
Poželim da urličem
Biti ili ne biti… Ni jedno ni drugo
U djetinjstvu mi je imponovao lik čovjeka koji je dobivši nasljedstvo ispraćen “muzičarem” išao od bistroa do bistroa. Prekrasan ljetni dan: čitavo selo bijaše u poljima; samo je on praćen svojim violinistom lutao pustim ulicama pjevušeći neku romansu. Kad se navrše dvije godine, on se nađe bez prebijene pare kao i ranije. Ali bogovi se pokazaše milostivim. Umrije nedugo zatim. Ne znajući zašto, bio sam fasciniran – i imao sam pravo. Sada, kad pomislim na njega i dalje vjerujem da je bio neko ko je –jedini od svih stanovnika seoceta – imao dovoljno širine da spiska svoj život