Kultura

Crnogorski istoričar Boban Batrićević objavio je kapitalnu studiju “Bog našeg nacionalizma” u izdanju Nove Pobjede i Fakulteta za crnogorski jezik i književnost. Studija se bavi recepcijom, reinterpretiranjem i upotrebom lika i dela Petra Petrovića Njegoša u političkoj propagandi i diskursu vlasti od njegove smrti 1851. do 2013. godine u rodnoj njegovoj državi Crnoj Gori. U predgovoru za ovu knjigu dr František Šistek sa Instituta za istoriju Češke akademije nauka napisao je: “Monografija Bobana Batrićevića Bog našeg nacionalizma obuhvata jedan relativno dug vremenski period, počevši od Njegoševe smrti sve do dvjestogodišnjice njegovog rođenja. Knjiga se tematski svrstava u sve bogatiju stručnu literaturu, posvećenu „posmrtnom životu“ nacionalnih junaka, problematici kolektivnog pamćenja i političkoj instrumentalizaciji istorijskih ličnosti. U centru autorove pažnje nalazi se diskurs crnogorske vlasti o Njegošu, njegovo korišćenje, kontinuitet i promjene. Fenomen vlasti autor shvata u širem smislu riječi: ne fokusira se samo na politički diskurs nego i na sferu kulture i društvenog života”. Uz dozvolu Bobana Batrićevića na našem portalu prenosimo delove iz njegove studije. U ovom nastavku prenosimo deo poglavlja “Crveni Njegoš” koje se bavi reinterpretacijom dela Petra II Petrovića u periodu nakon Drugog svetskog rata. Batrićević u zaključku svoje studije veli: “Poslije Drugoga svjetskog rata komunisti će od Njegoša, slično kao Karađorđevići u međuratnome periodu, načiniti nacionalnoga pjesnika Jugoslavije, ali na drugačijim osnovama. Komunističke vlasti istinski su se trudile da Njegošev lik i njegovo djelo u potpunosti prilagode svojim ideološkim potrebama, iako je približavanje Njegoša i komunizma izgledalo nemoguće, budući da je Petar II bio predstavnik jedne dinastije, a ne radničke klase, pravoslavni vladika, pjesnik romantizma bez izraženih stremljena ka socijalnoj misli, i prije svega arhetip oca nacije u velikodržavnim tumačenjima prethodnih vlasti. Crnogorski komunisti posebno će isticati Njegoševo crnogorstvo i jugoslovenstvo braneći njegovo nasljeđe od velikosrpskih nasrtaja”. Pa da pogledamo kako je Njegoš u interpretacijama komunista postajao socrealista, marksista i simbol otpora Sovjetskom Savezu

Izložba je osmišljena po prepoznatljivim tematskim poglavljima i ciklusima koji čine Gropuzzov opus. Najznačajniji su kanonizirana ljepota u motivu ženskog akta, portreta i prikaza raščlanjena na figure snimljene u studiju, arhitekturalnom ambijentu i prirodi; narativni ciklusi; geometrizirajuća figuracija; pejzaži i organska figuracija detalja te modna fotografija

Ibrahim Hadžić nije samo veliki pesnik, već i posvećeni istraživač prirode, pogotovo gljiva i noćnih leptira. Objavio je sedam knjiga o gljivama (dve u koautorstvu sa prof. dr Jelenom Vukojević, šefom mikološkog kabineta Biološkog fakulteta u Beogradu). Kao što je Hadžić sam rekao u jednom intervjuu: “Ja sam zatočenik prirode. Gljive su mi posebna pasija. U njima ima nečega obavezujućeg – posvećenja do maksimuma. Sa njima se ne smemo igrati i šaliti. Prvo pitanje koje čovek postavi sebi: šta sam ja ovo ubrao ili šta sam ja ovo našao, je početak ozbiljnog interesovanja i izučavanja objekata iz prirode. Gljive izučavam skoro tri decenije”. XXZ magazin donosi delove iz gljivarske beležnice Ibrahima Hadžića u nekoliko nastavaka

Prolazeći kroz gusto pošumljen krajolik južne Slovenije, film “Pozdrav iz slobodnih šuma” (Greetings from Free Forests) otkriva utočište ukorenjenog istorijskog sećanja. Film putuje kroz šumu u kojoj su partizani našli zaklon tokom Drugog svetskog rata i prati svedočanstva lokalnih lovaca, šumara, speleologa i drugih ljudi

Ja tvrdim da je zdrava osoba u bolesnom svijetu, potpuno razvijeno ljudsko biće u osakaćenom svijetu, potpuno osveštena osoba u napola razbuđenom svetu – baš revolucionarni karakter.

Bio je sasvim mrak kad smo ušli u dvorište neke fantastične kuće na čardake, i verande, oko koje se tiskale inače crnačke kolibe. Bilo je vazdan nepravilnih, uglastih dvorišta, gde su se veliki i deca izležavali ili kretali slabo osvetljeni ognjevima. Domaćin, uvijen u plavi ogrtač, s dugom retkom bradicom, obradova se, ali se ne uznemiri mnogo kad nas vide. Naredi da nam se iznesu stolice, i dugo predstavljanje između njega i mene nastade uz pomoć N–a, koji nam služaše kao tumač. Rekoh da su mi žena, deca, krave, psi, koze, otac, mati, braća, krov itd. itd. vrlo dobro i da sam srećan što je tako i kod njega. On mi od svoje strane pokaza svoj dom. Prvo što videh je to da su uz jedan zid neke kamene stepenice čiji su basamaci duboki jedva po santimetar–dva i koje su zbog toga ostale zauvek neupotrebljive.

Odrastao sam u šezdesetima i sedamdesetima, u doba televizije. Treniran sam da se dosađujem, dosada je kultivirana u meni poput dragocjenog usjeva. Trebale su mi godine da otkrijem da neimanje što za raditi ne mora biti loša stvar.

Crnogorski istoričar Boban Batrićević objavio je kapitalnu studiju “Bog našeg nacionalizma” u izdanju Nove Pobjede i Fakulteta za crnogorski jezik i književnost. Studija se bavi recepcijom, reinterpretiranjem i upotrebom lika i dela Petra Petrovića Njegoša u političkoj propagandi i diskursu vlasti od njegove smrti 1851. do 2013. godine u rodnoj njegovoj državi Crnoj Gori. U predgovoru za ovu knjigu dr František Šistek sa Instituta za istoriju Češke akademije nauka napisao je: “Monografija Bobana Batrićevića Bog našeg nacionalizma obuhvata jedan relativno dug vremenski period, počevši od Njegoševe smrti sve do dvjestogodišnjice njegovog rođenja. Knjiga se tematski svrstava u sve bogatiju stručnu literaturu, posvećenu „posmrtnom životu“ nacionalnih junaka, problematici kolektivnog pamćenja i političkoj instrumentalizaciji istorijskih ličnosti. U centru autorove pažnje nalazi se diskurs crnogorske vlasti o Njegošu, njegovo korišćenje, kontinuitet i promjene. Fenomen vlasti autor shvata u širem smislu riječi: ne fokusira se samo na politički diskurs nego i na sferu kulture i društvenog života”. Uz dozvolu Bobana Batrićevića na našem portalu prenosimo delove iz njegove studije. U prvom nastavku donosimo poglavlje o tome kako su saradnici nacističkog okupatora tokom Drugog svetskog rata koristili Njegoševo delo u svoje svrhe

Kako oduševiti naraštaje koje u lektiri čeka Grički top, Turci pred vratima i jezik koji ne razumije ni Google Translator? Kod kuće ga pak čekaju videoigre, snapchatanje, lajkanje na Instagramu i bingeanje TV serija? Nije čudo što u ocjenama turističke potentnosti Hrvatske stranci ističu kako se mladi do 30 godina izvrsno služe engleskim jezikom. Logično, neprestano su na internetu, od trenutka kad su im roditelji dali da prčkaju po smartfonu i tabletu kako bi ukrali koju minutu mira i - jednostavno, naučili su zanimljiv engleski jezik dok im dosadni hrvatski malo teže ide

Ibrahim Hadžić nije samo veliki pesnik, već i posvećeni istraživač prirode, pogotovo gljiva i noćnih leptira. Objavio je sedam knjiga o gljivama (dve u koautorstvu sa prof. dr Jelenom Vukojević, šefom mikološkog kabineta Biološkog fakulteta u Beogradu). Kao što je Hadžić sam rekao u jednom intervjuu: “Ja sam zatočenik prirode. Gljive su mi posebna pasija. U njima ima nečega obavezujućeg – posvećenja do maksimuma. Sa njima se ne smemo igrati i šaliti. Prvo pitanje koje čovek postavi sebi: šta sam ja ovo ubrao ili šta sam ja ovo našao, je početak ozbiljnog interesovanja i izučavanja objekata iz prirode. Gljive izučavam skoro tri decenije”. XXZ magazin donosi delove iz gljivarske beležnice Ibrahima Hadžića u nekoliko nastavaka

Eno je, sjedi na stepenicama bolnice. Njena mama ne haje, nema “Diži se, isprljat ćeš se!”. Rukice drži na koljenima, podbočila se i gleda u stepenice ispod sebe.

Prešao sam potom popreko celu prašumu; preko dve stotine kilometra. Video sam, od životinja, retke i tamne ptice, retke i tamne majmune. Na zemlji kojom se hrani prašuma, tesna, zbijena, sjedinjena, nema mesta za život, ni ljudi, ni zverova, ni ptica. U toj neprohodnosti, tišini i pomrčini, za njih nema vazduha. Jedino tu biljno carstvo pobedilo je carstvo životinjsko; izagnalo ga. Samo na vrhovima rastinja, ogromno visoko, dokle ni lijane ne dostižu, kao na kakvom višem i mekšem, šumnijem terenu, žive tu pojedini narodi ptica, majmuna i reptilija.

”Tri sam dana išao/ al’ tu zemlju ne obiđoh./ Tri sam dana maštao/ al’ tu zemlju ne izmaštah./ Tri sam dana cvijeće brao/ al’ tu zemlju ne okitih./ Ni nogam’ se, ni maštom se/ zemlja ta ne mjeri./ Zemlja snage,/ borbe,/ Zemlja Vijetnama.” Stihovi su to pjesme ”Zemlja” Milana Mladenovića, tada učenika petog razreda Osnovne škole „29. novembar” iz Sarajeva, uvrštene u knjigu ”Vijetnam u srcima mladih”, a koji će se kroz sljedećih deset godina profilirati kao jedan od protagonista jugoslavenskog novog vala i time se uvrstiti među velikane poput Branimira Džonija Štulića, Srđana Gojkovića Gileta, Zorana Kostića Caneta, Petera Lovšina i ostalih

Kako sa slikovnica skinuti stigmu da su one nešto što u rukama trebamo imati samo kada smo jako, ali baš jako, mali?

Kada je 1989. Petar Luković ponudio jugoslovenskoj javnosti knjigu “Bolja prošlost”, fascinantnu zbirku intervjua sa ključnim autorima, pevačicama i pevačima zabavne muzike u SFRJ, te zanimljive i nadasve relevantne faktografije o pločama, koncertima, turnejama, back stage intrigama i podmetanjima, ljubavima i političkim stavovima, sa znakovitim podnaslovom “Prizori iz muzičkog života Jugoslavije 1940 – 1989”, bilo je već izvesno da će sintagma iz naslova uskoro, čak i za najdoslednije optimiste i romantike, postati pleonazam. I da bolja budućnost još dugo neće stanovati na toponimima iz prvenca čitanog novinskog autora