Knjige - Kritika

Posebno zanimljive u ovim memoarima su stranice u kojima Bertolino, iz pozicije insajdera, svjedoči o porastu nacionalizma među kulturnom i političkom elitom. Našavši se slučajno u stanu Dobrice Ćosića, čut će kako taj nosilac partizanske spomenice, nekadašnji ilegalac, član Centralnog komiteta, budući otac nacije, prepričavajući svoj posjet Moskvi, hvali tu Meku pravoslavnog svijeta. Posjećujući nekoliko dana kasnije Marka Ristića, Bertolino će s čuđenjem taj doživljaj ispričati komunističkom jeresijarhu, tada vrlo nezadovoljnom raspletom političke situacije, posvećenom kosmičkim temama, na što će mu Ristić hladno otpovrnuti da će, ako dosad nije znao, već čuti za Ćosićev nacionalizam

Najveća vrijednost ovog djela je isijavanje prazninom slobode i njenom punoćom istodobno. Ironijsko-ispovijednim modelom naracije Stanković uspješno sintetizira matematičko-logičku i duhovno-nihilističku vojsku riječi. Istina i ironija Kiklopa se skoro mogu obljubiti, a između njih je toliko porozna granica jednaka uzmicanju pred čitateljem. Pripovijedno JA/narator isijava znanjem iz svjetske književnosti, psihologije i filozofije, držeći čitaoca ,na uzici' upravo traviranjem antidramskog u kulminacijama blagih moždanih udara, spoznajnih orgazama koji dobru percepciju života predstavljaju nezamjenjivim opijumom

Filmičnost romana “Kap veselja”, njegova kadrirana atmosfera, dovedeni su do iznimno preciznih i dojmljivih slika. Koje pomjeraju stvari, i koje u jednom maljevičevski ogoljenom crnilu uzburkavaju emocije, guše i oslobađaju. Jedna rečenica koju pred Miranom, koji kao nekakav ovovremeni Ahmet Šabo dolazi iz dana u dan da gleda u rijeku, izgovara Honda pogađa možda u srž najjezivijeg osjećaja svijeta koji izvire iz jedne fatalističke statičnosti i poraza, a koji tako precizno sažima cijeli jedan mentalitet: “Nemoj ići preko rijeke. Neki ljudi stoje na brdu i gledaju dolje. Nemoj ih se plašiti, samo stoje i gledaju, ali nemoj ni ići preko rijeke”. Teško da je u posljednjih dvadeset godina naše književnosti jedan pisac sa ovakvom, pjesničkom preciznošću kazao nešto tako istinito o nama

Posljednja tematska cjelina iz koje pripovjedač vuče korijene svog neodredivog identiteta, ona obiteljska, najbolji su momenti romana, a priče o djedu, zidaru iz Crnu Travu i ocu „kojeg nema“ (nema očevoga autoriteta) ispripovijedane su živo, lucidno i zanimljivo. U tom se dijelu ispisuje i osnovni stav pripovjedačeva odnosa sa svijetom. Još je Fernando Pessoa, prvak portugalskog modernizma, kroz svoje heteronime vikao: Drugi, to sam ja!, a Stankovićev pripovjedač govori kako mu se centar bića izmeštao u drugog

Rat je završen, Mladić, kao kroz jecaje, konstatuje: "Rat nismo izgubili ni dobili, što je možda i tragedija. Nametnuta nam je takva politika da se rat ne završi vojničkim putem". Nije Ratko izgubio rat, pobednik je, vole ga Srbi, eno ga na majicama, grafitima, eno njegove vaspitno zapuštene vojske na ulicama, ekranima, u parlamentima s ove i one strane Drine. Evo ga u knjigama.

„Motivi za knjigu kajanja“ su roman-putovanje. To je knjiga koja se i sa slabijom čitalačkom kondicijom može pročitati, tokom vožnje Sarajevo – Villach. Rupe ili grbe na sižejnoj saobraćajnici ublažene su kvalitetom stilskih amortizera i oscilirajućih ramena s kojima pripovjedač raspolaže

U “Pravim Beograđankama” Marojević, dojma sam, daje jedan dubinski prikaz organizma grada. Kroz dogodovštine i živote svojih junakinja i junaka pisac slika kolorit grada u svim nijansama sive. Prepliću se stoga u ovom romanu i ljubavne drame, i seksualne frustracije i kriminalni milje, i mizanscen društveno-političkog užasa, i devedesete, i podjela na prave Beograđane i došljake, i tranziciono vrijeme pljačke, kao i jad i bijeda kaljuge intelektualnog života na ovim prostorima. Posebno u segmentima slikanja kulturnog podzemlja Marojević ispisuje zanimljive i kritički precizne stranice

“Vražji nakot” knjiga je koja Radomira Konstantinovića slika u svoj njegovoj intelektualnoj bravuroznosti, Ćosić ovim romanom-esejom, ujednačenim i snažno artikulisanim, osvjetljava jednu gromadu koja je bila i ostala naša rijetka veza sa duhom jednog nepalanačkog svijeta. Vremenom, Konstantinovićevo djelo još snažnije će zrcaliti svojom aktuelnošću, zato što je ono i nakon njega jedna beskrajna vrteška igre i potrage

Roman “Proleće se na put sprema” Bojana Krivokapića nije nezanimljivo štivo. Autor je u nekoliko navrata pokazao uspjela rješenja, posebno u pasažima kada se vrati perspektivi dječaka Gregora, i sigurno je da će ova knjiga imati svoje čitaoce. Ostaje ipak da se radi na oslobađanju književnosti od nužnosti tematskog uopštavanja, te da se pokuša uhvatiti priču kao suštinska tačka književnosti

Uzimajući ispovjedni ton kao način izlaganja u ovoj knjizi, autor pripovijeda o mladalačkim danima u Beogradu devedesetih. Okvir je sam po sebi prilično groteskan, jer je to vrijeme divljeg nacionalizma, lažnih mesija i proroka, i sve nekako samo po sebi nalikuje na neki izmaštan i budalast svijet. Narator je preosjetljivi zaljubljenik u književnost koji, dok potmulo u pozadini huči apokalipsa rata, pokušava da uhvati kraj i početak sebe. Opsesivna traganja za smislom, za višim redom, rastrojstva, fatalizam, dok se jedan svijet nepovratno ruši, vode naratora u susrete sa neobičnim uličnim zgubidanima i misticima koji otkrivaju svu glib i krv jednog mračnog vremena

Pisac se, kako vidimo, uhvatio u koštac sa verovatno najtežom temom u literaturi, sa smrću, bespomoćnošću i slabošću čoveka na kraju života, u dobu kada svako sebi ako može i želi podnosi završni račun. Starost i umiranje, palijativna nega, svakako su nepopularne u današnjem medijskom teroru mladosti i zdravlja, lažne večnosti, smrt je tema koja se izbegava ili se o njoj govori kao da se samo drugima dešava, na filmu, kroz fraze i kao da je sve o tome rečeno. Međutim, ništa o smrti nije rečeno što je može amortizovati u svesnom životu čoveka. Ona je neuhvatljiva i nepojamna sila koja dolazi po svakoga. Čitava civilizacija je pokušaj da se da odgovor na ovo pitanje, teskobu

Struktura zbirke, zajedno sa svim citatima, varijacijama na tekstove rok numera i parafrazama, tako, odražava ne samo kolažnu teksturu identiteta, već i brojna naprsnuća, tj. frakture, koliko i „koštanu srž“ nesigurnosti, izbezumljujućih strahova karakterističnih za savremeni svet, paranoje i bespoštednog, često i autodestruktivnog gneva zbog sopstvene nemoć

Ne bih da budem nepravedan prema tekstu koji je samo povod za konstataciju o jadnom provincijalizmu, sitnodušju, nepotizmu i korupciji u ovdašnjoj književnosti oličenim u dodeli nagrade Darku Tuševljakoviću. Roman je častan, premda neuspešan pokušaj da se progovori o nelakim temama, onim s kojim se ovo društvo i dalje suočava, a budući patrijarhalno, heteroseksualno, falocentrično i zaostalo, to će suočavanje trajati još dugo. Ono što su gospoda i dama učinili kako bi se svideli Vidi Ognjenović i/ili kako bi učinili svom izdavaču nek im služi na čast, dok je ono što čine predsednica PEN centra i direktor i vlasnik Arhipelaga odavno izvan svakog dobrog ukusa. Štaviše, od toga mi se povraća

Ako je P. P. Njegoš dao „muški princip“ borbe sa silama nemerljivim, nekadašnji, davni, a koji je jezički i misaono kruna jedne epske tradicije, „Maternji jezik“ Hadžićev čita se kao „ženski odgovor“ na istu razapetost ljudskog bića, egzistencijalni, kao integralan i autopoetičan odgovor svesti na položaj nepripadanja i neuklapanja u celinu društva, svetskih podela, kao osećanje izuzetnosti, pokazuje nam načine, strategije izdržavanja tog „na strašnome mestu postojanja“

Tešin je jedan od najtalentovanijih pripovedača svoje generacije, i to je uspeo da dokaže i u ovom romanu. Njegovo svođenje stvari na pravu meru, meru srpske književnosti, nije za potcenjivanje, štaviše. Ono je odraz svesti o njenim granicama koje neprekidno moraju da se šire, da rastu, da nam pokažu gde smo u odnosu na veliki svet