Kultura - Tema

Poljska pjesnikinja, prevoditeljica, književna kritičarka i nobelovka Wisława Szymborska rođena je 2. srpnja 1923. godine u Prowentu (današnji Kórnik) u Poljskoj. Od 1931. godine pa do smrti 2012. živjela je i djelovala u Krakowu. Smatrala je kako javnost ne bi trebala zadirati u njezinu intimu pa zbog toga faktografija njezinog života i rada ne obiluje iscrpnim detaljima, a značajno je što je za sobom ostavila umjetnički vrijednu, misaonu poeziju svakodnevice. Zbog čega je tijekom života objavila samo oko 350 pjesama i zašto nije htjela pisati više? „Zbog toga što kod kuće imam koš za smeće“, davno je odgovorila Szymborska.

Mama je prala suđe okrenuta leđima, razgovor je utihnuo nakon izjave da sam lezba. Diana me promatrala očima u kojima je prevladala glad u izmijenjenim ulogama, kao da ona sve otkriva u dvadesetoj, a ja kao da sam suzdržana četrdesetpetogodišnjakinja koja nije dovoljna stara da prestane žudjeti, ali se toga svejedno srami jer godine lete i već je stavljaju u određenu kutiju kojoj ona još uvijek ne pripada, još uvijek je mlada, pomalo neozbiljna, sve dok je racionalnost i ogledalo ne zakoče u mašti.

Svaka institucija na sebi nosi pečat svoje prošlosti. Sobe u kasarnama još uvijek pohodi duh Kiplingova vremena, a teško je ući u ubožnicu da se pri tom ne prisjetimo Olivera Twista. Bolnice su se razvile iz ubožnica za gubavce i njima slične, da bi ti nesretnici imali gdje umrijeti, a kasnije postadoše vježbaonice gdje su studenti medicine stjecali svoja znanja na tjelesima sirotinje.

Noći su bile nepodnošljive i što se više trudio dočekati san umoran i ispražnjen od bilo kakve misli ili sjećanja to su snoviđenaja bila živopisnija, burnija i lucidnija. Ti su mu košmari vratili pred oči slike za koje je vjerovao da ih je zauvijek zatomio negdje u podsvijesti zaboravljenog, a jutra u kojima se budio nakon tih divljih putovanja po svojoj prošlosti bila su užasna

Proglasiti sumasišavšeg Popriščina za vrhunski autoritet, a njegove somnambulne reči za čudo od mudrosti, proroštva i neprikosnovene istine, zaista je nesvakidašnji poduhvat, čak i po kriterijumima ovog našeg poprilično pomahnitalog sveta. Pritom je taj neupitni autoritet za versko-politička pitanja – književni junak. Nije lako dosetiti se ovakvog originalnog postupka, nije lako mrtav hladan uzeti reči književnog junaka, pritom psihički bolesnog, kao proročanstvo o islamizaciji Francuske i dokaz Gogoljeve vidovitosti. Za to je potrebna posebna vrsta lude hrabrosti, totalne dezorijentacije u svetu ideja i potpune odlepljenosti od realnosti

Voz za Sarajevo bio je pun i svi su zaspali u vožnji širokim ravnicama, a ja sam se probudio usred maglovite zore smrdljivog kupea sa dva vojnika. Magla je bila iznad Bosne i voz je bio uglavnom napušten na prijašnjim stanicama. Voz je prolazio kroz maglu kao kroz tunel i ja sam pomislio: “Koji nas đavo goni da se vraćamo u ovu zemlju”. Bosna je bila okružena štitom od magle, štit je bio slab. Nije mogao zaštititi, mogao je samo zakloniti, sakriti

Liz je imala najlepše ljubičaste oči, a moja majka najlepše crne oči. Za Liz bi se reklo da je crnka, za moju majku da je smeđa, i upravo su joj ta svetla put i divna kosa pomogli da za vreme rata izlazi na ulicu bez žute trake. Iako je bila tek devojčica, morala je nekako da se provuče i da ode do pijace po hleb i namirnice, jer su njena majka, tri brata i sestra bili izrazito lepi, i izrazito crni - nisu mogli da promaknu bez žute trake. A kad je jednom na pijaci nastala pucnjava, umesto da pobegne, našla je veliki paket konzervi i mesa koji je ispao nekom Nemcu, i onako mala uspela da ga dovuče kući

Na sutrašnji dan, 24. juna 1986. godine, preminuo je veliki jugoslovenski pesnik, novinar, bokser, reditelj, mornar i dečiji pisac - Miroslav Mika Antić. Rođen je 14.3.1932. u Mokrinu kod Kikinde. Osnovnu školu učio u Mokrinu i Pančevu, gde se porodica u leto 1941. preselila iz Mokrina. Gimnaziju pohađao u Pančevu, sedmi razred u Kikindi, maturirao u Pančevu. Studirao slavistiku (ruski i češki jezik) na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Stari je o Korzici volio pričati kao o sjajnom mjestu, a on se hvastao kako se uvalio kao neki referent za kulturu, što je u prijevodu značilo da je iz Marseillea nabavljao cure za varijete. Izgovarajući „cure za varijete“ napadno bi namignuo, a meni je bilo drago što je zahvaljujući selektivnom pamćenju do mene došla baš ta klasična vojnička priča

U tom svetu bez erkondišna, sa skučenim radnim prostorom gdje je temperatura uvek preko sto Fahrenhajta, svetu užarenih ploča i frižidera koji se uvek kvare a majstori nikad ne govore engleski, svetu gdje je pipkanje za dupe uobičajena stvar i među muškarcima, svetu oštrih predmeta među besnim ljudima, svetu gdje kuvari sami sebi zašivaju posekotine jer nemaju zdravstveno osiguranje, svetu pakosti, ljubomore i krađa, u svetu gdje nema dva čoveka koja govore istim jezikom a opet se nekako razumeju, u tom je svetu znoja i krvi i suza i slobodna subota jednom u tri meseca velika stvar. A onda, kad to dođe, i ne znaš kako da provedeš tu prokletu subotu

Uvek su me učili da je vreme relativna stvar. Znate ono – nekom je 5 minuta kao godina, a nekom kao minut. Zavisi od osobe i situacije. Da, bila je to vežba na jednoj radionici. Ustanemo, i treba da sednemo kad u sebi izbrojimo 3 minuta, ne smemo da gledamo na sat. Niko nije pogodio

Ono što nepobitno legalizuje Beograd kao neotuđivi deo Evrope je činjenica da smo u glacijalnoj eri imali mamute koji ni u čemu nisu ustupali ni pariskim ni londonskim. Kasnije smo, sticajem okolnosti, o čijoj se prirodi još nismo dogovorili, nešto malo zaostali.