Knjige - Kritika

Junak Babićevog romana potvrđuje iznova onu istinu o dubini društvenog pada u kojem obitavamo na ovim prostorima. Ono što se nije desilo u našem vidnom polju, kao da se nije ni desilo. Zid šutnje i dalje stoji, niko još nije ni pomislio da ga razlupa macolom. Sam se neće srušiti, a laž postaje jedini važeći modus vivendi

Rat je protutnjao kroz metriku i prozodiju, ostavljajući krhotine materijala za novu, sizifovsku građevinu. Nije Mile Stojić pesnik rata i žrtava, ali se ne boji čitalačke površnosti koja ga može baš među takve smestiti; ko je pročitao „Hatidžu“, pritom i naglas, iznova će prezreti prizemnost dosetke o muzama i topovima, bodežima i emocijama

Ono što, pak, daje specifičnost pripovjedačkoj perspektivi ovog Marojevićevog romana, sadržano je u grotesknosti odnosa glavnog junaka i okoline koja mu zamjera zbog očevog samoubistva. Vrijeme je stranačkih previranja, opšteg društvenog anarhizma, inflacija i rascvjetalog crnog tržišta čiji je tipični predstavnik stric i imenjak glavnog junaka Ratomir Juaković. U takvim okvirima i samoubistvo oca podozrivo se posmatra kao izdaja naše stvari. Mještani Kamenara će ići toliko daleko da će sumnjičiti Jaukovićevog oca kao krivca za poraz njihove opcije na izborima. Sa druge strane, preduzimljivi stric će neprestano na Ratomira vršiti pritisak zbog iste stvari, sumnjičeći mu oca da se kukavički ispisao iz života

Dijete je prazna ploča koju ispisuje okolina; ono ne kalkulira i ne manipulira, stoji pred svima otvoreno i iskreno željno primanja ljubavi. No s vremenom raste i uči, prilagođava se (da li, doista?), usvaja istinu kakva jest, pa ubrzo postaje refleksija tuđih ljubomora, zavisti, trauma, neostvarenih želja i frustracija. Tračak nade da se dijete uspijeva otrgnuti asimilaciji takve okoline, bolnija je od svega. S pripovjednim glasom gurnuti smo u rascjep osobnosti gdje nas objeručke dočekuje tko zna kad stvoreni dualizam koji je tu, sad to razumijemo, bio daleko prije nas.

Uprkos svim podmuklostima, svemu što davi i guši naše gradove, Tomaš i dalje jeste pjesnik koji traži da naučimo voljeti. Sve se jeste srušilo, ali se posljednjim naporima, do kraja, mora suprotstavljati odrvenjenosti i otupljenosti na emociju, na ljubav. Bez toga sve je tek pakao i tama

"Meet Me in the Bathroom" Lizzy Goodman priča je o generaciji odgojenoj na mitovima koju je na koncu dočekao nimalo mitski stvarni život. Kad nestane mladenačkog zanosa, kad se svjetla pozornice ugase, iza svakog rock'n'roll mita ostane samo umor, znoj i ono što je istinski važno, rad

Baš kao što je to prikazao u “Stalkeru” i “Žrvovanju”, Tarkovski strepi od zla i suludosti koju je dosegla naša civilizacija u svojoj svojoj ispraznosti. Ali ujedno vjeruje i u ljubav, kao središni postament svijeta. Iznimno je simbolično i na svojevrstan način predskazujuće pratiti njegove košmarne snove, postapokaliptične vizije koje ga često pohode. Konačno, neposredno poslije završetka rada na “Žrtvovanju” Tarkovski će, ležeći na bolesničkoj postelji, čuti za nuklearnu havariju u Černobilju. Kao da se odjednom u svojoj najcrnjoj brutalnosti oživotvorila sva slutnja kojom je upozoravao svijet kroz svoje filmove

Đikić u “Ukazanju” pred čitaoca donosi niz ozbiljnih pitanja o karakteru naših demokratskih sistema. Krećući se Albertovom sudskom odbranom, čitalac je uvučen u zmijsko gnijezdo, otvara se pred njim cijela šema mračnih podzemnih društveno-političkih odaja. Albert grčevito pokušava da se odbrani, on zna da su se kola jednog velikog sistema slomila na njemu. Pitanje njegove krivice je pitanje uloge jednog kotača u sistemu. Đikić nas, dakle, u ovoj svojoj precizno i uvjerljivo artikulisanoj alegoriji ponovo suočava sa onim pitanjem o ulozi pojedinca u mehanizmima moći. Da li pojedinac može da se odupre takvom pritisku, da li možemo za njega naći alibi ako je samo radio svoj posao. Sve to su pitanja sa kojima se neizostavno suočavamo unutar ovog Đikićevog romana

Markovićeva knjiga odiše duhovnom svježinom, a njegov humor daleko je od onog uobičajenog, balkanskog, koji funkciju postojanja ima samo u bezazlenom zabavljanju. U feraltribunovskoj tradiciji i manirom zrelog satiričara Marković je izvrgunuo ruglu laži srpske historijske, kulturne, političke i društvene mitologije, udarajući temelj za jedno cjelovito preispitivanje srposkog duhovnog naslijeđa

Svi ti “poniženi&prezreni” koji defiliraju “Pričama sa satnim mehanizmom” objedinjeni su sintagmom iz podnaslova knjige - predapokaliptični sevdah. Ako je sevdah crne boje, onda je za te ljude prionuo neprimjetno, uhvativši nečujno takt sa njihovom duhovnom tamom i mračnim okruženjem. Ti crni ljudi (“Ja sam bijeli, obrnuti Džon Koltrejn”, kaže pripovjedač iz priče “Mračno brbljanje prodavača svjetlosti”), bilo da govore u prvom licu ili da njihova osjećanja posreduje transcendentalni pripovjedač/neposredni svjedok, nosioci su idejne strukture knjige.

Pogledamo li evidenciju posudbi Priručnika za spremačice vidjet ćemo da knjigu nije jednostavno pronaći na policama. Ne bez razloga...

Emir Imamović Pirke ispisuje u “Teroristu” zanimljivu pripovijest o jednoj iznimno aktuelnoj temi. Pri tome, što je također važno, Imamović koristi sve prednosti kako publicističkog, tako i književno-umjetničkog postupka da bi ispisao uvjerljivu priču i karaktere koji prevazilaze puki žurnalizam i uopštenu detekciju stanja stvari na ovim prostorima. Autor pri tome uspijeva stvoriti zanimljiv zaplet koji ovoj knjizi daje nužni okvir romanesknosti, što se u završnoj epizodi, kada Mirza bježi iz zatvora, zaokružuje u uzbudljivu pripovijest koja uspješno oživljava svoje junake

„Arsenizmi“ su prije i poslije svega još jedan živi dokaz Arsenove zavičajnosti, šibenskog duha iliti duhovitosti koja je impregnirala tisuće njegovih izjava, intervjua, koncertnih najava, skladbi i pjesama. Gulin ih je sakupio baš lijepu hrpu ispisujući kroz Arsenova usta i svojevrsni psihogram grada

U tim malim puninama smisla, tim pokretima gotovo nevidljivim, ali istinitijim od uzaludnosti velikih zamaha, koji već sljedeći trenutak iščile, zaiskri bar tračak nade. One koja možda jeste samo optička varka života, ali koja bar nakratko sprečava potpuni pad u crnilo. Koja vraća djetinji pogled na svijet, kada se cijeli svemir udahnjuje razgoračenim očima i kada je punina najintenzivnija u svom primordijalnom potresu. To je prostor koji ispunjava književnost, samo ona može ući u ponore i snoviđenja čovjekovog mentalnog i emotivnog podzemlja

Pogačareva pjesnička knjiga “Zemlja Zemlja” iznimno je slojevito i promišljeno ispisano ostvarenje. Iz nje se zrcali autor koji u jeziku neprestano radi, sa njim se hrve i nadmeće. Ono što bi joj, slično kao knjizi “Dok ti oči ne dogore” Dinka Telećana, na prvu bila generalna odlika jeste pomjerenost pjesničke perspektive, koja se prije svega ogleda u izvjesnoj meditativnosti. Ali to nije neki tek eterični eskapizam, nekakvo zatvaranje u kulu od slonovače. Ta pomjerenost, svojevrsna pozicija šetača sa margine gradova, samo je onaj nužni korak unazad, kako bi se jedan ruiniran svijet, jedan opustošen život naše savremenosti uhvatio dosljednije