Knjige - Kritika

Postoje iskustva posle kojih nismo isti. Iskustva dubokih potresa koja nas pomere iz mesta i svet okrenu naopačke. Iskustva neizbrisiva. Sve postane drugačije, krhko i osetljivo, prodorno tek toliko da vremenom postanemo sposobni da prihvatimo, kako piše Vladan Desnica, ’’širok mir sa bolom, sa ljudima, sa životom’’

Kada shvatimo da su identitet i ponašanje uslovljeni ne primarno biologijom, nego društveno-povijesnim prilikama, moći ćemo redefinirati vlastite uloge, zahtjeve, očekivanja, odnose i norme

U pogledu ekstenzije, Denčevljeve priče kreću se od maltene pa crtica, efektnih, kratkih zapisa bez većih sižejnih pretenzija („Ringla naših snova“, „Turisti“), koji su delimično poetizovani i humorno intonirani, pa da završne pripovetke, ili čak novele, „Hotel L“, koja u sebi inkorporira dosta od potencijalnog romana

Lani je vrsna rock-novinarka Lesley-Ann Jones objavila intrigantu knjigu Tko je ubio Johna Lennona?, a zagrebački Rockmark ekspresno je objavio prijevod. Upravo je to poželjna praksa koja bi zacijelo unaprijedila razvoj rock-publicistike na hrvatskom jeziku. Osobito ako je posrijedi pun pogodak kao što je ova knjiga

Muška linija je data na polju razgradnje i destrukcije, zaborava i nasilja. To su oni koji se kriju iza ogovaranja i stradaju na pomorskim putovanjima i u pečalbarskom znoju. Okosnicu knjige čine zločini, žrtve, ljubavi i zlostavljanja

U Crnoj Gori je „rođena ljepota“ kako je jedan čuveni engleski pjesnik u romantičnom naboju vidio Crnu Goru, zemlju pjesnika i hulja, zemlju ljepote i straha, zemlju vitezova ali i ništarija od čijih se riječi i djelanja gnuša cijela regija. Danas su se opet pomamili isti i slični i nastavljaju buncati mantre iz devedesetih, za koje sam, moram reći, bio siguran da se neće ponoviti, no stvarnost demantuje moje lijepe misli i želje. Nadati se nakon čitanja ovog romana, ljudska je osobina, da „čudovišta“ neće opet zaposesti naše živote i krojiti neku novu „čudovišnu“ povjest

Asterijuovi su smrtopisi različiti: javna pogubljenja, serijska ubistva, samoubistvo slavne ličnosti, ritualna i žrtvene smrti, anonimne, danima neprimećene smrti. Smrt se izlaže u svojoj spektakularnosti, užasu, dostojanstvu, erotizmu, banalnosti ili ranjivosti

Podijeljena u dva dijela, u Prije i u Poslije, “Sve dok” iz poglavlja u poglavlje tematizira autorov svijet. Teme su donekle autobiografske, tiču se povijesti epohe, mitologije svakodnevnog života u dva različita vremena, onom prije progonstva i onom poslije progonstva. Gotovo svaka tema donijet će Fincijevo pojmovno raščlanjenje, predočavanje stanja stvari, rastvaranje svijeta na način na koji su svijet samima sebi rastvarali i objašnjavali antički filozofi. I tek poneko od onih koji su filozofirali nakon njih. Tu pisac radi nešto što je u suštini vrlo arhaično i što silno ovisi o njegova dva nefilozofska talenta: jezičnom i pjesničkom. Ne povodite se za njim jer biste mogli ispasti smiješni

Priče u kojima nam predstavlja Kosmove doživljaje Kosmač bez izuzetka uobličava prema kružnom obrascu koji junaka na kraju vraća na mesto i u stanje iz kojih je pošao. To kružno putovanje započinje nekakvim podsticajem koji Kosma izbacuje iz svakodnevne rutine (obeležene opijanjem kod kuće i pisanjem, dogod za to ima i najmanje materijalne osnove, to jest dok ne istroši poslednju paru); zatim sa raznim saputnicima upada u neobične, bizarne, uglavnom manje ili više neprijatne situacije koje rezultiraju blamiranjem i nedostojanstvenim ponašanjem, da bi se na kraju povratak kući, podvijenog repa, ipak pokazao kao najpoželjnije moguće rešenje, što, razume se, predstavlja povratak u početnu pripovednu situaciju i otvara vrata sledećoj priči i novim avanturama

Šta je istina: da će sve jednom nestati i biti zaboravljeno, da će sve otići u nigdinu, ili da ne može biti da je voljeni prijatelj nigde? Može li se prihvatiti mogućnost da su obe tvrdnje istinite, iako protivureče jedna drugoj? Prva istina je prinudna, ona koju ne možemo osporiti i koju niko razuman neće dovesti u pitanje. Druga se javlja samo u retkim trenucima, kad čovek smogne snage da se oslobodi nametljivih očiglednosti. Možda naša nagonska potreba da se odupremo zaboravu i vremenu koji gutaju sve, otelovljena u književnosti i pisanju, nije sasvim uzaludna?

O egzistencijalnoj težini poštanske torbe u bitno simboličkom socijalnom smislu saznajemo fragmentarno, ali koherentno, posredstvom lucidnih proznih uvida u mikropokrete života stanovnika Novog Sada i njihove urbane, kulturne i psihološke topografije

Ovakve stvari me uvijek podsjete na to koliko je pogrešna "lijeva" kontrakulturna logika o narkoticima kao nečemu oslobađajućem i revolucionarnom, dominantna još od šezdesetih. Uzimanje lijekova ili narkotika ne samo da nije kontrakulturni čin, to je čin koji osnažuje postojeći sustav

Pjesnici guslari, kakvi su Brana Crnčević, Rajko Petrov Nogo, 'džins-autor' Momo Kapor, postali su 'senatori Republike Srpske', genocidne tvorevine koja će kasnije biti legalizirana od strane velikih sila u Daytonu. Na čelo Srpske pobune, kao što je poznato, stavio se sarajevski psihijatar Radovan Karadžić, koji je, i sam pjesnik, volio ćaskati sa svojim kolegama po peru, skupljajući ih na roštiljade, u svojoj šumskoj rezidenciji na Palama, dok je Sarajevo nestajalo u plamenu i dimu njegovih kanonada

“Svjesna sam da to zvuči dosta agresivno, ali jasno osjećam da bismo trebale imati pravo da ne volimo muškarce generalno, i onda da od toga izuzimamo konkretne muškarce”. Generalno, bilo bi genijalno da muškarci pokažu da zaslužuju da ih volimo skroz generalno

Roman Ženski orkestar važan je i dragocjen kao i svako svjedočenje o holokaustu, upravo zbog pamćenja i pohranjivanja stravičnih iskustava, te da se oni nikada više ne bi ponovili. Međutim, Fenelon osim što svjedoči u ime logorašice iz Aušvica, ona svjedoči i u ime nekoliko mladih žena. Žensko iskustvo logora, istina, ne razlikuje se uveliko od muškog jer sudbine svih logoraša su iste. Ova je knjiga, naime, posebna po iskustvu mladosti. Sve žene iz orkestra imale su oko dvadesetak godina, a najmlađa petnaest. Iako su se dijelile na francuske, njemačke, poljske, mađarske, nizozemske, grčke i belgijske Židovke, nisu se razlikovale po godinama, sanjarenjima i mladalačkom, nezadrživom pulsu života