Kultura - Tema

Poslednje pismo pesnika Branka Miljkovića, upućeno beogradskom književnom kritičaru Petru Džadžiću, napisano neposredno pred pesnikovu misterioznu smrt, februara 1961.

Spočetka ne bijah svjestan toga kako je vrijeme, tako beskrajno pri prvome jutarnjom rumenu, zapravo tamnica. Istražujući svoje djetinjstvo (što je najbliže ispitivanju vlastite vječnosti) gledišta sam da je buđenje svijesti niz razdijeljenih bljeskova, s razmacima iznutar njih koji se smanjuju postupno sve dok se ne oblikuju blistavi blokovi opažanja, koji daju sklizak pristan uspomenama. Da brojim i da govorim naučih manje-više istodobno u vrlo ranome uzrastu mome, ali sopstvo u odnosu na roditelje moje, i to da su oni baš moji roditelji, tek docnije, kada se ta veza uspostavila otkrićem razlike njihove dobi i godina u odnosu na moje sopstvene

Nenenenenene, orilo se u domovima, školama, uredima, znanstvenim instutima, krematoriju i tko zna još gdje. Unatoč uzastopnom ponavljanju negacije, zavladalo je pozitivno ozračje. Na rubu dimnjaka gradske toplane kao na rubu bazena, neozbiljna žena je, posve nesvjesna učinka svoje odlučnosti, sjedila i mahala nogama ignorirajući atmosferilije. Vjetra nije bilo mjesecimaNenenenenene, orilo se u domovima, školama, uredima, znanstvenim instutima, krematoriju i tko zna još gdje. Unatoč uzastopnom ponavljanju negacije, zavladalo je pozitivno ozračje. Na rubu dimnjaka gradske toplane kao na rubu bazena, neozbiljna žena je, posve nesvjesna učinka svoje odlučnosti, sjedila i mahala nogama ignorirajući atmosferilije. Vjetra nije bilo mjesecima

Pa i tu si sudio o ljudima i suviše visoko, jer, naravno, oni su robovi, iako su stvoreni kao buntovnici. Osvrni se i prosudi

Nakon ručka moje se čitanje nastavljalo istog časa iznova; posebno ako je dan bio pomalo vreo, penjao sam se da se „povučem u sobu”, što mi je dozvoljavalo, da se tesnim, malim stepeništem, nađem brzo u sobi, na jedinom spratu, tako niskom da se s prozora moglo detinjim skokom iskoračiti pravo na ulicu. Išao bih da zatvorim prozor, ali nisam uspevao da izbegnem pozdrav trgovca oružjem od preko puta, koji je, pod izgovorom da spušta tendu, dolazio svakoga dana posle ručka da popuši cigaretu ispred ulaza i da kaže dobardan prolaznicima što su se, katkad, zaustavljali da popričaju

Radite li na nečijem preobraćanju? Nikad to neće biti u cilju njegovog spasenja, nego da ga primorate da trpi poput vas, da se izloži istom iskušanju i prođe kroz njih s istim nestrpljenjem

U četvrtom stoljeću Crkva je postala faktorom moći u Rimskom carstvu – i u istom trenu joj je prijetio raspad. Razbuktala se krvava svađa o Trojstvu, koja se na ulicama vodila sve do borbe na život i smrt

Pisci priča obično se hvale da su pročitali Petrusa Borela. Ali zapravo je vrlo očito da većina pisaca priča pokušava oponašati Petrusa Borela. Velika pogreška: trebali bi oponašati Petrusa Borela u odijevanju! Međutim, stvar je u tome da o Petrusu Borelu zapravo ništa ne znaju! Ni o Gautieru, ni o Nervalu!

Budući da ne znamo kako živjeti na taj način, potpuno i kompletno u sadašnjosti, izvodeći danas potpunu preobrazbu, izmislili smo ideju o sjutra

Kratke priče u kojima se od nekoliko rečenica napravi čitav svet, posebna su veština – oni koji to umeju, pravi su gospodari reči…

"We Walked the Earth" je instalacija danskog umetnika Uffe Isolotta. Zauzela je celu jednu sobu, a kako bi posmatrač mogao udobno da se smeti usred jednog završetka. Ta prostorija je kao štala, potpuno drugačija od idiličnih pastoralnih prizora

– Život je čekaonica – reče ćelavi gospodin, gazeći cigaretu veoma pažljivo i gledajući svoje ruke kao da više ne zna šta će s njima, i stara gospođa je uzdahnula s dugogodišnjim odobravanjem i sklonila bočicu baš kada su se vrata u dnu otvorila i ona druga gospođa izišla s izrazom na kojem su joj svi pozavideli, uz bezmalo sažaljivo do viđenja kada je stigla do izlaznih vrata

Spopadao me je gadljiv strah od mrtve starice. Podigao sam joj palicom glavu: usta su bila otvorena, oči prevrnute nagore, a na bradi, gde sam je udario čizmom, stvorila se velika tamna mrlja. Zavirio sam starici u usta. Ne, nije našla svoju vilicu. Pustio sam joj glavu. Glava je tresnula o pod

Moje se srce i danas stisne kad se sjetim Mary, melankolične trbušne plesačice i spisateljice. I moja spisateljska šaka uzdigne se u znak protesta u neodređenu pravcu. Je li Goethe morao držati tečajeve trbušnog plesa, pitam?! Je li Turgenjev ili Tolstoj?! Pitam i osluškujem. Odgovora nema

Od toga dana djed Bradonja sanja sve nekakve čudnovate snove: čas da se vozi u gondoli, čas da se karta u ledenoj kolibi s nekakvim u čupavoj kapi, sad ga opet u snu jure ajkule i Kinezi, drugi put ga čarobnjaci pretvaraju u magare i tako sve nešto da to ni u snu ne može povjerovati