Kultura

Nakon tatine smrti, našla sam i nekoliko pisama Ive Andrića. Stavila sam ih na tako sigurno mjesto da ih ovih dana, kad sam imala namjeru da pišem ovaj tekst, uopšte više nisam bila u stanju da nađem. A ne tako davno, kad smo pravili u Muzeju književnosti u Sarajevu, izložbu posvećenu mom ocu, izložili smo bili i ta Andrićeva pisma, upućena mom ocu. U prvom pismu koje je stiglo na našu sarajevsku adresu, dok je moj otac još spremao svoj francuski doktorat i skupljao materijal za njega – to je bilo očito po sadržaju Andrićevog pisma - Ivo Andrić se obraća mom ocu (ili mojoj majci?, kao tatinoj „sekretarici“, koja mu je i pisala u tatino ime, pa je njoj i odgovarao?) u ženskom rodu. Andrićevo pismo počinjalo od prilike ovim riječima: „Poštovana drugarice”!

Sa vrha Beograđanke se svako jutro, u 7:15, distribuirala Beograđanima dnevna doza Duška Radovića, uz zvuke melodije "U ranu zoru zoru kad svane dan". Beograđani su ga godinama uzimali. Okupljeni po kuhinjama oko tranzistora na baterije, ili nove modele kasetofona kupljenih kod Poljaka na Bajlonijevoj iliti Bajlonovoj pijaci. Svako jutro svakog radnog dana, razgovor se prekidao kad se iz zvučnika začuo Duško Radović. Samo je džezvama za kafu i eventualno nadrndanim peračicama sudova bilo dozvoljeno, ili nije moglo biti zabranjeno, da narušavaju tu svečanu atmosferu kada Duško govori novi aforizam. Polako, natenane, kao karte u pokeru bi nam ih podelio po pet komada svako jutro i mi bi ih nosili sa sobom taj dan i delili dalje onima koji ih nisu čuli, ili se prave da ih nisu čuli. I tako godinama, samo po pet svako jutro. Rastezali smo Duška da bi nam duže trajao. Tačno smo znali da će nam jednog dana, kad ga ne bude bilo - mnogo nedostajati. Evo kako je to izgledalo...

Krleža je pamtio rovove Prvog svjetskog rata, povjerovao u komunističku iluziju spasenja čovječanstva, doživio pogrešnu politiku Prve Jugoslavije, preživio Nezavisnu državu Hrvatsku, bio je bolno svjestan kulturne i civilizacijske zaostalosti jugoslavenskog prostora i zadivljen Titovim spektakularnim vanjskopolitičkim uspjesima koje je stavljao u kontekst svoje široke povijesne percepcije gdje je južnoslavenski konglomerat vidio kao napaćeni provincijalni quantité négligeable sa sudbinom stoljetnih nesretnika koji pokušavaju sačuvati golu egzistenciju na periferijama dvaju moćnih carstava, s nekolicinom zbunjenih pjesnika i paranoidnih vizionara, ali kao politički subjekt koji sada pod Titovim krovom ima svoje topove i ratno brodovlje: Tito doveo je na Brijune evropske kraljeve u čijim predsobljima smo do jučer čekali s jedinom ambicijom da im se pokušamo prodati kao topovsko meso.

Vjerovatno postoji stručni termin u lingvistici (psiholingvistici) za ovo što se meni trenutno dešava, neki sindrom babilonskog tornja, taj nevjerovatan osjećaj bliskosti prema jezicima u kojima često obitavam

Duboko potresen smrću žene koju je volio napisao je Damu s kamelijama. Roman je postigao veliki uspjeh kod čitatelja. A kako i ne bi kad je koncipiran po svim pravilima literature za široku publiku: puno događaja koji se smjenjuju jedan za drugim, velike strasti, napeta priča, priroda kao utočište za sanjarenje i nesretan kraj. Dama s kamelijama zapravo ima malo zajedničkog sa stvarnom avanturom Marie Duplessis i Alexandra Dumasa sina. Marie i Alexandre više su poslužili kao daleki prototipovi junaka nazvanih Marguerite Gautier i Armand Duval

Otpor prema rodno osjetljivom jeziku kao najvidljivijoj dekonstrukciji patrijarhalnih kulturnih vrijednosti veoma je izražen u Srbiji, gdje se ova problematika još uvijek isključivo vezuje za uporabu ženskih naziva zanimanja i titula

"Banket u Blitvi" jedan je od najboljih ikad napisanih političkih romana, tragično nepoznat evropskoj književnoj javnosti. Politički thriller s preciznom fenomenologijom vlasti, paranoidnih tirana, spolno nemoćnih buntovnika, sifilitičnih kardinala i generala, netalentiranih umjetnika, talentiranih očajnika. Čitava fiktivna Istočna Evropa tridesetih godina sa svim njenim nacionalizmima, diktaturama, nerazvijenim parlamentarizmom, vojnim huntama, zaostalošću, policijskim torturama, zavjerama, bankrotima, strahom, komunističkim iluzijama i nemoćnim intelektualcem i humanistom Nielsenom koji očajnički poseže za olovnim slovima – "što nije mnogo, ali je jedino što je čovjek do danas izumio kao oružje u obranu svog ljudskog ponosa"

Okupljanje stvaralaca iz regiona i Evrope na Internacionalnom festivalu književnosti Bookstan postaje nezaobilazni deo identiteta glavnog grada Bosne i Hercegovine. Treće izdanje ovog festivala to je potvrdilo u potpunosti

U vrućici svoje još uvijek adolescencije, kao Saint-Just koji vodi zaneseni rat protiv Autoriteta, sa svojom golemom intelektualnom energijom, s Hrvatskim bogom Marsom u grudima, sa svojim nesretnim kerempuhovskim, kajkavskim domobranima koji još od Wallensteina, preko Jelačića do Potioreka i Borojevića ginu za neke tuđe zastave i interese, sa senzibilitetom za bijedu zagrebačkih blatnih predgrađa, s prezirom prema malograđanskom kampanilizmu zagrebačkih salona – Krleža nije mogao postati ništa drugo nego komunist i koliko god to danas zvučalo u najmanju ruku neobično, taj izbor tada je bio moralni imperativ.

A otkud se Picasso stvorio u Kulturnom centru u Osijeku? Radi se o ukupno 46 grafičkih radova (crteži, litografije, gravure) nastalih u razdoblju od 1932. do 1969. godine, a riječ je o originalima iz privatne kolekcije obitelji Vujić iz Ljubljane

Propratni filmski program ovogodišnjeg Tabor Film Festivala pod nazivom Le Ragazze del Porno donosi filmove talijanske redateljice Monice Stambrini, osnivačice istoimenog kolektiva koji okuplja talijanske filmašice. Bit će prikazana dva filma, Queen Kong i ISVN - Io sono Valentina Nappi, koje će publici predstaviti članica ovogodišnjeg žirija Maša Peče, slovenska filmska kustosica i kritičarka, kustosica godišnjeg maratona erotskog filma Kinosloga. Retrosex.

Što je, uostalom, i najslađe ismijavati? Sve što je zločesto, sve što je glupo, a posebno ono što od vas čini budale. Vlast, mediji, televizija, vojska, crkva, ortodoksni vjernici za koje život djeteta počinje snošajem, prijenosi utakmica, tv-paneli, loš zdravstveni sustav, politika, građanski pogledi na seksualnost i uloge spolova, umišljeni intelektualci i umjetnici, španjolska inkvizicija, masoni i ostale teorije zavjere, zatucani brđani, mafijaški filmovi, bogataši i viša klasa. Ništa nije toliko sveto (niti toliko nevino!) da Monty Python ne bi od toga napravio skeč. Mnogi od tih skečeva otišli su u vječnost, zabilježeni u povijesti kao briljantne minijature pisanja i izvedbe

Pedeset mi je godina. Živim u Ivriju. Proveo sam devet godina zatvoren u duševnoj bolnici, upoznao sam u njoj splačine od hrane i glad, tri godine sam proveo u samici, protivzakonito hapšen, mučen, bio u ćeliji i ludačkoj košulji, i pet meseci sistematski trovan kalijumovom kiselinom, čemu treba dodati da sam u Rodezu dve godine lečen elektrošokovima, pet puta bio u komi, na leđima nosim ožiljke od uboda noža, i trpim nepodnošljive posledice od udaraca gvozdenom šipkom zbog kojih su mi, u Dablinu, u septembru 1937. godine, operisali kičmu, što bi trebalo da znači da se jedva vučem ovakav kakav sam, i da nije previše prijateljski da me terate da već pet puta vučem svoje telo od Ivrija do ulice Grand Ogisten, bez ikakve potrebe.

Roman Čiča Tomina koliba nije savršeno umjetničko djelo. Na to su upozoravali i autoričini suvremenici kojima je smetala sladunjavost priče o američkim robovima, posebno neuvjerljivost glavnog junaka čiče Toma, te naivni i počesto tendenciozni opisi društvene zbilje sredinom XIX. stoljeća. No sva ta pretjerivanja i narativne nespretnosti zrače posebnom ljupkošću i toplinom, danas bismo rekli pozitivom, tako da nije neobično što je roman od početka imao veliki uspjeh u svijetu. Njegove su poruke univerzalne i okrepljujuće, prihvatljive mladima i starima, obrazovanim i manje obrazovanim čitateljima. Dovoljno je spomenuti da je od 1853., kad se pojavio prvi prijevod, pa do 2004. godine, samo u južnoslavenskim krajevima izašlo tridesetak izdanja Čiča Tomine kolibe, od toga petnaestak na hrvatskom jeziku.

Domovi kulture, dakako, i dalje postoje. Međutim, čitava ideološka baza na kojoj su počivali više ne postoji: ni ideja kulturne inkluzivnosti, ni spajanja amaterizma i profesionalizma, ni obrazovanja uz rad. Kad u njima postoje obrazovni programi, u pravilu su komercijalizirani, autsorsani i privatizirani. Kad se grade novi kvartovi i novi studentski domovi, u njima nema centara kulture - ali ima crkava i kapelica kao markera nove vladajuće ideologije