Kultura

Kolašin

Betonski spavači: Propali utopijski projekti

Zdanja koja su trebala transformirati naše društvo

Domovi kulture, dakako, i dalje postoje. Međutim, čitava ideološka baza na kojoj su počivali više ne postoji: ni ideja kulturne inkluzivnosti, ni spajanja amaterizma i profesionalizma, ni obrazovanja uz rad. Kad u njima postoje obrazovni programi, u pravilu su komercijalizirani, autsorsani i privatizirani. Kad se grade novi kvartovi i novi studentski domovi, u njima nema centara kulture - ali ima crkava i kapelica kao markera nove vladajuće ideologije
Fudi 02 S

Znao je da GPU dolazi po njega

Moj muž Daniil Harms

I izveli su me van, no tako da se ne vidi kako me vode. Išla sam malo naprijed a oni iza mene. I vratili su se tamo gdje je stajao taj prokleti automobil. Oni su me uveli u njega. Dvojica su sjela kraj mene sa strane – vjerojatno zato da ne pobjegnem – i povezli me do našeg stana. I tu je počeo pretres. Bilo je užasno! Sve je padalo, lupalo. Oni su sve bacali, izvlačili, kidali. Rasparali su jastuke. Svuda su zalazili, nešto tražili, grabili papire – sve što im je došlo pod ruku. Bili su odvratni. Sjedila sam nepomično. Što sam mogla učiniti?
Aaffa 01 S

Pogovor Loliti

Zašto čitati o manijacima?

Verovatno je svaki ozbiljan pisac svestan ove ili one svoje objavljene knjige kao stalnog bodrećeg prisustva. Njena signalna sijalica postojano svetli negde u podrumu i puki dodir našeg privatnog termostata namah urađa tihom malom eksplozijom prisne topline. To prisustvo, taj sjaj knjige u uvek dostupnoj daljini, neobično je druževno osećanje, a što se knjiga bolje saobrazila svojoj predodređenoj konturi i boji, utoliko obilnije i mirnije sja. No, ipak, postoje izvesne tačke, bogate, omiljene dolje koje čovek dočarava žudnije i u kojima uživa nežnije no u ostatku svoje knjige. Lolitu nisam ponovo čitao otkako sam u zimu 1954. godine pregledao otiske, ali je smatram divnim prisustvom sad kad se tiho maje po kući poput letnjeg dana za koji znamo da je vedar, tamo iza izmaglice.
Fridda 01 S

Važno je razumjeti naše heroine

Frida Kahlo nije vaš simbol

Frida Kahlo s razlogom je svjetski poznata umjetnica; jedna je od rijetkih meksičkih umjetnica koje su idolizirane na globalnoj razini, a njezin rad - duboko ukorijenjen u njezinu baštinu - odraz je njezinog identiteta kao žene i njenog kulturnog konteksta. No, slika Fride Kahlo koja dominira u današnje vrijeme blijeda je (doslovno) usporedba sa stvarnom ženom kakva je ona bila. Na stranu Snapchat filteri na kojima je prikazana sa svjetlijom bojom kože, prisvajanje Fride tema je o kojoj neprestano govore žene latinoameričkog podrijetla i ljudi nebijele rase. Pritom je glavno pitanje – zašto je jednostavno ne pustite na miru?
Faffa 03 S

Odlomci iz dnevnika: Umetnost i stvarnost

Da li je za veliku umetnost potreban veliki pritisak?

Dakle, umesto takvih nesrećnih okolnosti, mi imamo okolnost da imamo jednu partiju s kojom možemo računati, moramo računati, i s kojom možemo, pa poneki put i želimo da usaglasimo svoje poglede na stvarnost. Tu zablude ne može biti, a osim toga ta partija se svakako brine za vas, mnogo više nego što to čini ijedna partija na demokratskom Zapadu. Naročitu, vrlo često nepoželjnu brigu prema umetnosti pokazuju samo oni poreci, da ne kažemo režimi, koji ne upravljajući društvom da bi ono preživelo, nego da bi ga menjali, od te umetnosti očekuju da im koristi.
Hugo Boss

Igor Marojević na četiri jezika

Hugo Boss na putu u Zemun

Naš poznati pisac Igor Marojević nedavno je boravio u Barseloni gde je potpisao ugovor za objavljivanje na španskom jeziku svog romana „Parter“, premijerno publikovanog u Laguni 2009. godine. Vlasnik izdavačke kuće H20 Đoakin Ruis Miljet, koji je prvi objavio jednu od autorovih knjiga na kasteljanskom, odlučio se na obnavljanje saradnje sa Marojevićem nakon što je opsežan odlomak romana u prevodu Laure Boigas, koja je prevodilac celokupne knjige, štampan u uticajnom meksičkom časopisu „Luvina“ čiji izdavač je Univerzitet Gvadalahare. U vezi sa prevodima u časopisima, značajan deo Marojevićevog romana „Šnit“ pojaviće se na poljskom, u uglednom „Elewatoru“, u prevodu Dorote Jovanke Ćirlić, a nakon cele studije teoretičarke dr Sabine Gjergjel o Marojevićevoj “Majčinoj ruci” u časopisu “Studija literaria” krakovskog Jagjelonskog univerziteta. Prevodi se verzija “Šnita” objavljena u zagrebačkom “Knjigomatu” 2014, sa značajnim promenama u odnosu na Laguninu iz 2007, pa tako donosimo ovom prilikom poglavlja koja nisu uključena u srpski izvornik. U isto vreme, autorova knjiga „Beograđanke“ već se transformiše na slovenački u izvedbi pisca Jurija Hudolina i režiji kultnog izdavača „Litera“, a uskoro na istom jeziku sledi ceo tematski blok o Marojevićevom stvaralaštvu u ljubljanskom časopisu “Apokalipsa”. Pomenuta hit-zbirka priča nedavno se pojavila na mađarskom u izdanju „Foruma“ i vrlo je primećena zahvaljujući, između ostalog, Marojevićevim nastupima na budimpeštanskom Sajmu knjiga.
Zoo 01 S

Beograde, dobro jutro

Šta li rade oni naši u Zoološkom vrtu?

Sa vrha Beograđanke se svako jutro, u 7:15, distribuirala Beograđanima dnevna doza Duška Radovića, uz zvuke melodije "U ranu zoru zoru kad svane dan". Beograđani su ga godinama uzimali. Okupljeni po kuhinjama oko tranzistora na baterije, ili nove modele kasetofona kupljenih kod Poljaka na Bajlonijevoj iliti Bajlonovoj pijaci. Svako jutro svakog radnog dana, razgovor se prekidao kad se iz zvučnika začuo Duško Radović. Samo je džezvama za kafu i eventualno nadrndanim peračicama sudova bilo dozvoljeno, ili nije moglo biti zabranjeno, da narušavaju tu svečanu atmosferu kada Duško govori novi aforizam. Polako, natenane, kao karte u pokeru bi nam ih podelio po pet komada svako jutro i mi bi ih nosili sa sobom taj dan i delili dalje onima koji ih nisu čuli, ili se prave da ih nisu čuli. I tako godinama, samo po pet svako jutro. Rastezali smo Duška da bi nam duže trajao. Tačno smo znali da će nam jednog dana, kad ga ne bude bilo - mnogo nedostajati. Evo kako je to izgledalo...
Valtt 02 S

Stalna akcija s mnogo pirotehnike i mrtvih njemačkih vojnika

Hajrudin Šiba Krvavac, veliki majstor partizanskog vesterna

Njegovog je Valtera vidjelo oko 11 milijardi ljudi. Režirao je neke od najslavnijih jugoslovenskih filmova, ali i desetine dokumentaraca o kojima se danas malo zna. Zašto je u oporuci spojio dženazu i Internacionalu?
Naučna fantastika

Oduvijek sam želio pisati sranja, samo malo bolja

Ne pitaj me zašto volim naučnu fantastiku

Sve što sam oduvijek želio pisati bila su sranja, samo malo bolja. Pod sranjima podrazumijevam, dakako, šund-literaturu, žanrovsku, štivo s kioska, ali može i u tvrdim koricama, ako je serijsko. Nobelova nagrada za literaturu dojmila me se (iako ne više nego bilo koja druga; u životu mi se nije dogodilo da sam čuo za nagradu za koju ne bih istog trenutka držao kako je trebam dobiti), no manje od činjenice da je Agatha Christie napisala osamdeset romana. Nobelovu nagradu, uostalom, daju ti više od jednom samo ako se nasmrt ozračiš, dok je osamdeset romana ipak osamdeset romana. Možda nije svaki od njih "Na Drini ćuprija", ali ih barem ima dovoljno za omanju ćupriju
Venedikt Jerofejev

Pustolovine čuvenih djela

"Moskva-Petuški" Venedikta Jerofejeva

Počela su se tiskati djela disidenata i nepoćudnih autora. Tako se i „poema“ Moskva-Petuški probila na svjetlo dana: najprije u skraćenoj verziji u časopisu „Trezvost i kul'tura“, potom u književnom almanahu „Vest'“ a 1989. godine i kao „prava“ knjiga u izdavačkoj kući Prometej. Jerofejev je, dakako, bio presretan i sugerirao je da se knjiga prodaje po 3 rublja i 62 kopjejke, koliko je koštala boca votke. Uslijedila su brojna izdanja u zemlji i inozemstvu. Iz precizne bibliografije, koju je izradio piščev prijatelj Igor Avdijev, dade se razabrati da je Moskva-Petuški prevedena na sve važnije jezike u svijetu. Kad je Venedikt Jerofejev umro 1990. godine, svi smo u nekrolozima pisali da je umro klasik, iako sovjetski tisak Venjičku gotovo da i nije spomenuo
Boris Pasternak

Pustolovine čuvenih djela

"Doktor Živago" Borisa Pasternaka

Koliko god bile strašne reakcije na Doktora Živaga, Boris Pasternak nikad nije bio izbrisan iz službene sovjetske memorije. Njegovo ime nalazilo se u enciklopedijama i priručnicima, o njegovoj su se poeziji pisali kritički prikazi, jedino se roman nije spominjao. Poznato je da je u Sovjetskom Savezu stotine i stotine pisaca glavom platilo neprihvaćanje revolucije i njenih „tekovina“. Stradala su, sjetimo se, velika imena poput Osipa Mandeljštama, Isaka Babelja, Nikolaja Gumiljova, Borisa Piljnjaka i Daniila Harmsa. Za Pasternaka se može reći da je doista imao puno sreće jer ne samo da je ostao u književnom životu Sovjetskog Saveza, nego je i cijelo vrijeme primao honorare za svoja djela
Faffa 10 S

Zlo je uvek s onu stranu brda

Ideal organske kulture

Strah od dodira sa tuđom kulturom je neizbežan za ovaj duh plemena u agoniji: sve tuđe (ovde "evropsko"), jeste iskušenje samosvojnosti ovoga plemenskog duha, iskušenje odrođavanja ovoga duha koji pokušava da ostane rodovski duh (duh roda); ali u osnovi ovoga straha jeste strah od vremena, koje ne dozvoljava amalgamisanje u tipsko, koje na taj način ne dozvoljava zajednici da bukvalno "svari", odnosno da uravnoteži sa svojim iskustvom nova iskustva.
Aabra 19 S

Skuhao je kavu i sjeo na balkon

Budućnost nije što je nekada bila

Ona kukavica, koja bi počela glasno naricati da je to-i-to vrijeme dana, uvijek bi ga također podsjetila i na njegov osobni kukavičluk, barem kada je riječ o tome što se vremenu nikada nije odupirao koliko je htio i mogao. Najčešće bi ga puštao da teče kao rijeka, da prolazi, odlazi i da nikada više neće biti ista i na istom mjestu, pri tome misleći na vodu, a zapravo se osvrćući na sebe. Kukavica je i to kukavica svjetskoga glasa – kukao bi u njemu onaj glasić, koji se tako često zna javiti u ljudima koji su skloniji moralnoj dvojbi i kritičkom propitivanju svega oko sebe, a ponajviše vlastitog sebstva. Buka sata je lagano jenjavala. Knjigu koju je čitao, odložio je na stol.
Pkrce 13 S

Iz zvijeri preći rаvno u robotа

Naučimo osećati

Otac mu je bio iz ugledne srpske obitelji koja je imala važnu ulogu u kulturnom i političkom životu Dalmacije 19. i 20. st., majka je bila iz Boke Kotorske, iz stare hrvatske obitelji Luković. Gimnaziju je pohađao u Zadru, potom u Splitu i Šibeniku, maturirao je 1924. Studirao je pravo i filozofiju u Zagrebu i Parizu, nakon svršetka studija 1930. zaposlio se u očevu odvjetničkom uredu. Potom je radio u Državnom pravobranilaštvu isprva u Splitu, a poslije Drugog svjetskog rata odlazi u Zagreb. Od 1950. djeluje kao slobodni pisac. Prvim se radovima javio uoči 2. svjetskoga rata. Između ostalog objavio je roman Zimsko ljetovanje (1950), knjige pripovijedaka Olupine na suncu (1952), Proljeće u Badrovcu (1955), Tu, odmah pored nas (1956) i Fratar sa zelenom bradom (1959) kao i poznati roman Proljeća Ivana Galeba (1957)
Borislav Pekić

Pola stoljeća od 1968. godine

Sedmica koja je pojela Borislava Pekića

Pekić se nakon šezdesetosmaških gibanja, odlučuje na povlačenje, let na Tibet, odlazak u London i prepuštanje literaturi, dižući ruke od konkretnog popravljanja svijeta. Neposredno prije odlaska naglasiće da pravi problem književnosti nikada nije o čemu i kako pisati, već za šta i kako živjeti