Kultura

Istina je da mi se, bez obzira na oblik i savršenost, nužnost zajednice čini nametnutom, ali je takođe istina da bi bez organizacije, koja mi obezbeđuje umerene prednosti, tzv. civilizacije, ovakav kakav sam, po svoj prilici, jadno propao u svakoj iole ozbiljnijoj slobodnoj biološkoj utakmici.

"Da Te sada neće biti – mislim da razumijem. No svejedno strepim. U svim tim danima svagda me je iznenada hvatala neka gotovo zagonetno prodorna strepnja." (Iz pisma Heideggeru)

Očigledno, kad red vlada, strogo su zabranjeni izrazi lišeni mere i običajnog morala. A pošto smo govorili o taštini kod naroda i partija, koji se danas hvališu prosvetljenošću, sad valja dodati da je epikurejska većina — baš kao megalomanski pojedinac u svojim sanjarijama monopolisala ne samo mudrost nego i vrlinu, i sebe smatra za čestitu, plemenitu, nepobedivu, skrušenu i divnu; utoliko ljudi, u današnjem svetu, teže da, kad su u većem broju, sebi dopuste sve što im je zabranjeno kao pojedincima. Odjednom, kad sagledamo povlastice tog uvećanog „mi“, imamo utisak da rad rastućeg civilizovanja i pridomljivanja pojedinca mora biti nadoknađen srazmernim decivilizovanjem naroda, država i političkih bratstava; ono što se tu manifestuje javno nije ništa drugo nego, u osnovi, poremećaj pređašnje afektivne ravnoteže u protivstavljenosti ja i mi, kao i u moralnom vrednovanju.

Trudite se da se suviše ne uzdate u političare, ne zato što su tupoglavi i nepošteni, što je najčešći slučaj, već zbog zamašnosti njihovog posla koji prevazilazi i najbolje među njima, niti u bilo koju političku partiju, doktrinu, sistem ili njihove projekte. Oni u najboljem slučaju mogu donekle da ublaže socijalno zlo, ali ga ne mogu iskoreniti. Kakvo god bilo suštinsko poboljšanje, ono će uvek biti nedovoljno sa etičke strane, jer će uvek biti onih - makar to bio i jedan čovek - koji neće imati nikakve koristi od tog poboljšanja. Svet nije savršen; Zlatni vek nikada nije postojao niti će ga biti. Jedino što će se dogoditi sa svetom je da će postati veći, odnosno mnogoljudniji, ne povećavši se u razmeri. Koliko god čovek koga ste izabrali obećavao da će pravilno podeliti kolač, kolač neće postati veći; u suštini, porcije će se obavezno smanjiti. U svetlu toga - ili, bolje reći, u mraku - moraćete se osloniti na vlastitu, domaću kuhinju, tj. upravljati svetom samostalno - barem onim njegovim delom koji vam je dostupan, koji se nalazi u granicama vašeg dometa.

Lav Tolstoj i F. M. Dostojevski, pokoj mu duši, opkladili se ko će da napiše bolji roman. Za sudiju su uzeli Turgenjeva. Tolstoj odjurio kući, zatvorio se u kabinet i počeo odmah da piše roman - o deci, naravno (veoma je voleo decu).

Na današnji dan 1854. godine u Šarlevilu (Charleville-Mézières), gradiću na severu Francuske, rođen je veliki pesnik Artur Rembo (Jean Nicolas Arthur Rimbaud). Rastao je u porodici bez oca, pod tutorstvom prestroge i neosetljive majke. Od najranijih školskih dana pokazao je izuzetnu darovitost dobijajući nagrade iz književnosti i prevođenja i pišući, sa velikom virtuoznošću, pesme na latinskom jeziku. Sa petnaest godina dobio je prvu nagradu na konkursu za sastav napisan na latinskom. Tim povodom direktor škole je rekao: "U glavi ovog deteta ne nastaje ništa banalno. On će biti genije ili Zla ili Dobra".

Unatoč tome što je početak razvoja potrošačkog društva i kulture još uvijek predmet rasprave, neosporno je kako su gospodarski planovi u državama poslijeratne Europe u kombinaciji s modernizacijskim procesima koji su uključivali fundamentalne društvene, tehnološke i emancipacijske transformacije 1950-ih i 1960-ih godina rezultirali stvaranjem masovnog potrošačkog društva i kulture. U takvim se okvirima zahvat temeljitog poboljšanja životnog standarda poklopio sa zadovoljavajućom proizvodnjom te ponudom proizvoda i usluga, ali i s omasovljenjem potrošačkih želja, kako na području kapitalističke Europe, tako i na socijalističkom dijelu kontinenta

Njezinu privlačnost povećavalo je i to da je, unatoč aktualnim zajedničkim crtama, ipak bilo jasno da se neće vezati niti s jednim od njih. Uz svu naklonost koju je osjećala prema njima, zadržala je pravo da se u određenom trenutku okrene i nastavi svoj život u vlastitoj režiji. Za tu samostalnost i neovisnost nikakva joj cijena nije bila previsoka. Stoga su je i označavali kao femme fatale ili pak kao ženu koja muškarce skuplja poput trofeja. No u njoj su vidjeli i muzu koja je posjedovala iznimnu sposobnost te povoljno utjecala na muškarce oko sebe tako da su oni nekoliko mjeseci nakon susreta s njom na svijet donijeli svoje duhovno dijete.

Među mnogim pričama koje su mi ostale u sećanju duže od drugih, neke su pravi biseri. Često se događa da ne znamo ko je autor i čak da li smo ih sanjali ili zaista čuli. Priču koja je na mene, ipak, ostavila najveći utisak, brutalnu ali u isto vreme i čovečnu, ispričao mi je Rikardo Munjos Suaj. U njoj se govori o jednom republikanskom borcu koji je streljan u prvim danima Španskog građanskog rata.

Prelasno je ustvrditi da je čovjek besmrtan zato što će odoljeti, što će u času kad zvekne posljednji brecaj usuda i utihne kao jeka od posljednje nevrijedne litice što lebdi bez plime i oseke u posljednjem rumenilu umiruće večeri, što će se čak i u tome usudnom času čuti još jedan zvuk, zvuk čovjekova slabašnog neiscrpnog glasa, koji se sveudilj glasa. Ja neću da prihvatim takav vidik. Ja vjerujem da će čovjek ne samo odoljeti, on će i pobijediti.

Sve ovo doprinosi tome da se karte pomiješaju. Nije se uzalud do sada igralo riječima i izigravalo vjerovanje da odricanje ima smisla životu nužno vodi u izjavu da život nema smisla. Zaista, ne postoji nikakva usiljena srazmjera između ova dva suda. Jedino je potrebno da odbijemo da nas zavedu zbrke, razdori i nedosljednosti na koje smo do sada ukazivali. Potrebno je da se sve to odbaci i da se ide pravim putem prema istinskom problemu. Čovjek se ubija zato što život nema smisla, eto nesumnjive, pa ipak neplodne, istine jer je već otrcana i opće poznata.

Slavnu Marxovu jedanaestu tezu o Feuerbachu treba uzeti cum grano salis. Filozofi su dosad svijet samo različito tumačili, kaže on, a radi se o tome da se on izmijeni. Ali kako promijeniti svijet a da ga se ne protumači? I nije li moć njegove interpretacije u izvjesnom smislu početak političke promjene? U Njemačkoj ideologiji Marx piše: "Društveni bitak određuje svijest." Ili, kako kaže Ludwig Wittgenstein u djelu O izvjesnosti: "U temelju naših jezičnih igara nalazi se ono što činimo." Ova teza ima važne političke posljedice. Na primjer, to znači da ako želimo dovoljno radikalno promijeniti način na koji mislimo i osjećamo, moramo promijeniti ono što činimo. Obrazovanje ili promjena stava nisu dovoljni. Naš društveni bitak postavlja granice našem mišljenju. Probiti tu granicu moguće je jedino promjenom takvog društvenog bitka, dakle naše materijalne forme života. Ne možemo prijeći granicu svojega mišljenja pukim mišljenjem.

Nemojte očekivаti dа će vаm bilo čime olаkšаti situаciju. U večerimа nekih tugа, Gospođа ministаrkа, Femа, Sаrkа, nestrpljivo će dobovаti prstimа po stolu, vrlo nobles, do polа nаšminkаne, dok će vаm u sаtimа mrskosti premа dobrom delu plаnete Antigonа šаputаti nа uho: „Zа ljubаv, ne zа mržnju jа sаm rođenа.“ Lik je bespoštedаn, vi ste njegov roditelj te večeri i on očekuje dа brinete o njemu

Ispostavilo se naime da, iako se na prvi pogled čini da je djevičanstvo “privatna, prirodna i očita” stvar, na drugi pogled postaje jasno da je riječ o “javnom, konstruiranom i nevidljivom” fenomenu, kako navodi Tamar Jeffers McDonald, urednica knjige Virgin Territory o reprezentaciji nevinosti na filmu i jedna od rijetkih teoretičarki koje su se teorijski bavile ovom temom. A to posljedično znači da ne postoji jedna, jedinstvena i egzaktna definicija djevičanstva, već se one razlikuju ovisno o polju u kojemu se o njemu govori

U jednom razgovoru sa svojim intimnim prijateljem Enesom Čengićem, dopisnikom sarajevskog lista ''Oslobođenje'' iz Zagreba, Miroslav Krleža je poslije smrti svog druga i prijatelja Josipa Broza Tita, rekao: "Bute vi Titeka svijećom tražili… Bute, bute…"