Knjige

Opse 01 S

Kakav nedostatak identičnosti

Mala opsesija

Pesničku karijeru Važik je otpočeo u krilu krakovske avangarde; uz Pšiboša i Bženkovskog, Važik je bio jedan od najboljih pesnika avangarde. Tridesetih godina posvetio se gotovo isključivo prozi. Ratne godine proveo je u SSSR-u i vratio se u zemlju sa Prvom poljskom armijom. Posle rata bio je jedan od najvećih zagovornika socrealizma u poljskoj literaturi. Pored mnoštva deklarativnih pesama posvećenih Staljinu i Partiji, bavio se u tim godinama političkom publicistikom, uređivao časopis, bio na odgovornim političkim funkcijama. Nakon oktobra 1956. sasvim se povukao iz političkog života i bavi se isključivo literaturom.
Aabra 06 S

Najstariji program sistema njemačkog idealizma

Istina i dobro su samo u ljepoti pobratimljeni

Ja sam uvjeren da je najviši akt uma, onaj u kojem on obuhvaća sve ideje, estetski akt i da su istina i dobro samo u ljepoti pobratimljeni. Filozof mora imati isto onoliko estetske snage koliko pjesnik. Ljudi bez estetskog smisla su naši knjiški filozofi.
Done33

Biljke, životinje i muškarci

Apstrakcija i muškost

Sonja Kovalevska, znamenita matematičarka, beleži u svojoj knjizi Uspomene: „Naučni rad i stvaranje nemaju nikakve vrednosti, jer niti pružaju sreću, niti čine da čovečanstvo bude bolje. Ludost je utrošiti mladost na takvo učenje; prava je nesreća, naročito za ženu, posedovati sposobnosti koje je guraju ka delatnosti od koje nema nikakve radosti.“
Kovacic 01 S

U planini mrkoj nek mi bude hum

Moj grob

Nimalo nije slučajno da su najvećega hrvatskog pjesnika srpskih stradanja pod ustašama, Ivana Gorana Kovačića, zaklali četnici. Ivan Goran unio je "nepotrebne" rafinmane i duhovne potencijale u jednu sferu najizopačenijeg Thanatosa, koji se predstavljao kao "biološka borba za život". Kao da je slijepa biologija nanjušila prevazilaženje sebe, našla pjesnika i zaklala ga! (Slobodan Blagojević)
Milorad Popović

„Što da se radi“, nova knjiga Milorada Popovića

Skeniranje dinamične i kompleksne istorijske epohe

Milorad Popović objavio je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma i Pobjede knjigu „Što da se radi“. U njoj je istaknuti crnogorski pisac sabrao tekstove koje je u toku posljednjih tridesetak godina pisao na temu crnogorskih političkih i nacionalnih kontroverzi
Mapas 01 S

Ep i lirika savremene Rusije (1)

U samoj žiži epohe: Vladimir Majakovski i Boris Pasternak

Pasternak je — apsorbovanje, Majakovski — davanje. Majakovski je — preobraćanje sebe u predmet, rastvaranje sebe u predmetu. Pasternak je — preobraćanje predmeta u sebe, rastvaranje predmeta u sebi: čak i najnerastvorljivijih predmeta, kao što su rude Urala. Sve su rude Urala rastvorene u njegovoj poetskoj bujici, jedino zato tako teškoj, tako glomaznoj što je to — ne, nije to čak ni lava, jer lava je rastapanje istovrsnog, zemaljskog — što je to zasićen (svetom) rastvor
Milo Lompar

Milo Lompar, zaražen duhom samoporicanja

Samo su Srbi ljudi

Lompar neprestano insistira na tome da je srpsko stanovište nenasilno. Možda je, u stvari, ono nasilno samo ponekad, kad na to stanovište stane neko kao što je, na primjer, Slobodan Milošević. Lompar, međutim, pobožno insistira da je zasad važno da se održi cjelina srpske kulture, kao svjedočanstvo cjelovitosti srpskog naroda, ma koliko on trenutno bio razdvojen. Srbi sjeverno od Save i Dunava, Srbi zapadno od Drine, Srbi u Crnoj Gori, Srbi u Makedoniji, Srbi na Kosovu i Metohiji, ne smiju se prepustiti denacionalizujućim procesima koje forsira sekularno sveštenstvo, i presudnu ulogu tu trebaju odigrati nacionalne institucije koje se moraju ujedinjavati. Lompar ljubazno nudi svima integralistički model srpske kulture, kao plodno područje kontakta tri vjere i dominantnih evropskih tradicija
Siorann1

Dekor spoznavanja: Naše istine nisu vrednije od istina naših predaka

O Raju ili o Kupleraju

Od vaseIjenskih sabora do današnjih političkih sukobljavanja, pravoverja i jeresi osvajaju ljudsku pažnju neodoljivom besmislenošću. Uvek će, pod različitim izgovorima, biti onih koji su za i onih koji su protiv, svejedno da li je reč o Raju ili o Kupleraju. Hiljade je ljudi stradalo zbog tana¬nih pitanja u vezi sa Devicom ili sa Sinom; hiljade drugih mučilo se zbog manje proizvoljnih, ali isto toliko neverovatnih dogmi. Iz svih se istina rađaju sekte koje na kraju završavaju slično Por-Roajalu, sekte koje su proganjane i istrebljivane; zatim, u trenutku kad nam njihovo propadanje postane drago, kad se okruže svetiteljskim vencem pretrpljene nepravde, te se razvaline pretvaraju u mesta hodočašća
Tito

Drug Tito jaše na čelu kolone

Titov "Naprijed"

Drug Tito jaše na čelu kolone stazom sve tvrđom, mrzilijom. Strašilo novo sada pred njim stoji i zatvara mu put
Sarajevo

Buđenje iz ravnodušnosti

Vraćanje Sarajevu

Nije bilo pitanje političkog stava, još manje ideološkog, u vezi sa katastrofom koju smo doživljavali u Sarajevu i sa Sarajevom, nego je bilo pitanje totalne ljudskosti – ljudskost je bila u prvom redu u pitanju. I ako je tako, onda nisi morao da imaš misao i stav, morao si očajavati nad onim što se dešavalo u Sarajevu. E, sad, je li očajavanje program? Nije! Je li očajavanje ljudskost? Jeste! U tom trenutku, za mene, ono je bilo kriterijum, kriterijum ljudskosti
Numb 01 S

Zašto socijalisti ne veruju u zabavu

Naš cilj nije sreća, već bratstvo među ljudima

Cilj socijalista nije društvo u kojem sve na kraju dođe na svoje mesto zato što se ljubazni, stari gospodin umilostivi da dobaci parče ćuretine. Ono čemu težimo je društvo u kojem milostinja neće biti potrebna. Mi želimo svet u kojem će Tvrdica, sa svojim dividendama, i Mali Tim, sa svojom tuberkuloznom nogom, biti jednako nepojmljivi. Ali, da li to znači da je ono čemu težimo Utopija lišena svakog bola i napora? Uz rizik da kažem nešto što se urednicima Tribjuna neće ni malo dopasti, usuđujem se da kažem da pravi cilj socijalizma nije sreća. Sreća je uvek dolazila usput. Na osnovu svega što smo do sada naučili tako bi trebalo i da ostane. Pravi cilj socijalizma je bratstvo među ljudima. To osećanje je veoma široko rasprostranjeno, iako se o tome obično ne govori, ili barem ne dovoljno glasno. Ljudi rizikuju svoje živote u ogorčenim političkim sukobima, ginu u građanskim ratovima ili bivaju mučeni u tajnim zatvorima Gestapoa ne zato da bi stvorili nekakav dobro zagrejani, klimatozavni, blistavo osvetljeni Raj već zato da bi živeli u svetu u kojem će ljudi biti braća, umesto što će varati i ubijati jedni druge. Takav svet bio bi samo prvi korak. Šta će biti dalje, ostaje da se vidi, a pokušaj da se to predvidi do u detalje može samo da unese zbrku.
Done15

Dobrica Ćosić: Ratna opasnost nikada ne prestaje

Beda besedništva

Pisac, naravno, kao plemenski autoritarac ne zna da je patrijarhalni sistem društva u kojem, evo, još vek vekujemo, sam po sebi antipacifistički, da nas mora držati u stalnoj ratnoj spremi i činiti sve protivu pacifiziranja duševnog raspoloženja, pa nam tako pisac ne govori ništa novo, već samo ponavlja zlu poruku iz mračnog jezgra okoštalog patrijarhalizma imanentnog satrapizmu. Patrijarhalizam je epoha svetske duše, herojsko doba koje je istorijski okončano, herojska dela su počinjena, nacionalna memorija to ne zaboravlja, ali u ime nacionalne sadašnjosti, vitalnosti samog organizma i njegovog budućeg razvoja - patrijarhalizam kao pogled na svet treba hitno napustiti. To hitno trebalo je biti znatno ranije, ali naša "nekašnjenja" imaju odliku znatnih kašnjenja, mada se Ćosić hvališe rečima istoričara Milorada Ekmečića da "Srbi nigde i nikada nisu zakasnili". Jer, kada odbacuje pacifizam, Ćosić obnavlja patrijarhalni ritual, ne uspevajući više da nas ubedi u svoju realnost ratne opasnosti, jer mi taj ritual pratimo evo 45 godina tzv. mira. Od kad pamtim sebe, ratna opasnost nije prestala i pacifizam nije prestao biti sumnjiv i "društveno štetan"
Apokalip1

Selvedin Avdić: Kap veselja (Sandorf, 2018)

Vrijeme poraza, sažvakanosti i crnila

Filmičnost romana “Kap veselja”, njegova kadrirana atmosfera, dovedeni su do iznimno preciznih i dojmljivih slika. Koje pomjeraju stvari, i koje u jednom maljevičevski ogoljenom crnilu uzburkavaju emocije, guše i oslobađaju. Jedna rečenica koju pred Miranom, koji kao nekakav ovovremeni Ahmet Šabo dolazi iz dana u dan da gleda u rijeku, izgovara Honda pogađa možda u srž najjezivijeg osjećaja svijeta koji izvire iz jedne fatalističke statičnosti i poraza, a koji tako precizno sažima cijeli jedan mentalitet: “Nemoj ići preko rijeke. Neki ljudi stoje na brdu i gledaju dolje. Nemoj ih se plašiti, samo stoje i gledaju, ali nemoj ni ići preko rijeke”. Teško da je u posljednjih dvadeset godina naše književnosti jedan pisac sa ovakvom, pjesničkom preciznošću kazao nešto tako istinito o nama
Erosd1

Jebaćemo se još (2)

Jeborandum SANU

Ekskluzivno otkrivamo fragmente originalne verzije čuvene poeme Matije Bećkovića. Ovo je sve što je ostalo od originala kojim je naš pesnik, oponašajući Gogolja, podložio vatru u svom vekovnom pradedinjskom ognjištu
Erojt1

Dvije bijesne erotsko-psovačke pjesme

U kurac pošalji sve i svakoga

Sergej Jesenjin, kod nas poiman kao pjesnik sentimentalan i ženskast, larmoajantan i bolećiv, pjesnik dirljive ljubavne poezije na kojoj su odrasle generacije, otkriva svoje svirepo i nacereno, nimalo blagougodno lice u dvije bijesne erotsko-psovačke pjesme koje kao da on nije napisao. Taj mračni izliv gnjeva prozračnog Jesenjina bi možda mogao podjednako sablazniti ljubitelje dražesnih osjećanja, lijepe poetske duše, kao i promicatelje feminističke poezije i ostalih političkih korektnosti.