Kultura

Skrivanje je vještina koja se u instituciji obitelji razvije do savršenstva, to je nešto čemu vas nauče još prije negoli hodati i govoriti. Najvažnije je da što prije naučite skrivati svoje vlastite osjećaje, jer, u suprotnom, kvarite složni ritam obitelji, bivate proglašeni crnom ovcom i definitivno si zagorčavate ionako složeno funkcioniranje u svetom okrilju. Kažnjavaju vas za svaku i najneviniju dječju laž, istovremeno vas učeći da lažete od jutra do mraka o svojim osjećajima, mislima i snovima. Malo kontradiktorno, malo ironično, ali funkcionira savršeno vec stoljećima i iskreno me zanima koliko ljudskih bića ima na svijetu koji su toga bili pošteđeni

Juksek-kaldrma je posljednja pritoka ovog čudovišnog ljudskog logora što je do danas ostao samo skica velike metropole – više veliki prizor nego veliki grad. Ona je beskrajna scenografija po kojoj su ispisane zagađene kapije dotrajalih "apartmana" u čijim odajama nedjeljom sjede uparađeni gosti, dok iznad šifonjera u stjenjičavim okvirima pod lepezama crnih evnuha lješkare kao bijele limuzine dokone bajadere gojazne od rahatlokuma i sutlijaša

Nikada nisam upoznao nesretnijeg čovjeka od Muhameda K. U životu je imao dovoljno patnji za dvogodišnji scenario meksičke serije - bilo je u njemu umiranja od tuge, samoubistava, robije, progona, izolacija, života u ruševinama i šahtovima, velikih knjiga, priznanja, nagrada, novih padova...

Kada se Stole dočepa dobre priče onda je lako ne pušta da ode. Priča polako, sa uživanjem, pažljivo žvaće svaku riječ kao da joj procjenjuje aromu. Pravi česte pauze, tokom kojih slušaoce gleda u oči, traži u njima odgovarajuću reakciju, pa  nastavlja. Reakcije rijetko izostaju jer Stole ima stroge kriterije za dobru priču

Za prvoga Markovog tjeranja jedne je večeri Nona zaboravila zatvoriti kuhinjski prozor. Vidjela je njegov bujni sivi rep kako promiče za okvir, i to je bio kraj. Skočio je na skelu i više ga nisu vidjeli. Nono je izašao da ga traži. Do jutra se nije vratio kući

Nije mogao više zaspati. Mislio je probuditi Ženu, a ipak, nije mu se dalo slušati njen glas. Da joj kaže, poludjela bi. Umrla od straha. – Tko nam se to mota oko zemlje – pitala bi, onim svojim histeričnim tonom. – Ovih dana ima sumnjivih ljudi, svakakvih ljudi. Ili bi se zabrinula (što je još gore) – što ako je to stvarno dijete, ne možemo ga ostaviti tamo. Ispod cerade, po ovakvom vremenu. Misliš da mene nije strah, mislio bi on tada – a rekao bi – šta te briga, glupačo, šta stalno paničariš. Misliš da meni nije žao djeteta, mislio bi, a rekao bi – samo ćemo se uvaliti u sranje. To bi rekao

“Prokleta avlija”, od čijeg je objavljivanja upravo prošlo šezdeset i pet godina, ne samo da je jedan od najsubverzivnijih, nego je i najmoderniji roman južnoslavenskih književnosti

„Hаjde Nаdo, pusti to, idemo kući!“ reče Nаdinа koleginicа, dok je ovа zаmišljeno ribаlа klupu nа kojoj je bilo ispisаno “Tetkice smrde!”. Nаdа se uplаši, očigledno uprаvo trgnutа iz dubokog rаzmišljаnjа. Toplo se osmehnu koleginici, otkrivаjući zube, od kojih su neki odаvno ispаli. I tаko one krenuše. Koleginicа nа jednu, Nаdа nа drugu strаnu

No, ja nisam želio ubiti tog slona. Promatrao sam ga kako udara čuperkom trave po koljenima s ozbiljnošću stare bake, što je tako svojstveno slonovima. Bio sam u godinama kad čovjek baš nije preosjetljiv na ubijanje životinja, ali još nikad u životu nisam ustrijelio slona, niti sam to ikada i poželio. (Nekako uvijek nam je teže ubiti veliku životinju.) K tome, valjalo je misliti i na njegova vlasnika. Živ, slon je vrijedio barem stotinu funti; mrtav, vrijedit će koliko i njegove kljove, pet funti najviše.

U proljeće 1992. kuća je mislila da će nju poštediti, jer nikad nikom nije zlo učinila. Oko nje sve druge kuće su bile žute buktinje sa dječijih crteža. Pravila se da je toliko blještavilo posvuda zato što su zvijezde rano izašle na nebu. I da druge kuće nisu ognjena sunca što se urušavaju u središte svoga pakla. Njena svijest se povukla ispod samog krovnog vrha, šćućurila se drhteći kao smrznuta sova

Nadomak spomeniku Ivanu Pavlu II., vatikanskom globetrotteru koji nije zaobišao ni Gruž, na pročelju Tvornice ugljenografitnih proizvoda ističe se firma Muzeja crvene povijesti. Osnovala ga je nekolicina mladih Dubrovčana koji su, prema vlastitom iskazu, željeli na kvalitetnim znanstvenim temeljima podsjetiti na socijalističku prošlost društva u kojem žive

U neko zlo vrijeme, počeo je rat. Grad podalje od njihove periferije, pod opsadom. Sin im Emin negdje na liniji među braniteljima. Naselje u kojem su živjeli bilo je i jedino mjesto na putu kojeg se još moglo domoći iz grada vrletima i kroz šume, i prema gradu. Studentarija iz mlađe i starije generacije, koja im je, kad više nije bilo druge pomoći, prolazeći nezamislive ispite, svraćala kao u utočište, oprati se, presvući, nahraniti ili prenoćiti, pamti te sate okrepljujućeg predaha kao što se pamti kako nam je majka u djetinjstvu kad padne visoka temperatura ugađala svime što bi poželjeli jesti, brižnim usnama ili rukom uz čelo stalno provjeravajući da li je ono vruće

Imala sam četrnaest i ubrzo su počeli satovi geografije moje domovine. Lako je bilo naučiti: gledaš u televizijski ekran na kojem se velikim, žutim slovima ispisuju imena gradova i mjesta, ispod egide Zračna opasnost ili - opasnije - Opća opasnost

Svatko od nas, naravno, lako se može vratiti njihovim izvornim snimkama kad god to poželi, no volio bih čuti kako im i drugi pjevači, pjevačice i sastavi odaju počast ili reformiraju njihove skladbe te time obogaćuju i njihove i vlastite opuse. I ne vrijedi to samo za Olivera i Arsena nego i za neke druge hrvatske glazbene bardove čiju baštinu lagano ipak prekriva prašina zaborava

Hana je bila u stanju kontrolisati sile koje zakoni fizike nisu bili u stanju objasniti i ta je tajna ostala zalog našeg zajedničkog savezništva. Njoj je to bio način da pobjegne od stvarnosti i oslobodi se stege misli koji su morili njeno raspoloženje, a za mene i moju sestru prilika da prisustvujemo nečemu neuobičajenom i neponovljivom