Kultura

Nova godina će, razume se, stići i onima koji je ne budu čekali. Međutim, sva čar i jeste u čekanju, a ne u Novoj Godini. Lepo je čekati nešto u šta ste sigurni da će doći...

Došla je biciklom, prislonila ga na drvenu grobljansku kapiju i čekala me, stojeći kao prikaza posred groblja, dok je vjetar lijepio pletenu haljinu za njezinu sjenku. Stojankina majka, i s njom djevojčica, unuka, dijete njezine druge i jedine kćeri

Čini se naime da toksikomanija doslovno otjelovljuje platonsku teoriju o želji, koja iz pomanjkanja ne čini motor traženja sreće, nego tiransku i neukrotivu zvijer – oslonimo li se na još jednu Platonovu sliku – koja nagoni na čvrsto držanje za nju, bez mogućnosti stremljenja još i za nečim drugim. U tom nam obliku želja zadaje nesnosnu, premda neodoljivu bol, a ugoda koja slijedi kraj je te muke, anestezija, negativna ugoda, kao nakon prve doze, kada ona sljedeća ne donosi nasladu, nego nam pomaže ne zapasti ponovno u patnju

„Hej, ti,“ ponovio je dečak. „Šta hoćeš?“ upitao ga je grubijan. „Pomoći ću ti da siđeš ako pristaneš da budemo drugari,“ rekao je mlađi sin.

Nina Ivanović se temom perača prozora bavila i u svojim ranijim radovima, kada je bila inspirisana plesno-cirkuskim pokretima izvođača i generalno specifičnom vrstom poslova koji zahtevaju drugačije (ekstremne) načine kretanja. Kretanje uz pomoć konopca kako bi se obavio jedan posao učinio je u njenim očima perače prozora akrobatama, alpinistima i ujedno radnicima

Vjerujem da osoba mora biti sposobna da kontroliše iskustva, čak i ona najstrašnija poput ludila, mučenja, tu vrstu iskustva, i treba da bude sposobna da njima manipuliše, umom koji je otvoren i razuman

Karina je bila jedno od zaštitnih lica francuskoga novog talasa, počevši kao muza velikoga Jean-Luca Godarda u čijim je brojnim filmovima glumila, poput legendarnih Žena je žena, Bande à part i Alphaville. To joj je otvorilo vrata za saradnju s drugim rediteljskim velikanima, u čijim je filmovima takođe ostvarila zapažene uloge

U Jugoslaviji, i to gotovo u pravilu – u Hrvatskoj, Solženjicin je redovito i sustavno objavljivan, bez obzira na povremene, i vrlo oštre, diplomatske note što su stizale iz Moskve. Ali ipak, njegovo opsegom najveće, najambicioznije i najmračnije djelo, trotomni “Arhipelag Gulag” (oko dvije tisuće kartica teksta) dugo nakon 1973.-75., i svoje svjetske premijere, nije objavljivan

Oštar bol u donjem delu tela učinio je da Hana na trenutak zaboravi na obalu. Postepeno se pojačavao dok krljušti nisu počele da padaju, a rep da se deli u dve celine. Uskoro je mogla da se uspravi, istina nespretno, i da još bolje vidi dečaka koji joj se približavao

To što je glupan često puta tvrdoglav ne smije nas zavesti na pomisao da je on samostalan. Upravo u razgovoru osjećamo da uopće nemamo posla s njim samim, njim osobno, nego s krilaticama i parolama koje su njime ovladane. On je u nekom progonstvu, on je zaslijepljen, on je zloupotrijebljen, zlostavljan u svom vlastitom biću. Postavši tako bezvoljnim oruđem glupan će biti sposoban za svako zlo i u isto vrijeme nesposoban da prepozna zlo. Tu leži opasnost đavolske upotrebe. Tako će ljudi zauvijek moći biti osuđivani na propast

Sjećaš li se, blentovino jedna, kad si sazvao dernek za useljenje u stan? Iako sam znala da ti je stan opuhan, jednostavno mi nije palo na pamet da ti za naselje kupim nešto praktično. Umjesto tanjira, pepeljara, čaša i drugih kućnih potrepština, darovala sam ti sedam slonova, simbol sreće, misleći da je tebi sreća potrebnija od šerpe, i uz to privjesak za ključeve koji nikad nisi koristio

Slikajući jednu palanačku sredinu, prostor u kome se malo govori, ali mnogo otrcava i prećutkuje, i predstavnike palanačke kulture kojima se lako nameću isprazni demagozi i kvaziintelektualna laprdanja, reditelj ne zalazi dublje u ponore psihologije i filozofije palanke i njenog odnosa prema egzistenciji, življenju i mišljenju

Sigurno je mnogo više žena pridonijelo arhitekturi nauke i civilizacije nego što je to danas poznato. Razaranje vremena i čovječanstva ostavili su nam, nažalost, samo kratke bilješke njihovih biografija i traktata, ili reference na one izgubljene. Da mogu putovati kroz vrijeme, odmah bih se dobrovoljno prijavila da spasim ženska intelektualna dostignuća koja su nestala — i kladim se da bi svijet bio posve drugačije mjesto da je prepoznata važnost ovih antičkih žena

Pita urednik Đuro Tadić, jedan od sisačkih entuzijasta koji kroz udrugu Kultura vrijednosti (izdavač knjige) čuva vrijednosti neizbrisivog vremena: „Za nas, pripadnike Jelenine generacije, postavljaju se pitanja: da li smo mi ljudi sa prostora bivše Jugoslavije postali slobodniji ljudi?, da li smo pojedinačno postali bolji ljudi?, da li smo ratom, ognjem i mačem podijeljeni, postali sretnije i uspješnije društvene zajednice?“ Jelena je odgovorila na ta pitanja znatno ranije, onda kad je napisala: “U Beograd sam se preselila na dan početka bombardovanja Srbije. I volim da sam bila u Dubrovniku i nisam videla radost Beograda kada su tenkovi išli na Hrvatsku. I da sam bila u Beogradu za vreme bombardovanja da ne vidim kako se Dubrovnik raduje“

Andrej Tarkovski konzervativni je kršćanin. I politički je, čak i pomalo šokantno, konzervativan čovjek. Smrt Mao Ce Tunga za njega je dobra vijest. O Sartreovom, pak, odlasku piše s onom superiornom ironijom kakva ne bi baš pristajala nikome manjem od Tarkovskog: “… prekjuče je umro Sartr