Knjige - Kritika

Blago onome tko nikad ni o čemu nije bio ovisan, bile to cigarete, alkohol, droga ili nešto treće. Taj umirujući „još samo sada i onda prestajem” trenutak u kojem se osjećate kao da letite jer ćete sada dobiti ono što vaše tijelo ili vaš um žude jedan je od najljepših trenutaka na svijetu, isto kao što je i onaj koji ga slijedi najgori mogući: samoprijezir

Cercas na jednom mjestu citira riječi kojima završava Kišova priča: “Istoriju pišu pobednici. Predanja ispreda puk. Književnici fantaziraju. Izvesna je samo smrt.” A onda, mnogo kasnije, ovako završava svoju knjigu, najprije u jednoj beskrajno dugoj rečenici, od koje u ovom tekstu ostaju tek fragmenti, a onda u dvije vrlo kratke, kišovske rečenice: “…osjetio sam da sam na vrhuncu vremena, na infinitezimalnom i vrlo kratkom i čudesnom i svakodnevnom vrhuncu povijesti, u vječnoj sadašnjosti, s neizbrojivom legijom svojih predaka ispred sebe..."

Zagledavši se duboko u sebe, Svirščinjska je u zbirci „Ja sam žena“ iz 1972. godine otkrila polovinu čovečanstva – žene. Kako piše Mila Gavrilović u pogovoru, ova zbirka je bila „prava poetska revolucija i šok za čitaoce“, zbog „neposrednog jezika i realističkog prikaza ženskih likova – trudnica, mladih majki, zlostavljanih žena, beskućnica, umobolnica – kao i naturalističkog i fiziološkog opisa radosti i patnje tela tokom vođenja ljubavi, trudnoće, porođaja i babinja“, pa je čitana i kao „pionirski manifest seksualne revolucije“

“U ratu se gine” i “čemu teške reči” zabeležiće Marković svesrpske konstatacije u deklaracijskom spisu “Rečnik genocidnih nedoumica”, stavljajući ga – da je sreće – uz nešto malo ukoričenih mudrosti, na police u viđenijim srpskim kućama (Knjiga o Milutinu, Vreme smrti, Pelagićev narodni učitelj). Tu se može saznati/obnoviti kako su u jezik moralnih čistunaca zapale reči i sintagme genocidna tvorevina (transkripcija od Republika Srpska), humano preseljenje (akademski izraz za etničko čišćenje), te logor (poetska radionica dr Karadžića) i poricanje (tuđica nad tuđicama)

Čovek “slobodne” profesije (novinar sudske hronike), okrutno nezainteresovan za gotovo sve što se dešava u vezi sa njegovim poslom, vlasnik miliona grčeva u stomaku i srodnih probavnih tegoba, na pragu četrdesetih, u starosnoj dobi kada ga progoni osećaj da se “upravo očešao o smrt”. Dok iskazuje znake života, oslanjajući se na neke davno usvojene rituale kojima ne vidi smisao

Neprestano zaglibljena u prošlost, Srbija, prema Basari, neprestano lebdi u sferi iracionalnog i neprestano se vraća na početak, čime se uzrokuju diskontinuiteti koji temeljno potresaju srpsko društvo i kulturu. Nakon svakog razdoblja koje je prošlo srpske elite se bore protiv tog razdoblja iako su ga uglavnom same proizvele i izabrale

Samim stvaranjem još jednog književnog klasika Ferrante se nadovezuje na niz ranijih velikih književnih imena koja nam također nisu ponudila nikakve konačne odgovore već samo uvijek iznova naglasila apsurd i nemogućnost dolaženja do njih, ali su o pitanjima smisla pisali tako da se barem dok čitamo njihova djela čini kao da su nam ti nikad uhvaćeni odgovori nadohvat ruke i na tome im hvala

Knjiga je odlično pisana, a čita se lako poput romana. Da budem precizniji, neki se dijelovi na trenutke čine kao da čitate jako dobar triler, što nije samo rezultat dobra izbora građe i sugovornika te interpretacije građe, već pohvalna autorova vještina pisanja zahtjevnih podataka na način prilagođen čitatelju. Autor ovom knjigom pokazuje zrelost za bavljenje mnogim tabuiziranim temama novije hrvatske povijesti. Ova knjiga realan je prikaz stanja na Golom otoku u vrijeme trajanja sukoba Tita i Staljina te progona pristaša Rezolucije Informbiroa

Svetlana Aleksijevič kaže da piše o ljudima koji još uvijek koračaju po svježim tragovima događaja od kojeg još nije prošlo dovoljno vremena da bi spadao u povijest, no izgubila se i budućnost ili barem predodžba o njoj jer više nije lako vjerovati da će svijet biti prekrasan kako su to vjerovali, primjerice, Čehovljevi junaci

Najnoviji roman Jasne Šamić “Deveti val” naprosto je djelo od kojeg se čitalac teško može odvojiti kad ga počne čitati, kao što se teško od njeg rastaje i kad ga završi. Duše koje „lutaju“ ovom knjigom, a mi s njima, nose nas s jednog kraja svijeta na drugi, iz jedne epohe u drugu. One su toliko kompleksne, ali i zavodljive da i mi neizostavno postajemo njihov pratilac, a na neki način i njihov zatočenik

Darko Cvijetić ovom je proznom knjigom na dojmljiv i umjetnički relevantan način ispričao jednu razornu priču o nama danas i ovdje. Iako puna nemira i mraka, ona je iznimno važno suočenje koje pokazuje da je budućnost ovdje moguća

Pisac Bojan Babić na sajtu Goodreads redovno piše recenzije knjiga koje je pročitao. Prenosimo njegova zapažanja o tri knjige: “Begunima” Olge Tokarčuk, “Beogradskom Kiklopu” Dragoljuba Stankovića i “Moskva – Petuški” Venedikta Jerofejeva

Čitajući “Veliku Srbiju za male ljude" osećamo: zaokružen pogled na svet iza kog se sluti specifičan, unikatan, žovijalan duh, prepoznatljiv autorski rukopis; viziju u kojoj sve lebdi zbog snage zamaha, izgrađenu i rasterećenu ličnost stvaraoca, temperament koji ne širi beznađe nego daje: energiju, polet, koji oduhovljuje i inspiriše na čitaočevo smehotvorno nastavljanje pročitanog u sopstvenom okruženju jer oko nas poslednjih decenija sve vrvi od nadmene i karikaturalne ljudske gluposti

Zapisci pod uzglavljem ne govore o tipičnom japanskom životu toga vremena. Sei Shōnagon primjećuje da ne može zamisliti da živi u kući i vjerno služi muža, dapače, kad se toga sjeti puna je prezira jer takva budućnost ne nosi ništa uzbudljivo. I može joj biti, jer obrazovanje i položaj oslobodili su je uobičajenih ženskih dužnosti i omogućili joj vrijeme za pisanje, čitanje i intelektualni razvoj. No s druge strane vjerojatno je baš zbog te odalečenosti od života većine tako zastrašujuće okrutna prema problemima tzv. običnih ljudi.

Aleksandar Tutuš skromno i smireno, ali glasno, želi reći ono što mnogi u srpskom narodu misle, ali ne nalaze način kako iskazati: Štrpci nisu željeznička stanica kroz koju smo prolazili ili na kojoj smo se željeli iskrcati; neki nas nasilu uvlače u vagone bezumlja, oni koji su znali šta rade kad su legitimisali, upisivali imena putnika na vozne karte, te im naređivali da izađu iz tobože sigurnih kupea. Oni koji su to učinili, i drugi koji bi jednako postupili da su bili na mjestu tih službenih lica, i autoru romana i svima koji osjećaju sram zbog zlodjela nameću se kao stalna tiha pratnja, zato što sad gledaju kako bi zločin prebacili na naciju, na imaginarne zakletve koje nikoga ne obavezuju a njih djelomično oslobađaju