Kultura

Iako su njihovi talenti često bili zanemareni tijekom njihova života, svijet umjetnosti danas ih slavi i prepoznaje njihovu jedinstvenu umjetničku viziju. No, usprkos uključivosti i autentičnosti koju umjetnički svijet nastoji njegovati, iznenađujući broj 'autsajderskih' umjetničkih retrospektiva isključuje žene iz svojeg postava. Flavorwire donosi popis 10 samoukih umjetnica za koje morate znati.

Imati kuću, porodicu, prijatelje, imanje ili javnu funkciju, imati određena sredstva za život i biti koristan točkić u socijalnoj mašineriji, sve te stvari deluju kao da su potrebne, čak i neophodne ogromnoj većini ljudi, uključujući i intelektualce, uključujući čak i one koji o sebi misle kao o potpuno oslobođenima. A ipak su te stvari samo drugačiji oblik ropstva koji nastaje od dodira sa drugima, posebno od propisanog i produženog dodira.

F.M. Dostojevski, proleća 1849. godine, u četiri sata ujutru uhapšen je kao pripadnik kružoka Petruševski i optužen da je čitao na sastancima grupe pismo „puno uvredljivih izraza na račun religije i države i time počinio zločin šireći štetne ideje protiv religije i raspirivao mržnju prema vladajućoj klasi“. Utamničen je u Petropavlovskoj tvrđavi u ćeliji br. 9. Čekao je smrtnu kaznu i o tome pisao.

Sujeverje na kome se ova priča zasniva veoma je široko prihvaćeno na Istoku. Izgleda da je među Arapima uobičajeno; na Grke se, međutim, nije proširilo sve do vremena posle pojave hrišćanstva, a svoj sadašnji oblik poprimilo je tek posle rascepa na Latinsku i Grčku crkvu; tada je preovladala ideja da se katoličko telo neće raspasti ako bude sahranjeno na njihovom tlu, iz koje su proistekle mnoge divne priče, koje još imamo sačuvane, o mrtvima koji ustaju iz svojih grobova i hrane se krvlju mladih i lepih. Na zapadu se ova ideja širila, sa manjim varijacijama, preko čitave Mađarske, Poljske, Austrije, i Lorene, gde je postojalo verovanje da vampiri noću popiju izvesnu količinu krvi svojih žrtava, koje zbog toga omršave, gube snagu, i uskoro umiru od sušice, dok se ljudske krvopije ugoje – a njihove se vene, zbog prepunjenosti, toliko rašire da krv počne pomalo da im curi iz raznih telesnih otvora, pa čak i iz samih pora njihove kože.

"Bajron je rekao da svako od nas mora da sastavi jednu pripovest o duhovima. Plemeniti pesnik [Bajron] je započeo priču, čiji je odlomak objavljen na kraju njegove poeme Mazeppa. Šeli se više trudio da svoje misli i osećanja unese u zračenje blistavog prizora i muziku najmelodičnije poezije na našem jeziku, nego da stvori odgovarajući zaplet. Siroti Polidori je imao užasnu ideju o dami sa glavom kostura koja je na taj način kažnjena jer je špijunirala kroz ključaonicu…"

Prema jednoj anketi koja je sprovedena 2016. godine, pismo Džonija Keša upućeno njegovoj ženi, Džun Karter Keš, proglašeno je za najlepše ljubavno pismo svih vremena. Pismo je napisano 1994. godine, a za njen 65. rođendan.

Oskar Šlemer (1888-1943) je bio pripadnik Bauhaus pokreta između dva svetska rata kome je doprineo individualnim razvijanjem novih tendencija u plesu. Šlemer je smatrao da je za ples potrebno troje, ne dvoje kako je to uobičajeno. Otuda je njegovo najpoznatije delo Balet trijade iz 1922. godine koji je prvi put izveden u Štutgartu i jasno označava avangardne tendencije unutar evropskog baleta.

Dva svetska rata u jednoj generaciji, između njih neprekidni lanac lokalnih ratova i revolucija, za kojima nisu sledili mirovni ugovori za pobeđene i predah za pobednike - završila su u očekivanju trećeg svetskog rata između preostalih svetskih sila. Taj trenutak očekivanja je kao kad zavlada zatišje pošto zamre svaka nada.

Lepenski Vir, po kome je cela jedna mezolitska kultura dobila ime, predstavlja izuzetno značajno i u mnogo čemu jedinstveno praistorijsko nalazište. Na ovom lokalitetu koji je intenzivno naseljavan od 6300. do 5500. godine pre nove ere, izdvojena su naselja koja pripadaju mezolitu i ranom neolitu.

Kao članovima antifašističke organizacije Bijela ruža (Die weiβe rose) koja je pružala otpor nacističkom režimu, sestri i bratu i trećem okrivljeniku, Christophu Probstu u ekspresnom se suđenju sudilo za izdaju.

Moja trenutna karma je da kad god mi tekst dođe u ruke on na neki način mora biti povezan s holokaustom i drugim svjetskim ratom općenito. Kažem karma jer nije stvarno ona vrst štiva uz koju ću sjest, dići noge na povišeno, zamotati cigaretu i ispijati dobro vino. To je tekst nad kojim ću se grčit, psovat i smijat se kada trenuci postanu pre-apsurdni i dio mozga koji je zaslužan za neprikladne reakcije postane aktivan. Onaj trenutak kada se smijete, jer ne znate više što misliti o onome što gledate ispred sebe.

Neki zli jezici kažu da je sve okrenuto naglavačke i da nema više poezije u Srba, ali to je zbog toga što se ona pruža podzemnim hodnicima polusvesti, buja i grana se, van civilizacije i regiona, a nikada je nije bilo više, svako ko zna slova piše, svuda radionice, festivali, slemeri i slameri, vite jele i hrastovi brzo gore i govore, na sceni koje nema, nego samu sebe sanja, sporost se više ne toleriše, vorholovske petominutne zvezde osvetljavaju sumrak bioskopa Rex! Bebe pišu sonete, nastupa svetski, mesečni, nedeljni i dnevni dan poezije koju će svi pisati! Ostvarilo se proročanstvo divnog Junačka, najvećeg narodnog pesnika

Zbirka aforizama i maksima svrstanih u skupine prema užoj temi na koju se odnose. Autor se ovdje pokazuje kao vrstan, ali ciničan promatrač ljudske naravi i iznenadnih udara sudbine, duhovito i britko izričući svoje misli o moralu, religiji, politici, književnosti, urednicima, nakladnicima, o umjetnosti, ljubavi i braku, kao i o brojnim drugim vidovima čovjekova života i svijeta u kojem živimo. On se pritom uglavnom ruga ljudskim slabostima, a često i posve brutalno šiba ljudski karakter (Zvonimir Obran)

Moglo bi se reći da je Smoju Sotonom i antikristom proglasio upravo svijet koji je Smoje stvorio. Kako bi izgledao Split da nije bilo njega? Kako bi izgledao taj srednjodalmatinski i dalmatinski svijet u dvadesetom stoljeću, ili općenito nakon Marka Marulića, da ga Smoje nije uobličavao u svojim novinskim tekstovima, televizijskim serijama i knjigama? Nikako. Ne bi ga bilo.

Zbirka aforizama i maksima svrstanih u skupine prema užoj temi na koju se odnose. Autor se ovdje pokazuje kao vrstan, ali ciničan promatrač ljudske naravi i iznenadnih udara sudbine, duhovito i britko izričući svoje misli o moralu, religiji, politici, književnosti, urednicima, nakladnicima, o umjetnosti, ljubavi i braku, kao i o brojnim drugim vidovima čovjekova života i svijeta u kojem živimo. On se pritom uglavnom ruga ljudskim slabostima, a često i posve brutalno šiba ljudski karakter (Zvonimir Obran).