Knjige

Ušao je u prodavnicu sunovrata/ I htio je kupiti nešto/ Kad ga upitaše: A imaš li ženu?/ Nemam ženu reče Idem/ Idem da potražim!

A okolo je rulja,/ Prljava, drska, nedopadljiva deca siromašnih./ Oni će naseliti zemlju./ Sa njom umire dobar odgoj i lepo ponašanje

“Savršeno usamljena pojava, preteča pesničkog duha koji će vizionarenje pretpostaviti majstorstvu ‘zlatara reči’ njegovog doba, on ne dozvoljava nikakvo konačno poređenje u srpskoj poeziji, ni kao pesnik halucinantnih otkrovenja ni kao čovek koji kao da je, u životu, produžavao da živi duh svoje poezije” (Radomir Konstantinović)

Vesna Parun, pesnikinja mediteranskog obilja boja, zvukova, slika i ekstatičnih ugođaja, nakon kraće stvaralačke krize menja poetski rukopis i u melankoličnoj zbirci Ukleti dažd (1969) ostvaruje svoje kreativne vrhunce pronalazeći inspiraciju u prostorima metafizičkoga i arhetipskoga

„Djevojka u gradu” bogato je djelo kojem se vrijedi vraćati zbog brojnih primjera, uvida i opisa vremena kojem se posvećuje. Budući da je fikcionalizacija 19. stoljeća još uvijek vrlo unosna i dolazi s vlastitim iskrivljenim predodžbama, ovakvo je pristupačno, a iscrpno djelo itekako važno za svakoga koga zanima odnos društva 19. stoljeća prema ženama, naročito stoga što je itekako taj odnos odigrao važnu ulogu u kasnijim predodžbama i očekivanjima

Stovarište otpadaka i truleži, zločin je čovječji velik;/ nijema je optužba tvoja, išibana puti;/ grka je osuda tvoja, silovana djevice;/ tragika je tvoja porazna ko smrt i bol ti nema mjere

„Oratorijum za pticu“ jeste fantazmagorični poetski narativ, mitski svet koji kao da je izašao iz Linčovih filmova o bezimenom gradu. On prati potresnu priču koja se kreće unutar najvažnijih tačaka svake ljudske egzistencije – ljubav i smrt, sreća i gubitak, nada i očaj. Koristeći likove-maske, likove koji bi bez problema mogli da zauzmu status polubogova kao u nekom šamanskom prikazanju takozvanih primitivnih kultura, Jasna Kinđić stvara uzbudljiv i uverljiv svet u kojem se lepet ptičjih krila meša s mirisom dezinfekcionih sredstava, u kojem se sokovi života mešaju s iscedcima smrti, a sve to je prožeto nekakvim kabaretskim, makabričnim pojanjem koje se u htonskom ritmu podiže i spušta, pojačava i stišava. (Vladimir Arsenić)

Taj Jugosloven je bio veliki pisac Austrougarske, bard njenih ljudskih ruševina, njihovog tragičnog i zlokobnog postscriptuma, u kome je rođen. Slavna Mitteleuropa – alias srednjeistočna Evropa ili još preciznije, zapadna Azija – prve polovine XX veka, posebno dvadesetih i tridesetih godina za Kiša je bila ono što je za Vilijema Foknera bila Joknapatafa ili Aleksandrija za Konstantina Kavafija. I Kišovo umeće je kao i njihovo krajnje retrospektivno, odnosno, temelji se na svesti da naša vrsta koristi istu vlast – intelektualnu – za razumevanje istorije naroda i istorije pojedinaca. Zahvaljujući tome osećanje kolektivne istorije kod Kiša je veoma lično, a osećanje lične istorije – tragično javno. I jednu i drugu posmatra kroz isto sočivo (Josif Brodski)

U sklopu Zagreb Book Festivala u srijedu je održano predstavljanje knjige "Priručnik za preživljavanje" autora poznatog (poznate? poznatih?) samo pod imenom Grof Darkula

To je jedna sitna kiša/ Koja pada po Evropi/ Koja stavlja sve što živi/ U jedan te isti omot,/ Premda tu je pešadija/ Koja puni svoje puške

Od samog početka bio je miljenik poljske kritike i čitalačke publike. U uvodu je bilo reči o katastrofizmu, kao novom elementu međuratne poljske poezije. Katastrofa koju je rat doneo Poljskoj, potpuno uništenje Varšave, smrt znanih i neznanih, tragedija poljskih Jevreja — sve je to bilo neuporedivo tragičnije od onog što su naivni mladići iz Vilna predviđali u svojim katastrofičkim stihovima. Niko u poljskoj poeziji nije tu tragediju ovekovečio takvom pesničkom snagom kao Miloš. Njegova knjiga Spasenje (1945) ujedno je i pesnička osuda rata i fašizma, i spomenik bola podignut na ruševinama voljenog grada, i razgovor s poginulim drugovima, i poruka pokolenjima da ovu pouku ne smeju zaboraviti (Petar Vujičić)

Pričao mi je: “Kola sam prodao i kupio kalašnjikov. Pobjegao sam iz Vogošće i otišao s Amelom i Kenanom kod stare. Mislio sam da će me rasporediti na neku lokaciju koju poznajem, gdje ću braniti svoj komšiluk, a oni me zaždili na neko mjesto za koje prije rata nisam ni čuo… I, eto…”, pokazao je na nogu iz koje su virili fiksatori