Kultura - Tema

Najveća teškoća koju su imali sastavljači rečnika novogovora nije bila u izmišljanju novih reči nego u tome da tačno utvrde šta novoizmišljene reči znače; to jest da utvrde koje grupe ostalih reči one ukidaju samim svojim postojanjem.

Dok su mediji u SFRJ prezentirali ukazanja Gospe kao subverzivnu djelatnost usmjerenu ka rušenju tekovina narodnooslobodilačke borbe, u novije vrijeme u fokusu su previranja unutar Crkve te kritički tekstovi o tokovima novca

Marš se odvijao uglavnom prema našoj zamisli. Neprijatelj uopšte nije reagovao. Nepredviđenu prepreku predstavljali su mali potok u Sarajevskom polju, temperatura niža od minus 30 stepeni, i na putu uz Igman duboki sneg i poledica. Teško su se kretali i ljudi i konji. Kolona brigade je stigla na Veliko polje u jutro 28. januara i tu su ostavljeni premrzli, a ostali produžili u selo Presjenica, gde su stigli oko podne. Na maršu su promrzla 172 borca, od kojih je šest umrlo. Niko na maršu nije izostao, niko se nije izgubio, ništa od opreme i naoružanja nije ostavljeno.

Ibrahim Hadžić nije samo veliki pesnik, već i posvećeni istraživač prirode, pogotovo gljiva i noćnih leptira. Objavio je sedam knjiga o gljivama (dve u koautorstvu sa prof. dr Jelenom Vukojević, šefom mikološkog kabineta Biološkog fakulteta u Beogradu). Kao što je Hadžić sam rekao u jednom intervjuu: “Ja sam zatočenik prirode. Gljive su mi posebna pasija. U njima ima nečega obavezujućeg – posvećenja do maksimuma. Sa njima se ne smemo igrati i šaliti. Prvo pitanje koje čovek postavi sebi: šta sam ja ovo ubrao ili šta sam ja ovo našao, je početak ozbiljnog interesovanja i izučavanja objekata iz prirode. Gljive izučavam skoro tri decenije”. XXZ magazin donosi delove iz gljivarske beležnice Ibrahima Hadžića u nekoliko nastavaka

U jesen 1993. godine, devetog septembra, granata upućena sa okolnih brda, sa položaja Radovana Karadžića, pala je na zgradu u kojoj je živio Izet Sarajlić i probila plafon njegovog stana, a jedan geler pogodio je pjesnika u glavu. Za ranjavanje poete čuli su i prijatelji Izeta Sarajlića u Švajcarskoj i Švedskoj i prikupljali pomoć za liječenje i popravku pjesnikovog stana. Pjesnik je bio pozvan da odmah preseli u Švajcarsku, u mjesto Frauenfild(Fronfild)i da tu ostane do kraja rata. Već su u Švajcarskoj bile objavljene njegove dvije knjige pjesama: ''Sarajevo'' i ''Neko je zvonio''. Sarajlić je prihvatio velikodušnu pomoć, ali ne i poziv da napusti svoje Sarajevo. “Hvala vam, dragi moji, ali ja moram natrag u svoj grad, jer ja sam Sarajlić”

Borislav Pekić branio me s lakše pozicije, živio je u Londonu, nisu ga zanimale režimske strukture, nije ovisio o njihovu kruhu, ali njegova su stajališta uvijek bila moralno čvrsta, ma tko bio u pitanju. U tome činu da se „jedan autor goni” on je vidio „nepodnošljivu kulturnu sramotu”.

Što znači ovo rumenilo? Ljubav? Čežnju, nadu? Strah? Crveno je boja srca. Ne, ništa od svega toga, ona je začuđena; ne čudi se ni meni (to ne bi moglo biti) ni sebi, već se čudi u sebi; ona se čudi svojoj unutarnjoj promjeni.

O dabru čitamo da kada ga progone i kada više ne može pobjeći da bi imao mira od lovaca koji znaju za ljekoviti učinak njegovih testisa, on ih odreže svojim oštrim zubima i ostavi ih svojim neprijateljima.

Ibrahim Hadžić nije samo veliki pesnik, već i posvećeni istraživač prirode, pogotovo gljiva i noćnih leptira. Objavio je sedam knjiga o gljivama (dve u koautorstvu sa prof. dr Jelenom Vukojević, šefom mikološkog kabineta Biološkog fakulteta u Beogradu). Kao što je Hadžić sam rekao u jednom intervjuu: “Ja sam zatočenik prirode. Gljive su mi posebna pasija. U njima ima nečega obavezujućeg – posvećenja do maksimuma. Sa njima se ne smemo igrati i šaliti. Prvo pitanje koje čovek postavi sebi: šta sam ja ovo ubrao ili šta sam ja ovo našao, je početak ozbiljnog interesovanja i izučavanja objekata iz prirode. Gljive izučavam skoro tri decenije”. XXZ magazin donosi delove iz gljivarske beležnice Ibrahima Hadžića u nekoliko nastavaka

Prvi pravi skandali između nje i Rodina počeli su se događati u vrijeme njezinih kreativnih vrhunaca, kada je načinila i svoj, vjerojatno, najpoznatiji rad, “Sakuntalu ili prepuštanje Vertumna i Pomone”. Motiv iz Mahabharate izradila je u mramoru, godina je bila 1905, a rad je bio nezgodan po javno ćudoređe. Ne samo zato što je djelovao puteno i erotično, nego i zato što ga je izradila žena. Pa još takva žena.

Kada držite kameru imate izuzetno veliku odgovornost. Naravno da ste odgovorni za novac, za ljude kojima se obraćate... Za mene je najvažnije – ako snimate filmove molim vas nikada ne lažite. Morate da pokažete sebe, vaše viđenje sveta, vaš odnos prema svetu. To je osnovna tačka. Mislim da je snimanje filmova mnogo više moralno i etičko pitanje nego tehničko (Béla Tarr, 2011)

Čitajući danas ta naša pisma, doživio sam ih, uza svu njihovu vedrinu, uza sve one radosti prijateljevanja, ipak kao neko grebanje po ranama. I kad sam se slatko smijao, iz toga smijeha izbijala je sjeta, malne rekoh plač.