Kultura - Tema

Prije nekoliko godina je, zaboravili ste to, jedan dječak iz doma u Nazorovoj zauvijek otišao u Italiju. Tamo je usvojen, ustvari tamo je postao nečije dijete, jer ga u Hrvatskoj nitko nije htio. A nisu ga htjeli jer je prebolio lakši oblik dječje paralize. Za ovdašnje, on je bio falično dijete. I to je do danas najstrašnija hrvatska priča o roditeljstvu za koju znam. Ali na kraju, dječja paraliza tom je dječaku bila blagoslov. Otišao je. Nevolja ono četvero djece s Paga je što ne boluju od dječje paralize. Pa da odu. I ne vrate se dok ne postanemo bolji. Ili se ne vrate nikad

Kada me je ugledala, majčine oči su se zamaglile i rekla mi je nešto o tome kako je život puki san. Ja sam je ćutke gledao. A i šta sam mogao da joj kažem što bi joj ublažilo bol pri pogledu na devedeset godina opsena koje su ostale iza nje

Nova godina će, razume se, stići i onima koji je ne budu čekali. Međutim, sva čar i jeste u čekanju, a ne u Novoj Godini. Lepo je čekati nešto u šta ste sigurni da će doći...

Došla je biciklom, prislonila ga na drvenu grobljansku kapiju i čekala me, stojeći kao prikaza posred groblja, dok je vjetar lijepio pletenu haljinu za njezinu sjenku. Stojankina majka, i s njom djevojčica, unuka, dijete njezine druge i jedine kćeri

Čini se naime da toksikomanija doslovno otjelovljuje platonsku teoriju o želji, koja iz pomanjkanja ne čini motor traženja sreće, nego tiransku i neukrotivu zvijer – oslonimo li se na još jednu Platonovu sliku – koja nagoni na čvrsto držanje za nju, bez mogućnosti stremljenja još i za nečim drugim. U tom nam obliku želja zadaje nesnosnu, premda neodoljivu bol, a ugoda koja slijedi kraj je te muke, anestezija, negativna ugoda, kao nakon prve doze, kada ona sljedeća ne donosi nasladu, nego nam pomaže ne zapasti ponovno u patnju

„Hej, ti,“ ponovio je dečak. „Šta hoćeš?“ upitao ga je grubijan. „Pomoći ću ti da siđeš ako pristaneš da budemo drugari,“ rekao je mlađi sin.

Vjerujem da osoba mora biti sposobna da kontroliše iskustva, čak i ona najstrašnija poput ludila, mučenja, tu vrstu iskustva, i treba da bude sposobna da njima manipuliše, umom koji je otvoren i razuman

Karina je bila jedno od zaštitnih lica francuskoga novog talasa, počevši kao muza velikoga Jean-Luca Godarda u čijim je brojnim filmovima glumila, poput legendarnih Žena je žena, Bande à part i Alphaville. To joj je otvorilo vrata za saradnju s drugim rediteljskim velikanima, u čijim je filmovima takođe ostvarila zapažene uloge

U Jugoslaviji, i to gotovo u pravilu – u Hrvatskoj, Solženjicin je redovito i sustavno objavljivan, bez obzira na povremene, i vrlo oštre, diplomatske note što su stizale iz Moskve. Ali ipak, njegovo opsegom najveće, najambicioznije i najmračnije djelo, trotomni “Arhipelag Gulag” (oko dvije tisuće kartica teksta) dugo nakon 1973.-75., i svoje svjetske premijere, nije objavljivan

Oštar bol u donjem delu tela učinio je da Hana na trenutak zaboravi na obalu. Postepeno se pojačavao dok krljušti nisu počele da padaju, a rep da se deli u dve celine. Uskoro je mogla da se uspravi, istina nespretno, i da još bolje vidi dečaka koji joj se približavao

To što je glupan često puta tvrdoglav ne smije nas zavesti na pomisao da je on samostalan. Upravo u razgovoru osjećamo da uopće nemamo posla s njim samim, njim osobno, nego s krilaticama i parolama koje su njime ovladane. On je u nekom progonstvu, on je zaslijepljen, on je zloupotrijebljen, zlostavljan u svom vlastitom biću. Postavši tako bezvoljnim oruđem glupan će biti sposoban za svako zlo i u isto vrijeme nesposoban da prepozna zlo. Tu leži opasnost đavolske upotrebe. Tako će ljudi zauvijek moći biti osuđivani na propast

Sjećaš li se, blentovino jedna, kad si sazvao dernek za useljenje u stan? Iako sam znala da ti je stan opuhan, jednostavno mi nije palo na pamet da ti za naselje kupim nešto praktično. Umjesto tanjira, pepeljara, čaša i drugih kućnih potrepština, darovala sam ti sedam slonova, simbol sreće, misleći da je tebi sreća potrebnija od šerpe, i uz to privjesak za ključeve koji nikad nisi koristio