Kultura

Na sutrašnji dan, 24. juna 1986. godine, preminuo je veliki jugoslovenski pesnik, novinar, bokser, reditelj, mornar i dečiji pisac - Miroslav Mika Antić. Rođen je 14.3.1932. u Mokrinu kod Kikinde. Osnovnu školu učio u Mokrinu i Pančevu, gde se porodica u leto 1941. preselila iz Mokrina. Gimnaziju pohađao u Pančevu, sedmi razred u Kikindi, maturirao u Pančevu. Studirao slavistiku (ruski i češki jezik) na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

U organizaciji Zajednice Hrvata Beograda "Tin Ujević", uz saradnju sa Jugoslovenskom kinotekom, održaće se prva Smotra hrvatskog filma u Beogradu u novoj zgradi Jugoslovenske kinoteke u Uzun Mirkovoj i trajaće od petka, 21. juna do nedelje, 23. juna

Stari je o Korzici volio pričati kao o sjajnom mjestu, a on se hvastao kako se uvalio kao neki referent za kulturu, što je u prijevodu značilo da je iz Marseillea nabavljao cure za varijete. Izgovarajući „cure za varijete“ napadno bi namignuo, a meni je bilo drago što je zahvaljujući selektivnom pamćenju do mene došla baš ta klasična vojnička priča

U tom svetu bez erkondišna, sa skučenim radnim prostorom gdje je temperatura uvek preko sto Fahrenhajta, svetu užarenih ploča i frižidera koji se uvek kvare a majstori nikad ne govore engleski, svetu gdje je pipkanje za dupe uobičajena stvar i među muškarcima, svetu oštrih predmeta među besnim ljudima, svetu gdje kuvari sami sebi zašivaju posekotine jer nemaju zdravstveno osiguranje, svetu pakosti, ljubomore i krađa, u svetu gdje nema dva čoveka koja govore istim jezikom a opet se nekako razumeju, u tom je svetu znoja i krvi i suza i slobodna subota jednom u tri meseca velika stvar. A onda, kad to dođe, i ne znaš kako da provedeš tu prokletu subotu

Uvek su me učili da je vreme relativna stvar. Znate ono – nekom je 5 minuta kao godina, a nekom kao minut. Zavisi od osobe i situacije. Da, bila je to vežba na jednoj radionici. Ustanemo, i treba da sednemo kad u sebi izbrojimo 3 minuta, ne smemo da gledamo na sat. Niko nije pogodio

Ono što nepobitno legalizuje Beograd kao neotuđivi deo Evrope je činjenica da smo u glacijalnoj eri imali mamute koji ni u čemu nisu ustupali ni pariskim ni londonskim. Kasnije smo, sticajem okolnosti, o čijoj se prirodi još nismo dogovorili, nešto malo zaostali.

Ležerna, ugodna atmosfera, uz puno poznatih lica iz svijeta glazbe i novinarstva, te malo pjesme uživo – obeležilo je ovu nesvakidašnju promociju

Postao sam opsjednut profesorom Koljevićem. Pokušavao sam da se prisjetim prvog trenutka kada sam mogao primijetiti njegove genocidne sklonosti. Sjećao sam se njegovih predavanja i razgovora s njim, kao da prebirem po pepelu – pepelu moje biblioteke. Raščitavao sam knjige i pjesme koje sam nekad volio – od Emily Dickinson do Danila Kiša, od Frosta do Tolstoja - razučavajući ono što me je učio, prebijen od grižnje savjesti, zato što je trebalo da znam, trebalo je da obraćam pažnju. Bio sam udubljen u detaljno čitanje, povodljiv i nesvjestan da moj omiljeni profesor učestvuje u zavjeri koja će dovesti do velikog zločina. Ali ono što je učinjeno ne može biti raščinjeno. Sad mi je jasno da je njegovo zlo bilo mnogo utjecajnije od njegovih književnih ideja. Bio sam primoran da revidiram knjigu svog života

Baš kada je otvorio šezdeset i sedmi registrator („Fakture februar-maj 1993“), neonka nad njegovom glavom zacrvrčala je i zatreptala. Gubila je kontakt po nekoliko puta u toku dana, naročito ako bi tramvaj previše neuviđavno prošao pored zgrade. Posle celodnevnog buljenja u ekran, od strob-efekta su ga zabolele oči. Ustao je, a stolica je zaškripala od olakšanja. Sklopio je šake u pesnice i trljao oči dok mu pred njima nisu zaigrale ljubičaste mrlje. Naslepo je privukao stočić i popeo se na njega, a zatim zavrnuo neonsku cev. Rasprsla mu se u rukama

Vozači se najprije prestraše, jer se desetak obijesnih, čupavih i pregorjelih od sunca dječaka najednom, ni iz čega, pojavljuje ispred vozila, ali tren kasnije prihvaćaju poziv i uz širok smiješak preleze preko grančica koje krckaju. Jedan je dugački ford taunus nizozemskih registracija vozio nekoliko puta unatrag, dobronamjeran neki čovjek obojane kose koji je cijelo vrijeme sa svojim prijateljem na suvozačkom mjestu vikao: Yes, Yes! Donijeli smo im bukaru vina i na stražnje sjedalo ubacili lubenicu s hrpe na kojoj smo sjedili. Iz njihovog automobila treštalo je: Love, love will tear us apart…

Postavljati paralele između nekadašnjih sociokulturnih grupa i današnjih težak je posao, ali ne i nemoguć. Težak je utoliko što je zbog demokratizacije i razvoja društva, kao i niza drugih utjecaja danas prisutno golemo mnoštvo specifičnih plemena u gradu.

Poslednja tri susreta sa Danilom Kišom u julu mesecu ove godine bila su, kada se osvrnem, puna znakova koje nisam umeo prozreti i sad mi se vraćaju kao poruke na dlanu, kao griža savesti ili kao prokletstvo optimizma, tupavog ljudskog optimizma. U šetnji, negde preko puta Londona susreće mladog poznanika, novinara M.M. i dotakavši se njegove crne košulje, kao da ispituje kvalitet materijala, kaže onako, usput: Što svi nosite to crno? I... razgovor ide dalje jer Kiš i ne očekuje odgovor.

U filozofskoj tradiciji Zapada znamo da je Martin Bidejger napisao maestralno delo „Bidak i vreme“ u kome pokazuje da je bidak, naime, ono po čemu bide jeste, dok čovek „pesnički tubiduje“. Temeljno ontološko pitanje je: „Zašto Bide a ne Ništa?“ Helderlin je uzvikivao, polulud, u svom dvorcu: „Čemu bide kad nema vode?! “Kant je u bideu ugledao stvar po sebi. Hegel je sočinio„Fenomenologiju bidea“, što je teško za čitanje, ali ukratko, on je tu objasnio kako pojam bidea napreduje kroz istoriju, razvija se, osvešćava, i uporedio ga sa brodom ljudske potrage za smislom, sa savešću i samosvešću čovečanstva

Novica se posvetio iščitavanju Lidijinih knjiga, i za kratko vreme mogao je da je preslišava i bez gledanja u udžbenik ili propis. Prodavnica zdrave hrane „Zobnica“ ne ističe deklaraciju uz kikiriki na rinfuz? Rešeno. Kafana „Lokator“ nema odvojene toalete za osoblje i goste? Neće moći. Kiosk sa kineskom hranom „Godina svinje“ nema upozorenja o alergenima na jelovniku? Ne zadugo

Film je nazvan po jednoj od njegovih najljepših pjesama koja se nalazi na albumu “Odbrana i poslednji dani”, a u završnici je impresivno izvodi Dukat Strajnić iz grupe Stray Dogg. Finale je primjereno sentimentalan, no svatko tko je poznavao Divljana u tim trenucima ne može ostati ravnodušan