnost. Čerečio je, do besvesti, tu malograđanski mrcinu dostojnu prezira. I najveći među našim, i ne samo našim piscima - Miroslav Krleža, Marko Ristić - recimo, ipak su bili samo književnici, pripadali su književnosti, evocirali njene mitove. Mislim da je Davičo književnost odavno napustio, ako joj je ikada i pripadao. On se samo kretao prostorima književnosti, razarajući je, raskidajući jezičke lance, urnišući je do neprepoznatljivosti - i u tome je sva muka književne kritike sa njegovim delom (Vujica Rešin Tucić)
Emaus

Veliki posvećenici: Isus (8)

Obećanje i ispunjenje: Uspostavljanje carstva božjega

Službeni glasnik objavio je knjigu „Veliki posvećenici“ Eduarda Širea u prevodu Mirka i Aleksandra Đorđevića. „Veliki posvećenici“ su imali neobičnu sudbinu. Do prvog izdanja ove knjige došlo je 1889. Ona je tada bila dočekana ledenim mukom štampe. Međutim, malo vremena iza toga, umnožila su se izdanja i iz godine u godinu sve ih je više bilo. Mnogim čitaocima su ideje ove knjige delovale kao iznenađenje. One su takođe izazvale nepoverenje Univerziteta i Crkve. Hladan doček i protivljenje koje su (kod nas) pokazale autoritativne i stroge sudije nisu sprečili evropski uspeh knjige. Knjiga je to postigla svojom snagom i nastavila je skromno ali sigurno svoj put kroz tamu. Imao sam dokaza o tome u porukama punim simpatije koje su mi stizale iz svih krajeva sveta. Bilo ih je sa svih pet kontinenata. „Veliki posvećenici“ su danas stigli do devedeset prvog izdanja. Pošto su nastavili svoj uzlazni hod i savladali sve prepreke tradicionalnih zabluda koje su joj prečile put, ja mogu da zaključim da u njenoj osnovnoj ideji postoji nesumnjiva vitalna moć. Ta misao je u jednom lucidnom i odlučnom približavanju Nauke i Religije čiji je dualizam podrivao osnove naše civilizacije, a to je ono što najavljuje još teže katastrofe. To se izmirenje može ostvariti samo kroz novu sintetičku kontemplaciju vidljivog i nevidljivog sveta, uz pomoć intelektualne Intuicije i psihičke Vidovitosti. Samo sigurnost besmrtne Ljubavi može biti solidna osnova zemaljskog života – samo savez velikih Religija, koje će se vratiti svom zajedničkom izvoru, može da obezbedi bratstvo među narodima i budućnost čovečanstva. Iz knjige prenosimo poglavlje o Isusu Hristu u nekoliko nastavaka
Aakri 18 S

Paviljon br. 6

Ljudi u plavim bolničkim ogrtačima

On nikada nije imao izgled zdravog čovjeka, pa čak ni u mlade studentske dane. Uvijek je bio blijed, mršav i sklon nazebu, malo je jeo i slabo spavao. Od jedne jedine čašice votke vrtjelo mu se u glavi i dobijao je histerični napad. Uvijek ga je vuklo u društvo ljudi, ali pošto je bio razdražljiv i nepovjerljiv, on ni s kim nije imao bliskih veza, pa nije imao ni prijatelja.
Flmm 06 S

Ekskluzivno: Iz knjige „Šezdesete u Hrvatskoj – mit ili stvarnost“

Zlatno doba kinematografije

Monografija „Šezdesete u Hrvatskoj – mit ili stvarnost“, zbirka eseja o književnosti, filmu, muzici, likovnim umjetnostima i kulturi svakodnevice, objavljena je uz istoimenu izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt (MUO), kojoj je suizdavač Školska knjiga. Sa dozvolom izdavača i autora, u nekoliko nastavaka objavićemo delove iz ove dragocene monografije